U subotu počinju Olimpijske igre na kojima će se održati najkvalitetniji košarkaški turnir u povijesti. Također, na ovom natjecanju koje se sastoji od 12 momčadi koje se opravdano imaju pravo nadati uspjehu nalazi se i najtalentiranija momčad koju smo dosad mogli gledati u sportu između dva obruča. Potaknuta slabašnim nastupom na Svjetskom prvenstvu 2023. godine reprezentacija SAD-a je nakon preko 20 godina odlučila pozvati svoju najbolju dvanaestoricu koja će ići po zlato na igrama u Francuskoj.
Mnogi stariji sportski fanatici se jako jasno prisjećaju legendarnog Dream Teama 1992. koji je svaki susret trijumfirao s barem 32 poena razlike, dok je našu Hrvatsku svladao dva puta – u grupnoj fazi i velikom finalu. Iako tim SAD-a predvođen legendarnim Michaelom Jordanom u javnosti ostaje idealiziran zbog svoje besprijekornosti i dominacije unutar turnira u Barceloni, treba biti objektivan i reći da oni sada više nisu najtalentiraniji sastav koji je kročio na košarkaški parket.
Odmicanje od sna
Kada uspoređujemo kvalitetu američkog rostera 1992. i 2024., prvo možemo sagledati njihove napadačke sposobnosti. Kratki pogled na šuterske brojke ovogodišnjih izabranika Stevea Kerra nam daje do znanja da se nijedan njihov igrač ne smije pustiti na šutu za tri poena. Naime, izuzmemo li Anthonyja Davisa (27,1 posto na 1,4 ispucanih trica ove sezone) koji se u pripremnim dvobojima pokazao jednim od najsigurnijih oružja SAD-a unutar reketa, Amerikanci ne posjeduju igrača koji je ove NBA sezone šutirao tricu ispod 35 posto što je ujedno i ovogodišnji ligaški prosjek. Ta stavka im daje unikatnu snagu koju nijedna druga momčad na turniru ne može ni zamisliti u svom arsenalu.
Dream Team je s druge strane igrao fizikalniju košarku shodnu pravilima poput hand checkinga koja su u to vrijeme pogodovale obrani, dok je u napadu prednjačio napad na obruč. Također, u sezoni 1991./1992. čak sedam članova legendarnog sastava je šutiralo oskudnih 31 posto ili manje za tri poena što dovoljno govori o njihovim ofenzivnim tendencijama. Kad razmislim nisam siguran zašto ova deluzija još postoji unutar šire javnosti, no vrijeme je da se svi odmaknemo od tolikog romantiziranja ove momčadi. Unutar ostalih američkih sportova poput američkog nogometa ne postoji ovolika želja za izdizanjem povijesnih ikona sporta iznad današnjih zvijezda, a to je moguće zbog toga što su sposobnosti potrebne igraču footballa puno jasnije publici (npr. prije 30 godina nijedna osoba nije istrčala 40 yard dash ispod 4,4 sekunde, dok je do današnjeg dana to pošlo za ruku preko 20 pojedinaca).
Što koči Amerikance?
Prije dvije godine gledali smo kako nominalni treći tim SAD-a gubi redom od Litve, Njemačke pa Kanade. Ako mislite da je za očekivati je da sada zbog daleko kvalitetnijeg rostera i uloge astronomskih favorita na Olimpijskim igrama ova momčad nije sposobna izgubiti utakmicu, vjerojatno se varate. Kako je moguće da najtalentiraniji košarkaški tim u povijesti čovječanstva ne može lakoćom izdominirati ovakav turnir? Odgovor je jednostavan – drugačija pravila.
Košarkaški pravilnici su se već davnih godina podijelili u dvije sfere – američki (NBA) i internacionalni (FIBA). Pažljivom analizom, na prvi pogled zanemarive razlike u pravilima FIBA-e Amerikance doista mogu staviti u probleme na nadolazećem turniru. Kao prvo i najpoznatije, nama poznata linija za tri poena je pola metra bliža od one u SAD-u, što ne ostavlja najveći utjecaj na efikasnost šuta igrača koji na nju nisu naviknuti, već na tzv. spacing jer košarkaši imaju tendenciju obitavati na istoj. Iako se tih 50 centimetara ne čini puno, zbrojimo li to FIBA-ino pravilo s onim da se obrambeni igrač smije nalaziti više od tri sekunde unutar reketa teško se ne oteti dojmu da ona nemaju efekt na američku momčad.
Promjena valorizacije
Igra bez restrikcije ostajanja unutar reketa u potpunosti mijenja valorizaciju igrača u FIBA-inoj košarci u usporedbi s NBA-om, a koliko se određeni pojedinci mogu bolje snaći u internacionalnom sistemu smo imali priliku vidjeti bezbroj puta. Igrači koji najviše profitiraju od ovakvog stila igre su visoki, teškaški centri. Najbolji primjer koliku važnost dobra tradicionalna ”petica” ima u FIBA-i nam daje Francuz Rudy Gobert koji u NBA ligi kotira u rasponu tek 40.-50- najvrjednijeg igrača čiji se nedostatci jasno vide protiv bržih i šuterski nadarenih timova koji su ga sposobni izvlačiti na tricu. 216 centimetara visoki Gobert izvan SAD-a smije stajati pod obručem koliko mu je volja i izbijati lopte nakon njihovog kontakta s obručem što također nije dozvoljeno u NBA-u. Francuz u tom sistemu može maksimalno iskoristiti svoju dužinu zbog čega na trenutke izgleda kao top 5.-10. igrač na natjecanjima sa svojom državom.
Snage američkih igrača su pak slabije vidljive u ovakvoj konstelaciji. Oni su od mladosti vukli svoje srednje škole maksimalno koristeći svoj atleticizam igrajući izolacijsku košarku koja na ovakvim turnirima ne prolazi toliko efektivno (manji teren, sudačka naklonost fizikalnoj obrani, izostanak pravila tri sekunde u reketu). Naravno, postoji eliksir za eksploatiranje suparničkih gorostasa, a to je dodavanje lopte. Koliko god smiješno zvuči, istinito je. Lopta je brža od čovjeka, a esencija u rješavanju već spomenutih problema je u kretanju lopte. Zanima li vas kakav je SAD bio u kretanju lopte na Svjetskom prvenstvu 2023.? Bili su posljednji, sa skoro duplo manje dodavanja od prvoplasirane Španjolske.
”Team USA” je neosporni favorit za osvajanje zlatne medalje na Olimpijskim igrama, no šanse za njihov neuspjeh su veće od projiciranih. Unatoč zvijezdama koje više ne treba niti spominjati, unutar formata u kojem se turnir igra, protiv najbolje konkurencije koju je ovaj sport vidio, nije nemoguće da se poskliznu u jednoj eliminacijskoj utakmici. Ovo natjecanje će nam zasigurno donijeti veliki broj neizvjesnih susreta i iznenađenja, a upravo je to razlog zbog kojega svi volimo košarku.
