Nakon najnovije epizode na relaciji Rijeka – Split u serijalu zvanom “Dnevna zbivanja u hrvatskom nogometu”, Marko Livaja odlučio je napustiti pripreme reprezentacije. Podsjećam, riječ je bilo o otvorenom treningu reprezentacije na riječkom stadionu Rujevica, prilikom čega je nekoliko navijača vrijeđalo Livaju povicima koji su, iako ih ne opravdavam niti relativiziram i nemam za njih simpatije i razumijevanje, uobičajeni dio nogometne svakodnevice. Nastavak situacije je poznat. Marko Livaja odlučio je reagirati na povike, popeti se na tribinu ne u pretjerano agresivnom stilu već da bi pokazao kako neće tolerirati verbalne delikte, nakon čega se gledatelj koji je očito bio najglasniji povukao, a sporadični povici nekih od 1.500 gledatelja na račun Hajdukova kapetana su se nastavili, da bi se trening kasnije ipak priveo kraju.
Ovu smo epizodu kao medij u ponedjeljak namjerno ignorirali i zaobišli, ne želeći joj pridati više pozornosti od onoga što je potrebno, niti dolijevati ulje na vatru ionako užarenim relacijama Hajduka i Rijeke, koje su se sad već prelile i na relacije gradova Splita i Rijeke. Ipak, odluka Marka Livaje da napusti kamp reprezentacije u utorak uz obrazloženje: “Nažalost, nakon svega što se dogodilo u protekla 24 sata, osjećam da nisam spreman dati reprezentaciji svoj maksimum i da bih svojim ostankom samo bio smetnja ekipi koja zaslužuje imati mir tijekom priprema za ovo važno natjecanje. Momcima želim svu sreću u Nizozemskoj, da se okite zlatom, za što sigurno imaju kvalitetu i zajedništvo. Zahvaljujem izborniku na razumijevanju, predsjedniku Kustiću i ekipi iz Saveza na podršci te se nadam da će navijači reprezentacije razumjeti ovakav rasplet. Reprezentacija mi uistinu puno znači i nadam se da ću u budućnosti i dalje biti njen član.” natjerala me je da osvrtom reagiram na najnoviju situaciju.
Poriv je bio tim jači čitajući neke poznatije ili manje poznate medije diljem zemlje, koji su svojim huškačkim, nedvosmislenim reagiranjima stigmatizirajući cijele gradove ili regije, izrazili svoje stavove na način koji je u ovome trenutku hrvatskom nogometu, Hajduku, Rijeci, Splitu, Dalmaciji, Kvarneru, pa i Marku Livaji, najmanje potreban. Namjerno nećemo podijeliti linkove na tekstove linča, jer ne želimo sudjelovati u promociji ovakvih stavova kojima mjesto nije niti u kafanskim raspravama, a kamoli u mainstream medijima. Isto tako, ne mislimo da ovu situaciju treba u potpunosti minimizirati, pa ćemo pokušat proniknuti u korijen problema, sagledavajući ga iz svih, nama vidljivih i jasnih, kuteva te odgovoriti na pitanje – ima li nade u bolje sutra?
Pogled s Kvarnera
Odrastajući u Rijeci ’90-ih godina, ako nisi bio navijač Rijeke, bio si navijač Hajduka. Gruba procjena iz osobnog iskustva, a netko stariji će me možda i ispraviti jeste da je omjer bio 80-20. Jasno se sjećam izleta na ekskurziju između 7. i 8. razreda osnovne škole na Brač prilikom kojeg je budući 8. a stao u Split, a 3-4 najzagriženija mlada navijača Rijeke su se kod spomenika Grguru Ninskom i slikali s 1-2 najzagriježnija mlada riječka navijača Hajduka. Šalovi Rijeke i Hajduka su se ispreplitali, provokacije su bile sitne, blagonamjerne i benigne. Godina je bila 1999., ljeto nakon onog neslavnog finala hrvatskog prvenstva, a Rijeku i Hajduk je povezivao “zajednički neprijatelj” Croatia, do te mjere da se nakon pobjede Rijeke na Poljudu, 40.000 ljudi skandiranjem “Rijeka – Rijeka – Rijeka” jasno odredilo i nagradilo trud i rad ekipe Nenada Gračana koja je Hajduku uskratila snove o tituli. U to doba je Rijeka vjerojatno bila simpatični rival Hajduka, što se definitivno ne može reći za godine koje su bile pred nama.
