Sentiment je u Hrvatskoj uoči dvaju odlučujućih utakmica protiv Latvije i Armenije, nakon loših listopadskih rezultata i igara protiv Turske i Walesa, bio takav da se najbolje mogao opisati jednom rječju – pribojavanje.
Neuobičajena je to atmosfera u kojoj se reprezentaciju ispraćalo na dvoboje s najslabijim protivnicima u grupi, posebice nakon rezultata ostvarenih u posljednjih 5 godina. Ipak, s obzirom na viđeno u utakmicama prije mjesec dana i izrazito loše predstave kojima je Hrvatska praktički upropastila priliku za osvajanje prvog mjesta, a čak i dovela u pitanje izravan plasman iz skupine, sve medijske najave i oprez iz stožera bili su zapravo i logični.
Ipak, protiv ekipe koja je pokazala zašto se nalazi na 132. mjestu FIFA-ine ljestvice, između reprezentacija Solomonskih otoka i Nikaragve, bilo kakva je pobjeda bila dovoljna da vrati barem malo samopouzdanja. Ekipa koja u svojim redovima ima tek jednog igrača skupljeg od milijun eura, 22-godišnjeg Raimondsa Krollisa, nogometaša Spezije koji je ove sezone u Serie B skupio samo 84 minute, nije relevantan protivnik, no u današnjim okolnostima kad “svi igraju nogomet”, izbornik Zlatko Dalić dobio je prijeko potreban mir.
Popis reprezentacije bio je, kao i inače, predmet brojnih sporova i klubaštva, pa se diskutiralo o tome zašto su sada tu Martin Baturina, Marco Pašalić i Marko Pjaca, jednako kao što se prije toga diskutiralo o tome zašto je pozvan pojedini igrač Osijeka, Hajduka, Dinama, Rijeke ili – ubacite HNL klub ovisno o tome kojem navijačkom taboru pripadate.
A iako izbornik nije poznat po radikalnim promjenama i rezovima, nove ozljede koje su izbacile Matea Kovačića i Luku Sučića, koji je trebao igrati njegovu poziciju u našem uobičajenom sustavu 4-3-3, natjerale su ga na promjenu formacije u 4-2-3-1 s kojim je Hrvatska u prvim minutama pokazala fluidnost, s velikim brojem igrača dolazila u završnicu i riješila utakmicu na najbolji mogući način.
Sustav 4-2-3-1 koji se na trenutke pretvarao i u 4-2-4 s plutajućim Majerom i Ivanušecom koji su, svaki sa svojeg krila, ulazili prema sredini terena i izmjenjivali pozicije te plutajućim Andrejem Kramarićem, donio je i dva pogotka u samo 16 minuta igre.
Ova su trojica igrača apostrofirana jer su baš oni izmjenjivali asistencije i pogotke te omogućili da Hrvatska, konačno, u završnicu dolazi s većim brojem igrača, što nismo vidjeli još od Latvije na Rujevici. Lovro Majer odigrao je odličnu utakmicu oplemenjenu golom i asistencijom, postavši prvi igrač koji je to za Hrvatsku napravio od studenog 2021. i pobjede na Malti 7:1 i pokazao da se na njega može i mora računati kao standardnog prvotimca. S druge strane, Andrej Kramarić je, po povratku nakon ozljede, još jednom pokazao koliko je dobar na poziciji drugog napadača i koliko se na njega treba računati kao igrača oko kojeg se može graditi stil igre reprezentacije.
Nakon dobrog otvaranja koje je iz konačnog ishoda maknulo neizvjesnost protiv ekipe koja je na domaćem terenu u kvalifikacijama posljednjih 10 godina uspjela slaviti protiv Armenije, Gibraltara, Austrije, Andore i Litve, pojedini su možda očekivali i nastavak golijade, no Modrić i Brozović su stali na loptu i utakmicu mirno provodili kraju u idućih 75 minuta. I dok je to logična odluka zbog činjenice da su mnogi protivnici već pokazali koliko je ranjiva hrvatska obrana na širokom prostoru i nije imalo smisla ganjati i treći pogodak, toliko su u određenim djelovima nelogične pojedine postavke igre i način na koji je Hrvatska igrala nogomet do kraja utakmice.
Hrvatska ima problem s nedostatkom brzonogih krilnih igrača koji su dobri u situacijama 1 na 1, pa su za ovu prigodu poziv dobili Marco Pašalić, debitant i Marko Pjaca, povratnik. Neki su mediji išli toliko daleko da su najavljivali Marca Pašalića kao startera u ekipi, no Zlatko Dalić zaigrao je praktički bez krila i bez bekova, jer niti Jošku Gvardiolu niti Josipu Stanišiću to nisu prirodne pozicije i to se moglo vidjeti čak i protiv ovako slabašnog protivnika.
