Pet utakmica u kojima su ostvarene tri pobjede te po remi i poraz uz gol-razliku 6:3 te skok s petog na četvrto mjesto i na samo tri boda zaostatka za trećeplasiranom Atalantom. To su rezultati Juventusa od 23. ožujka, od kada je na njihovu klupu sjeo Igor Tudor.
Ništa specijalno rekao bi netko tko nije pratio Juventus od početka ove sezone, a više od rezultata, koji je u tih pet susreta u prosjeku znatno bolji nego u prethodnih 29, optimizam na lica navijača Stare dame vratio se zbog predstave na terenu njihovih ljubimaca.
Što je to 47-godišnji splitski stručnjak napravio da bi podignuo i momčad i atmosferu oko kluba? Prva i najvidljivija promjena je ona u formaciji, gdje je promijenio sustav na onaj koji gura tijekom gotovo cijele svoje trenerske karijere, a to je 3-4-2-1, u odnosu na prethodnika Thiaga Mottu koji je preferirao 4-2-3-1, kao i standardizaciju početnog sastava.
Na vratima je siguran Michele Di Gregorio, a Federico Gatti, Renato Veiga i Lloyd Kelly obrambena je trojka koja je započela prvi susret u Tudorovom mandatu, onaj protiv Genoe.
Međutim, Gatti na tom susretu doživljava ozljedu fibule, pa u iduća četiri susreta umjesto njega starta Pierre Kalulu, uz standardne partnere u već spomenutom Portugalcu i Englezu.
Vezni red konstantan je u tri od četiri svoje komponente, pa su tako Weston McKennie, Khéphren Thuram i Manuel Locatelli startali u svih pet Tudorovih susreta, dok je tri starta ubilježio Nico González, a dva Andrea Cambiaso.
Češće su promjene bile u prednjoj trojci, ali ni tu Tudor nije koristio previše igrača, odnosno tek šestoricu u pet utakmica, uz Dušana Vlahovića kao predvodnika sa četiri starta u prvih 11.
Novi taktički postulati
Uz betoniranje obrambene trojke, koja se može promijeniti samo u slučaju da se netko od braniča ozlijedi ili bude suspendiran, Tudor je mnogo vremena posvetio bočnim veznim igračima.
Oni pokrivaju velik dio terena i prema naprijed i prema nazad, daju prijeko potrebnu širinu te podršku veznoj liniji, uz opasnost kada dođu u zonu centaršuta. Vezni duo Thuram i Locatelli umjesto usporavanja igre beskrajnim posjedom što je gajio Motta, sada igraju mnogo vertikalnije, nastojeći što brže distribuirati loptu igračima ispred sebe ili prodor igrom sami kreirati opasnost pred gostujućim šesnaestercem.
Najveću revoluciju doživio je 20-godišnji reprezentativac Turske Kenan Yıldız. Tudor mu je, za razliku od Motte, dao potpunu slobodu u igri, naravno uz obvezujuću obrambenu notu, a Yıldız mu se na to odužio s dva pogotka u prve tri utakmice, ali i potpuno bespotrebnim crvenim kartonom u posljednjem susretu protiv Monze. S druge strane, Vlahović je u svoja četiri nastupa od prve minute ostao bez pogotka, ali je udijelio tri asistencije, dok je upravo u susretu protiv Monze Randal Kolo Muani zahvalnost za nastup od prve minute pokazao pogotkom za konačnih 2:0.
Iako je uzorak od pet utakmica mali, ovo je stilski dosta drugačiji Juventus od onog kojeg smo imali prilike gledati u 42 utakmice pod Mottom. Spor tempo igre baziran na visokom posjedu nestao je nauštrb izravnijeg stila s brzim izlaženjem iz posljednje linije, gdje Tudor pokušava iznenaditi protivnike brzim kontrama i polukontrama. U pokušaju oduzimanja lopte nogometaši Juventusa nisu ništa manje ili više agresivni nego prije, ali po osvojenoj lopti sada se uvijek traži brzi izlazak prema naprijed.
Podignuo je moral igračima
Osim tih taktičkih detalja, Tudor je poradio i na podizanju morala svojim nogometašima. Konstantno pred medijima govori o zajedništvu među igračima, a čini se da ga je i dostigao, budući da isti pokazuju puno veću energiju na terenu, rijeđe gube duele te konstantno podupiru jedni druge. Također, veća sloboda u igri i manje taktički rigoroznih zadataka oslobodilo je talent u igračima, a to je ono što zapravo svi oni najviše vole – pokazati svu svoju raskoš kada god su u mogućnosti.
Kontrast između Mottinog i Tudorovog Juventusa veoma je velik, da kažemo oštar. Dok je Motta favorizirao kontrolu, Tudor naginje kaosu – kontroliranom, strukturiranom kaosu, ali svejedno kaosu. Yildiz je savršen primjer ove promjene. Nekada periferna figura, sada je središnji dio svega što Juventus dobro radi u napadu, ali taj višak slobode obio mu se u glavu već spomenutim crvenim kartonom, udarivši igrača bez lopte.
Ipak, treba biti iskren i priznati da je Tudora pomazio i raspored u ovih pet susreta te je jedini protivnik bolje plasiran od 13. mjesta bila Roma, s kojom su na Olimpicu odigrali 1:1. Pred Bianconerima su sada dvije velike utakmice u borbi za plasman u Ligu prvaka – gostovanja kod Bologne i Lazija, a one će biti i pravi ispit vrijednosti hrvatskog stručnjaka, nakon čega slijede ipak lakši susreti s Udineseom i već gotovo drugoligašem Venezijom.
Ova četiri susreta odredit će njegovu sudbinu na klupi Juventusa, ali kako god se završilo jedno je sigurno – Tudor je već sada vratio malo svjetla u veoma tmurnu sezonu najtrofejnijeg talijanskog kluba.
