Club Sportivo Ameliano ili samo Ameliano nogometni je klub za kojeg su tek pasionirani ljubitelji igara na sreću i dugogodišnji čitatelji Guinessove knjige rekorda čuli. S obzirom na to kakav su posljednjih godina uspjeh polučili pravo bi čudo bilo da ostane samo na tome.
Tri godine prije osnivanja kluba u državi je bjesnio rat s Bolivijom oko djela područja Gran Chaco, u to doba veoma bogatog naftom, a u njemu je život izgubilo oko sto tisuća ljudi, čime je to najkrvaviji vojni sukob na tlu Južne Amerike u 20. stoljeću.
Naravno, nogomet se u tome razdoblju nije igrao, a po završetku rata ponovno je sport došao u žižu zanimanja strastvenih Paragvajaca. Smješten u Barrio Jara, jednoj od manjih četvrti Asuncióna, glavnog grada Paragvaja, klub je osnovan 6. siječnja 1936. godine u zgradi naziva Villa Amelia, po čijem je imenu dobio i svoje ime. Ulicu dalje nalazio se stari stadion Torres, a od 1970. godine svoje domaće utakmice igraju na svega 900 metara udaljenom stadionu José Tomás Silva, kapaciteta od samo 800 mjesta.
Nakon što su u početku igrali samo prijateljske utakmice, u ligaški su sustav ušli 1939. godine, igrajući treći rang natjecanja, što je tada bio i posljednji rang u Paragvaju. Isti osvajaju 1959. godine, ali u drugoj ligi zadržavaju se tek jednu sezonu te do ponovne promocije čekaju dugih 40 godina. Međutim, tada su iz četvrte ušli ponovno u treću ligu, budući da se tri godine ranije reorganizirao ligaški sustav, čime je Ameliano nastavio svoj put u posljednjem rangu natjecanja – četvrtoj ligi. Od 2002. do 2015. godine klub je 11 sezona proveo u četvrtom, a tri u trećem rangu natjecanja.
Već u prvoj sezoni pri povratku u treću ligu 2016. godine stigli su nadomak nove promocije, ali u posljednjem su kolu ispustili šansu za osvajanjem prvog mjesta. Ipak, kao viceprvaci imali su šansu u razigravanju protiv pretposljednje momčadi druge lige 22 de Setiembre de Encarnación, koji su se ipak pokazali kao bolji takmac u dvije utakmice. Sljedeća, pak, prilika koja im se ukazala 2019. godine, nije propuštena te Ameliano osvajanjem treće ulazi u drugu ligu. Na nju su doduše morali čekati do 2021. godine, budući da je kompletna sezona 2020 otkazana zbog pandemije COVID-19, ali isplatilo im se čekati.
Kako im je reforma 24 godine prije toga uzela, tako im je tada vratila. Budući da je donesena odluka o proširenju prve lige s 10 na 12 klubova, Ameliano je kao četvrtoplasirana momčad druge lige dobio priliku u razigravanju se sučeliti sa Sportivo Luqueño, pretposljednjom momčadi najvišeg ranga. U prvom susretu odigranom kod kuće slavili su s 3:2, a na uzvratu odigrali 1:1 i tako došli do tada najvećeg uspjeha u povijesti kluba i velikog slavlja u četvrti Jara, dok su njihovi protivnici nakon 53 duge godine napustili najviši razred paragvajskog nogometa.
Prva sezona u Honor División bila je dosta teška, a prvoligaški je status doslovno sačuvan u posljednjem kolu, u koje su ušli s bodom zaostatka za momčadi Sol de América. Ipak, upisali su tri boda, dok momčad iz susjedne četvrti Obrero u tome nije uspjela te je preselila u niži rang. Podvig ostanka u ligi vjerojatno je bio inspiriran i onime što se dogodilo svega osam dana ranije u 350 kilometara južnijem gradu Encarnaciónu, gdje su na stadionu Villa Alegre u finalu domaćeg kupa odmjerili snage s favoriziranim Nacionalom.