Ne ulazeći u sukus ultras scene, jer na toj će relaciji sukoba uvijek biti, zadržat ću se na perspektivi običnog navijača, zaljubljenika u svoj klub i pretplatnika više od 15 godina. Rijeci je Hajduk uvijek bio i bit će najveći rival, dok je Hajduku Rijeka bila manje zanimljiva s obzirom na izostanak rezultata. Situacija se drastično promijenila u posljednjih 10 godina. Ulaskom fonda Gabrielea Volpija i Damira Miškovića u NK Rijeku, rezultati su počeli stizati, a Rijeka je sustigla i prestigla Hajduka u razdoblju od 2013. do 2021.
Otprilike u to doba intenziviraju se i sukobi na tribinama: 2013. dramatična utakmica i gađanje bakljama i kamenjima na Kantridi, napad na Hajdukove nogometaše u Opatiji nakon utakmice, 2014. dramatična utakmica i gađanje stolicama u Dugopolju, napad na Rijekine nogometaše na autocesti, 2017. upad huligana sa šipkom na teren i prijetnja sucu Zebecu, 2021. dvostruki upad s tribina na Rujevici i pokušaj napada na igrače Hajduka, 2022. na finalu Kupa gađanje bakljama s tribine navijača Rijeke koje su završile na obitelji Rijekinog predsjednika Miškovića. Svim incidentima kojih je bilo s obje strane, zajedničko je pitanje: tko je prvi počeo? Nitko se do sada nije pitao, tko će prvi stati?
Akcija na reakciju koja je akcija na reakciju i uzročno-posljedične veze u ovom trenutku više nemaju smisla. Ono što je zabrinjavajuće jest da je netko u stanju doći na trening reprezentacije i vrijeđati i provocirati igrača reprezentacije istovremeno misleći da netko na te povike neće reagirati. Čak i ako se radi o izoliranim incidentima, je li to Livaja svojim odnosom prema Rijeci zaslužio? Je li Marko Livaja kriv za 1.000 uništenih sjedalica nakon finala Kupa?
Neki navijači Rijeke misle da jest. No, on je svoje pogotke na Rujevici slavio provocirajući domaće navijače, skidanjem dresa i udarajući korner zastavicu, slično onako kako je to napravio i Arijan Ademi u dresu Dinama, Mario Gavranović u dresu Dinama i to nakon transfera iz Rijeke ili pak Josip Čorić u dresu Lokomotive. Nije usamljen, provociranje protivničkih navijača uobičajeni je dio nogometnog folkora, a radili su to i Matija Frigan u dresu Rijeke i mnogi drugi tokom povijesti u oba dresa. No, kad biste me pitali, rekao bih vam kako me više zasmetala izjava pomoćnog trenera Ivana Leke Adnana Čustovića koji je uoči utakmice protiv Rijeke i pitanje o derbiju rekao kako to za Hajduk nije nikakav derbi i kako je jedini derbi onaj s Dinamom.
Stoga me utakmice Rijeke i Hajduka i mržnja koja odjekuje pjesmama iz oba tabora više ne veseli. Gorčina s kojom odlazim na utakmice uglavnom se nastavlja i nakon utakmica, bez obzira na rezultat. Emocija koja je nekad bila sreća ili tuga, sada je uglavnom razočaranje zbog 90 minuta opetovanog vrijeđanja s obje strane. I dok ne podržavam cancel kulturu niti se zalažem za manjak demokracije i nemam problem s međusobnim provokacijama, pa čak niti vrijeđanjem, imam problem s time što navijači jednih i drugih ono što pjevaju – zaista u velikoj mjeri i misle.
