Tijekom više od 4 godine i 6 mjeseci početka rada Ofenzive, imali smo prilike razgovarati i upoznati se s mnogobrojnim igračima, trenerima, ljudima iz sporta koji su svojim znanjima i iskustvima ostavili trag na našem radu i našem poimanju sporta u cjelini. Međutim, sportaši i ljudi koje smo imali prilike upoznati proteklog tjedna u Umagu, na doživljaj sporta bacili su jedno sasvim drugo svjetlo. Oni su – tenisači u kolicima.
O posebnostima ovog sporta, jednog od najbrže rastućih i najatraktivnijih sportova za osobe s invaliditetom, razgovarali smo s najboljim hrvatskim tenisačem u kolicima, Antom Joskićem, 74. igračem svijeta prema ITF ljestvici na dan 31. srpnja 2023. Joskić, kojem je najbolji karijerni plasman bio 53. mjesto na ITF ljestvici 2018. godine, pravi je rutiner ovog sporta kojim se bavi još od trinaeste godine života, što je za ovaj sport i relativno kasan početak, jer današnja ga djeca kreću trenirati već od pete godine života. Ipak, to ga nije spriječilo da zahvaljujući talentu i upornosti postane višestruki prvak Hrvatske i višestruki osvajač turnira iz ITF Wheelchair tennis tour serije.
Joskić je, pored igre na terenu, izrazito aktivan i izvan terena te kao tajnik Hrvatskog saveza za tenisače u kolicima, a već četvrtu godinu zaredom sudjeluje i kao organizator ITF Wheelchair Croatia Open Umag by HEP turnira na kojem se okupljaju tenisači u singlu i paru te svojim nastupima obogaćuju cjelokupni teniski tjedan u Umagu. Ove je godine u Umagu bilo i pet hrvatskih tenisača, najviše do sada. Pored Joskića, bili su tu i Antonijo Arambašić, Sven Maretić, Ante Kolundžija i Dražen Mikšić.
Što se samog tenisa u kolicima tiče, on se danas igra u više od 120 zemalja svijeta, a da bi se igrač mogao natjecati, mora imati medicinski dijagnosticirani trajni invaliditet koji za rezultat ima trajno oštećenje donjih ekstremiteta (stražnjice, bokova, bedara, gležnjeva, nogu i stopala). Sport je dio ITF-a (Međunarodne teniske organizacije) te u velikoj mjeri prati kalendar ATP i WTA toura, prvenstveno Grand Slam turnira. Pravila igre su jednaka kao i u tenisu, s razlikom da loptica u tenisu s kolicima može odskočiti dva puta, pri čemu prvi odskok mora biti unutar terena, a drugi može biti i izvan njega.
S Joskićem smo razgovarali dan nakon velikog slavlja i osvajanja titule u parovima s još jednom legendom tenisa u kolicima, 61-godišnjim Austrijancem Martinom Legnerom, 61. igračem svijeta koji je 2004. godine bio treći na svijetu, a u karijeri je osvojio ni više ni manje nego li nevjerojatna 84 turnira. Joskić i Legner su po prvi puta zaigrali zajedno na terenu, no kako klasa raspoznaje klasu, nisu imali problema doći do finala i uzeti pehar pobjednika.
Joskiću je, zbog nesreće koju je zadobio s pet godina, kad ga je geler pogodio u vrat i presjekao mu leđnu moždinu, dijagnosticirana paraplegija. Zbog toga, on nema trbušnog zida niti osjeta u donjem dijelu leđa, već ga tri pojasa i naslon invalidskih kolica drže uspravnim, pa nam je objasnio na koji način smatra kako je klasifikacija sportaša u svijetu invalidskog tenisa na neki način nepravedna te kako bi različite razine invaliditeta trebale definirati različite kategorije, umjesto samo jedne u kojoj se nalaze svi.
To je sigurno nepravedno. Nije da se uzdižem, ali ispred mene na rang ljestvici nema nikog tko ima teže ozljede. U prvih 50 na rang ljestvici, možda je 5 ili 6 paraplegija, dok ih u prvih 10 nema nitko. Takito Oda, 17-godišnji Japanac i trenutno prvi igrač svijeta koji je već osvojio 21 turnir, od čega Roland Garros i Wimbledon ove godine, trenira od malih nogu. Malo šepa, minimalno na jednu nogu i ima jednak razvojni put kao i zdravi tenisači, a njegov nivo tenisa je nešto potpuno drukčije. Igrao sam prošle godine protiv njega u Ženevi, na zagrijavanju je radio špage, nakon čega je sjeo u kolica i počeo igrati protiv mene. Ali, na to smo se već navikli.
Tenisom u kolicima si se počeo baviti s 13 godina. Zašto baš tenis?