Posebno je zanimljivo objašnjenje Zlatka Dalića za Joška Gvardiola na lijevom beku. ”Gvardiol cijelo vrijeme igra lijevog beka u Cityju, on će sad ove dvije utakmice igrati na toj poziciji u reprezentaciji. Nisam dobio od Barišića i Sose prema naprijed što sam htio, neće nam biti toliko potrebna defenziva” rekao je izbornik obrazlažući vlastite odluke, navodeći da od Barišića i Sose nije dobio što je želio i da mu u utakmicama protiv Latvije i Armenije neće toliko biti potrebna defenziva.
Gvardiol u konačnici ofenzivno nije donio praktički ništa, izgubivši loptu za svoje standarde atipičnih 26 puta uz točnost dodavanja od 81% te 0/2 točnih centaršuteva i 0/1 uspješnih driblinga. Jednak je impuls stizao i s druge strane, gdje je Josip Stanišić loptu ipak gubio puno manje, tek 9 puta, uz 1/1 točan centaršut, 89% točnosti dodavanja te 1/1 uspješnih driblinga.
Uz priču o broju (ne)uspješnih centaršuteva vežemo i nastup Ante Budimira. Igrač koji je posljednje minute upisao protiv Brazila na Svjetskom prvenstvu svojim je dobrim igrama u Osasuni i statusom trećeg strijelca snažne La Lige prisilio izbornika da ga vrati u sastav i započne utakmicu po prvi puta još od utakmice Lige nacija protiv Austrije te, u nedostatku drugih napadača, prvi puta u karijeri odigra svih 90 minuta za reprezentaciju.
Međutim, Dalić Antu Budimira ne koristi na pravi način. Njegovih 7 pogodaka za Osasunu ove sezone, 2 izborena kaznena udarca (jedini uz Nicu Williamsa iz Athletic Bilbaa) i 1 asistencija stigli su iz 2,2 udaraca na gol po utakmici, od čega 1,1 udarac završava u okviru gola po čemu je Budimir u Top 10 igrača lige. Budimir je i četvrti igrač po količini dobijenih zračnih duela s njih 49, a od njega su u tom segmentu kao napadači bolji samo Vedat Muriqi, Juanmi Latasa i Chris Ramos.
Budimir se i sinoć našao u 7 zračnih duela od čega je dobio 2, a skrivio 3 prekršaja zahvaljujući mekanom kriteriju suca Ursa Schneydera, no on je igrač koji zbog svoje visine i osjećaja za prostor treba dobiti veliku količinu centaršuteva kako bi pružio ono u čemu je najbolji. Osasuna je ekipa koja Budimira redovito bombardira dvoznamenkastim brojem centaršuteva, od čak 38 protiv Atletico Madrida, 29 protiv Las Palmasa, 19 protiv Granade i Girone ili najmanjih 16 protiv Betisa.
Ogromna je to količina ubačaja sa strane koje Ante Budimir pretvara u golove i asistencije, ali način na koji Hrvatska pod Dalićem vjerojatno neće nikad zaigrati osim u iznimnim situacijama hvatanja rezultatskog zaostatka. To zorno pokazuje i sinoćnja predstava u kojoj je Hrvatska uputila tek 9 centaršuteva iz otvorene igre, od čega su samo 3 bila točna. Stoga, osim nešto većeg oslobađanja prostora za nadahnutu napadačku trojku Majer – Ivanušec – Kramarić, Zlatko Dalić od Budimira i dalje vjerojatno neće dobiti ono što očekuje. Zato je sinoćnji poziv Dionu Dreni Belji, s obzirom da je kadru jedini napadač bio Ante Budimir, logičan, ali i nelogičan zbog tajminga.
U konačnici, potrebno je istaknuti i reprezentativne debitante Martina Baturinu i Marca Pašalića koji su u vrlo malo vremena pokazali vrhunsku motivaciju, tražili loptu, duel i dribling, a Rijekin je krilni napadač bio blizu debija iz snova odličnim ulaskom iz drugog plana i gađanjem stative gola Robertsa Ozolsa. U situaciji kad je Hrvatska na klupi od napadačkih igrača imala još samo načetog Marka Pjacu, bilo kakav vid ofenzivne kvalitete više je nego li dobrodošao.
Za 3 dana Hrvatska protiv Armenije, iako jače i ozbiljnije ekipe od Latvije, ne bi smjela imati previše problema potvrditi izravan plasman na Europsko prvenstvo u Njemačkoj idućeg ljeta. Utakmica protiv Latvije nije referentan podatak i može ukazati na određene nedostatke čak i u velikoj krizi izostanaka, ozljeda i slabije forme kroz koju prolazi većina reprezentativaca, ali može biti i putokaz za budućnost i način na koji Hrvatska može igrati nogomet. No, da bi se to dogodilo, izbornik i njegov stožer morat će donijeti neke lakše odluke poput teže odluke, počevši od postavke veznog reda i trijumvirata koji je svjetskim reprezentativnim nogometom dominirao posljednje desetljeće.