HNK Rijeka, kao klub, oko ovih kao niti mnogih drugih sličnih škakljivih situacija, uglavnom nije zauzimala službeni stav ili je reakcija na događanja poput onih iz 2021. i napada na Hajdukove igrače bila nedopustivo nonšalantna i blaga. S obzirom da je u Rijeci Hajduk postao “crvena krpa” i da je situacija na rubu eskalirajuće, možda je vrijeme za zaokret u komunikaciji. Situacija s Markom Livajom bila je savršena prilika za to.
Pogled iz Dalmacije
Nakon dugog niza godina, Hajduk je rezultatski uspješniji od Rijeke i Osijeka koji je prijetio otprilike 2 sezone, a snovi o tituli koji se sanjaju već 18 godina, ipak se čine nešto bliži. Hajduk je osvojio 2 uzastopna Kupa Hrvatske, a katalizator uspjeha je Marko Livaja.
Nikad niti jedan igrač svojom samom pojavom nije izazivao toliko oprečnih reakcija kao Hajdukov kapetan i talisman. Istekom ugovora s AEK-om, Livaja je na zimu 2021. stigao u Hajduk i uz Lovru Kalinića, bio prvi od mnogobrojnih eksponiranih transfera tada novopridošlog predsjednika Lukše Jakobušića. Livaju je Hajduk postavio kao kamen temeljac svojeg budućeg uspjeha, dao mu slobodne ruke i fleksibilnost kakvu ne bi dobio niti u jednom drugom klubu, a Livaja je to vratio na najbolji mogući način.
60 golova i 37 asistencija u 100 utakmica u bijelom dresu za 2 godine i 6 mjeseci standardi su kakve do sada nije držao niti jedan nogometaš HNL-a, a Hajduk s Livajom u dresu i bez Livaje izgleda potpuno drukčije. Iz tog razloga, Livaja je priključen i reprezentaciji gdje je konkurirao za mjesto prvog napadača, a između ostalog, zabijao golove u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo i na samom Svjetskom prvenstvu.
No, uz igračke kvalitete, Marko Livaja je kontroverzan lik. Kao veliki talent je 2010. godine, bez nastupa za seniore Hajduka, otišao u Inter, iako je postojala šansa i da završi u dresu Dinama. U javnost je iskočila slika kako ljubi grb Dinama, što je Livaja kasnije pravdao dječačkim revoltom i zafrkancijom. 2012. godine baš je u dresu Intera zaigrao na Poljudu, a splitska ga je publika tada dočekala zaglušujućim zvižducima.
2013. se sukobio sa suigračem u Atalanti, nakon toga i s navijačima Atalante na društvenim mrežama. Na okupljanju U21 reprezentacije od izbornika Kovača zatražio je da ga se ne zove na okupljanje, pa je naredne godine imao novi incident u kojem ga je Atalanta suspendirala nakon što je odbio ući u igru. Ovo su sitne nepodopštine koje iz perspektive Marija Balotellija ili Zlatana Ibrahimovića izgledaju kao dječja igra, no situacije koje su se događale nakon povratka u Hajduk ipak su nešto ozbiljnije.
Kao epitom onoga što Hajduk jest i čime se Hajduk u svojoj najnovijoj brand strategiji ponosi, Marko Livaja predstavnik je “prgave familije”. Igrač je to na čije će vrijeđanje ili napade reagirati gotovo cijela zajednica navijača Hajduka i stati mu u obranu, kao što smo imali prilike vidjeti nakon situacije s treninga reprezentacije. Livaja na terenu praktički funkcionira kao produžena ruka navijačke tribine, personificirajući sve ono u što većina navijača Hajduka vjeruje. Ipak, Marko Livaja može i treba biti više od toga. Kao uzor brojnoj djeci, a i odraslima, ne smije si dopuštati situacije u kojima pjeva uvredljive navijačke pjesme na račun Dinama, pa makar bile i u neformalnoj atmosferi. Ne smije si dopustiti da nakon pobjede u finalu Kupa, uzima megafon u ruke i pokreće pjesmu na račun Šibenčana. Isto tako, ni Hajduk si ne smije dopustiti podršku, poticanje i normaliziranje ovakve komunikacije svojeg kapetana putem službenih komunikacijskih kanala, nakon što je sam postavio nove standarde kvalitete na području obraćanja javnosti.