Elias Sarquis doveo je Ameliano u vodstvo u 34. minuti, ali tik pred posljednji sudački zvižduk u prvom poluvremenu ostaju s igračem manje, budući da drugi žuti karton dobiva Abel Paredes. Već nakon 10 minuta igre u drugom poluvremenu Nacional izjednačava preko Facunda Bruere te je krenula strepnja među brojnim pristiglim navijačima Ameliana. Međutim, borbena momčad argentinskog trenera Juana Pabla Pumpida izdržala je do kraja i susret odvukla do jedanaesteraca. Tamo su promašili svoj prvi udarac, ali Nacional je uzvratio promašenim četvrtim i petim jedanaestercem te je veliko slavlje navijača u Encarnaciónu i onih koji su ostali kući u četvrti Jara moglo početi.
Osvajanje kupa donijelo je El Blanquiazulu, kako im tepaju navijači, nastup u Copa Sudamericani, drugom najvećem kontinentalnom natjecanju Južne Amerike u sezoni 2023, a prije nego li su krenuli i u domaće prvenstvo te kasnije u međunarodne vode, na red je došao domaći Superkup. Njega su apsolvirali sjajnim nastupom i pobjedom nad još jednim gradskim rivalom Olimpijom od 1:0.
Nastup u grupnoj fazi ipak nije izboren, budući da je još jedna paragvajska momčad Guaraní s 3:1 bila bolja i prošla dalje. No, to Ameliano nije omelo da u domaćem prvenstvu ostvare sjajan rezultat i s osvojenim sedmim mjestom izbore još jedan nastup u Copa Sudamericani za ovu sezonu 2024. Ovog puta izborili su skupine tako da su u kvalifikacijama koje se igraju na jednu utakmicu s 2:0 slavili protiv dobro poznate Olimpije, a nastup u skupinama bio je spektakularan.
S ukupno 13 osvojenih od 18 mogućih bodova stigli su do čela skupine u kojoj su se još nalazili renomirani protivnici Athlético Paranaense iz Brazila te Danubio iz Urugvaja, kao i momčad iz Venezuele Rayo Zuliano. Osmina finala donijela je Amelianu dvoboj protiv Libertada, još jednog gradskog rivala, a nakon 0:0 u prvoj i 1:1 u drugoj utakmici, Libertad je ipak izašao iz tog dvoboja kao pobjednik nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca.
I tako, samo tri sezone nakon što su tek drugi puta u svojoj 88-godišnjoj povijesti nastupali u drugoj ligi, odnosno pet godina od nastupa u trećoj, ovaj mali klub koji je trenutno u izgradnji i novoga stadiona kapaciteta 6.500 mjesta, već u svojoj riznici ima dva velika trofeja te dva nastupa u međunarodnom natjecanju, a na dobrome su putu da i ove sezone po treći puta izbore nastup na Copa Sudamericani te se nadaju da će po prvi puta i nju igrati na domaćem terenu, a ne na stadionu Defensores del Chaco, domu reprezentacije ove jedine južnoameričke države bez izlaza na more.
I za kraj, pitate se zbog čega je Guinessova knjiga rekorda spomenuta u uvodnom paragrafu? Pa, od 1993. do 2011. godine Ameliano je zabilježen u istoj kao sudionik utakmice sa službeno najviše crvenih kartona. Njihov protivnik je te 1993. godine bio General Caballero de Campo Grande, a sudac je nakon tučnjave na terenu isključio ukupno 20 igrača i članova stručnog stožera obaju momčadi zajedno. Ipak, te 2011. godine nadmašili su ih njihovi jugozapadni susjedi Argentinci, na čijoj je utakmici četvrte lige između klubova Claypole i Victoriano Arenas sudac isključio apsolutno sve prisutne na terenu i na klupama obaju momčadi, odnosno podijelio čak 36 crvenih kartona.
