Posljednjih nekoliko godina, igrači i treneri sve se više žale na gusti raspored utakmica. Tvrde da je utakmica previše te da zbog toga gledamo puno više ozljeda. Gotovo da nema konferencije za medije gdje se barem jednom ne protegne ovo pitanje.
“Organizacije moraju razmišljati o igračima, koji su sve umorniji. Svi mi volimo nogomet i želimo da igrači pružaju svoje najbolje predstave. Ako želimo najveću moguću kvalitetu nogometa, moramo smanjiti broj utakmica. Inače će sve otići u krivom smjeru”, rekao je nedavno trener Barcelone Hansi Flick.
Svaka nova ozljeda igrača, pripisuje se pretrpanom rasporedu. Rodri, Marc Andre Ter Stegen, Marc Bernal itd. Svi oni ove su sezone doživjeli teške ozljede, a kao glavni “krivac” naveden je upravo prenatrpani raspored.
Jedan od njih je i Dani Carvajal, koji se neposredno nakon svoje ozljede požalio na broj utakmica. “Ovaj kalendar nema smisla. Nemoguće je zadržati optimalnu razinu u 72 utakmice po sezoni. Odgovorne organizacije bi to trebale proučiti jer utakmicama pada kvaliteta. Na kraju dana najviše ispaštamo mi igrači i naše obitelji”, rekao je tada Španjolac.
Postoji i druga strana, koju najčešće zauzimaju navijači. “Kako bi mu bilo na baušteli?”, “I meni je teško svaki dan raditi 8-16” samo su neki od komentara, koji se ostavljaju kada se igrač požali na raspored.
S obzirom na to da je tema nikad aktualnija, odlučili smo proučiti koliko je raspored uistinu prenatrpan. Postoji li ozbiljna opasnost za moderni nogomet ili se radi o još jednom prenapuhanom medijskom narativu? Jesu li oni, koji tvrde da se igrači previše žale u pravu? Kako bismo doznali odgovor, odlučili smo usporediti kako se točno broj utakmica kretao kroz proteklih 20 godina.
Koliko momčad maksimalno igra utakmica?
Za primjer smo uzeli Real Madrid jer je to momčad koja uvjerljivo najčešće dolazi do finala Lige prvaka i kao takav često ima maksimalan broj utakmica u sezoni. Oni će ove sezone igrati u šest različitih natjecanja te mogu odigrati maksimalno 71 utakmicu.
Taj broj bi se zaustavio na 66 da od ove sezone nemamo Svjetsko klupsko prvenstvo, koje će se igrati svake četiri godine. Na njemu Real može odigrati maksimalno sedam utakmica (za razliku od dosadašnje dvije). Uz to, svaki klub ima priliku odigrati dvije utakmice manje ako završi među osam najboljih u Ligi prvaka. Kraljevi vrlo vjerojatno u tome neće uspjeti pa ih čekaju dvije utakmice doigravanja za osminu finala.
Te 64 utakmice podijeljene su na 38 utakmica La Lige, šest utakmica Kupa te dvije španjolskog Superkupa. Jedna utakmica europskog Superkupa protiv Atalante te 17 utakmica Lige prvaka, kojih je moglo biti i 15.
Englezi su jedina nacija koja i dalje ima Liga kup, no broj ne varira previše. Primjer za to je Liverpoolova sezona 2021/2022 u kojoj su stigli do finala FA Kupa, Liga kupa i Lige prvaka. U toj sezoni su odigrali 63 utakmice. Kada bi hipotetski isto ponovili s novim formatom Lige prvaka te u sezoni kada se igra Svjetsko klupsko prvenstvo i kada bi uz to imali utakmicu engleskog i Europskog superkupa, taj broj bi stigao do 74.
Dakle, kada se iz jednadžbe *oduzme novi format Svjetskog klupskog prvenstva, koji je sada skočio za pet utakmica, broj mogućih utakmica se kreće 63-66 ovisno o tome iz koje države klub dolazi.
*Do sada je Svjetsko klupsko prvenstvo utjecalo na potencijalan raspored samo kluba koji osvoji Ligu prvaka, dok će sada tamo biti 12 europskih klubova.