Ali, ako si već dopušta vrijeđanje i provociranje drugih, onda mora biti spreman živjeti s posljedicama i na to da će kad-tad i njemu netko od tih drugih, pa makar i indirektno prozvanih – uzvratiti. I iako njegova reakcija na treningu u Rijeci nije bila agresivna niti za osudu, već ljudska i razumljiva, znakovito je kako je Livaja u osudi incidenta u Rijeci u ponedjeljak ostao – usamljen. Osim u ponekoj izjavi Perišića, Barišića i Juranovića koji su osudili ove postupke, ostatak reprezentacije ostao je zakopčan do grla. Izbornik Dalić pokušao je umanjiti važnost incidenta i skrenuti pozornost na dobre stvari unutar “obitelji”, tražeći mir uoči Lige nacija, kojeg u konačnici ipak neće imati.
Pogled iz Zagreba
Livaja je tako odlučio napustiti krug reprezentacije, a kao jedan od većih razloga naslućujemo izostanak podrške ostatka reprezentacije ili saveza. Kad pogledamo unazad, jasno je da Dalić gradi kult reprezentacije u kojem ne smije biti iskakanja niti odmicanja od jedine vrijednosti – poniznosti kojom se grabi prema zacrtanom cilju. Livaja se, igrački, uklapa u sve varijante Dalićevog nogometa, no pitanje je uklapa li se svojom energijom i karakterom. Treba li Dalić u ovom trenutku pozornost na nenogometnim temama koje je, jednim dijelom, isprovocirao i sam Livaja?
Definitivno je, uspoređujući Livajinu situaciju sa sličnima kakve smo imali prilike viđati u drugim reprezentacijama, npr. Portugala s Cristianom Ronaldom ili Francuske s Karimom Benzemom uoči Svjetskog prvenstva, indikativno da niti u jednom slučaju ostatak reprezentativaca nije dao glasniju podršku svojim suigračima.
Niti Hrvatski nogometni savez nije službenim kanalima reagirao na ovu situaciju pravovremeno već tek nakon što ih je Livaja izvjestio o napuštanju kampa reprezentacije, a postavlja se pitanje – zašto? Zašto Savez nije stao iza svojeg reprezentativca i prvotimca i zašto je trebao toliko vremena za paušalnu reakciju i izjavu o vrijeđanju i provociranju s tribina Rujevice?
Politika neutralnosti i nereagiranja problematična je još s obzirom na činjenicu da Marku Livaji, protiv kojeg je u tijeku disciplinski postupak, ni 2 tjedna od finala Kupa nije obznanjena posljedica za pjesmu o Šibenčanima koju je, kao recidivist, poveo s terena Rujevice. U HNS-u su zakopčani do grla po pitanju svježih informacija, tako da javnost nema uvid u trenutni status ovog postupka, a nesumnjivo da nekima iz Hajdukovih protivničkih tabora ta presuda nedostaje za finaliziranje epizode “spalimo krivca”. Evidentno je da se s odlukom ili kasnilo ili odgodilo da se ne bi remetio mir u reprezentaciji, a na koncu je sve ispalo u potpunosti kontraproduktivno jer bilo kakvo izricanje kazne Livaji u ovoj situaciji će samo navući još veći bijes navijača Hajduka i dodatno polarizirati ionako svjetlosnim godinama udaljene Hajduk i HNS.
Može li bolje?
Stoga, da se vratimo na pitanje sa samog početka – ima li nade u bolje sutra? Nažalost, bojim se da ne. Mržnja i etiketiranje cjelokupnih populacija gradova, stanovnika, regija, koji su nadrasli navijačko prepucavanje iz godine u godinu sve je gora. Posljedice počinju osjećati i oni puno manje radikalni navijači ili simpatizeri, a dijaloga na relaciji suprostavljenih strana nema. Nakon klupskih utakmica, ovog je puta žrtva bio i jedan običan reprezentativni trening. Tko i što je sljedeće?