Raspored je više-manje isti, ako ne i lakši
Ako za primjer uzmemo Realovu sezonu 2004/2005, momčad koja bi stigla u sva finala bi odigrala 63 utakmice, a s eventualnim Svjetskim klupskom prvenstvom bi ta brojka bila 65. Dakle broj je više-manje isti s eventualno jednom utakmicom gore ili dolje.
Dvije sezone ranije, ta brojka bila je 67 (Sa Svjetskim klupskim 69) jer je Liga prvaka igrana u formatu u kojem se nakon prolaska prve skupine, radila nova. Brojke dakle kažu, da je broj utakmica još od promjene formata Lige prvaka u sezoni 1994/1995 na klupskoj razini praktički isti.
Leži li problem u reprezentativnim stankama?
Uvođenjem Lige nacija, reprezentativne su stanke još više postale trn u oku velikim klubovima. Gotovo da ne prođe reprezentativni prozor u kojem najveći klubovi ne pokušaju barem jednu svoju zvijezdu sačuvati od napora.
Realnost kaže da imamo manje reprezentativnih stanki nego ranije. Ove su sezone reprezentacije imale dvije utakmice u rujnu, listopadu i studenom, a još dvije će imati u ožujku i lipnju.
Početkom stoljeća, reprezentacije su imale dodatan prozor u kolovozu kada bi igrale prijateljske, kao i u veljači. Točnije, po sezoni bi imale utakmicu do dvije više. Treba biti pošten i reći da se Liga nacija dosta ozbiljnije shvaća od silnih prijateljskih, koje su se igrale pa tako igrač, koji igra za europsku reprezentaciju, vrlo vjerojatno igra više “ozbiljnih” susreta za reprezentaciju, iako “na papiru” ima manje utakmica.
Više zamjena, manje minuta
Jedna od posljedica COVID-a na nogomet je povećanje zamjena s tri na pet. Prvotno je ta promjena najavljena kao privremena, ali se zadržala i nakon završetka pandemije. Time se dodatno smanjio broj minuta kod većine igrača.
Kako smo za većinu primjera uzimali Real Madrid, najbolje da se toga držimo i kod minuta. Prošle su sezone samo dva igrača Reala prešla brojku od četiri tisuće minuta. To su bili Antonio Rüdiger i Federico Valverde. Šest igrača je prebacilo brojku od tri tisuće minuta, a isto toliko brojku od dvije tisuće.
Za usporedbu, u sezoni 2003/2004, čak devet igrača Real Madrida prešlo je brojku od četiri tisuće minuta (Casillas, Salgado, Roberto Carlos, Helguera, Raúl Bravo, Zidane, Beckham, Raúl i Figo). Još dva su prešla brojku od tri tisuće minuta.
Rosteri najboljih svjetskih klubova postaju sve širi te je većina pozicija u svim najboljim momčadima “poduplana”. Sve to pomoglo je da se u posljednjih nekoliko godina smanji broj minuta kod najboljih svjetskih igrača.
Klubovi također snose dio krivice
Iako je gust raspored glavna tema, to ne sprječava klubove da neposredno nakon sezone odu u Australiju kako bi odigrali nekoliko besmislenih prijateljskih utakmica. Isto vrijedi i za sami početak sezone gdje gotovo sve momčadi otputuju u SAD i tako dodatno pogoršaju problem.
Igrači i treneri imaju puno pravo žaliti se na gusti raspored, ali činjenice su da se broj utakmica u posljednjih 20-ak godina nije značajno povećao. Treba biti pošten i reći da se intenzitet i tempo utakmica znatno povećao. Gledanje utakmica od prije 20 godina često zna izgledati kao usporeni film, ako ga usporedimo sa sadašnjim nogometom. Isto tako svi klubovi imaju šire rostere te je broj zamjena povećan.
Istina na pitanje s početka leži negdje u sredini. Akumulirani umor sigurno postoji kod igrača, iako postoje argumenti da im je lakše nego onima od prije 20-ak godina.
Naravno da svi ljubitelji nogometa žele gledati najbolje utakmice s najjačim sastavima, a ne momčadi, kojima fali nekoliko pojedinaca. Najlakše je uperiti prstom u krovne organizacije i govoriti da treba promjena, ali klubovi bi i sami trebali promijeniti neke svoje odluke kako bi sačuvali svoje igrače.