Volio sam sve sportove, ali tenis ponajviše. Gledajući Gorana Ivaniševića, lupajući reketom u sobi kao dijete, sanjao sam o tome da igram tenis, no nisam znao da uopće postoji tenis u kolicima. Moj prvi trener bio je Mitar Brecun.
Smatraš li da si se kasno krenuo baviti tenisom u kolicima?
Za svjetske pojmove da, za hrvatske pojmove ne. Danas u svijetu djeca već u najranijoj dobi kreću trenirati tenis u kolicima, dok su u doba mojeg odrastanja, tenis u kolicima trenirali igrači koji su doživjeli neku nesreću u kojoj su zadobili ozljede i invaliditet. No, dobna granica u tenisu u kolicima je nešto rastezljivija nego li u tenisu, pa primjerice Martin Legner, čovjek koji na Touru ima više od 2.000 pobjeda sa 61 godinom i dalje igra. Bio je na svih 8 Paraolimpijskih igara na kojima je tenis u kolicima prisutan, svake godine igra 30 turnira i igra stalno.
Koliko se tenisača u kolicima ovim sportom bavi profesionalno?
Što to znači profesionalno? Ozbiljniju zaradu ostvaruje vjerojatno Top 10 tenisača i to onih koji osvajaju turnire i uzimaju visoke nagradne fondove. Uz njih, živjeti samo od tenisa mogu samo oni igrači u kojima paraolimpijski savezi ili sponzori svojim sredstvima pokrivaju većinu troškova te omogućavaju igračima veću zaradu. Na ATP touru vjerojatno ozbiljne novce zarađuje Top 100 tenisača, dok je kod nas ta granica možda negdje oko 20 mjesta, što i dalje nije usporedivo.
Shingo Kuneida (prema mnogima najbolji tenisač u kolicima svih vremena) imao je godišnji ugovor na 2 miljuna dolara s UNIQLO-om. Pobjednici Grand Slam turnira mogu zaraditi 60 do 70 tisuća dolara, dok najbolji na svijetu godišnje zarađuju između 300 i 400 tisuća dolara. U usporedbi s tenisom, to je malo, međutim u usporedbi s ostalim sportovima za sportaše s invaliditetom, to je daleko financijski najrazvijeniji sport.
Kakva je kod nas situacija što se tiče financiranja tenisa?
Nikakva. Hrvatski paraolimpijski odbor ima svoje pravilnike koji su za sve sportove slični, a da bih ja bio u različitim kategorijama stipendije, npr. 1. kategorija koja nosi više od 1.000 € morao bi biti osvajač paraolimpijske ili svjetske medalje. Ja sam u najnižoj kategoriji i dobijam oko 150 € bruto mjesečno, od čega se odbija porez. Uz to, dobijam oko 70 € mjesečno za fizioterapeuta, te oko 40 € mjesečno za vitaminizaciju. Dobijam oko 2.600 € godišnje za turnire, a određenu kotizaciju dobijamo i od Hrvatskog olimpijskog odbora za turnire. Upravo je izašla i nova nacionalna sportska stipendija od otprilike 150 € mjesečno, no još uvijek nisam dobio rješenje (smijeh).
Kod tenisa nisu isti kriteriji kao i u drugim sportovima, jer je u nekim sportovima i kategorijama manji broj sportaša, te je lakše doći do stipendije. Nama u tenisu je, s obzirom na troškove, ipak teže.
Na koliko turnira godišnje putuješ?
Ja se većinom baziram na Europu jer ovisim o budžetu kojeg imam na početku sezone. Nemam menadžera i nemam novaca za ići u Australiju ili SAD. Ponekad odem u Brazil jer mi je tamo supruga, no nemam financijskih mogućnosti kao i Top 20 tenisača u kolicima koji planiraju sezonu prema turnirima koji nose određeni broj bodova, a ITF Serije 1 i 2 nose najveći broj bodova. Postoje određeni igrači koji jako dobro žive i od sponzora, koji im omogućavaju veći broj turnira od mene koji zasigurno imam financijsko pokriće za 6 do 7 turnira godišnje, a svi najbolji tenisači imaju preko 20 turnira.
Najčešće putujem sam, i to opet, zbog financijskih razloga. Radije ću otići na 2 turnira za 1.000 € nego li na 1 turnir s trenerom za isti novac. Naravno da bi bilo bolje da idem s pratnjom, no u ovom trenutku to nije realnost. Ljudi često misle da je tenis luksuz, no na ovoj challenger i futures razini, to nije ni blizu istinito. Kod planiranja putovanja, najčešće gledam najjeftiniju opciju, pa to onda zna uključivati i česta presjedanja i čekanja na aerodromima po 10 sati, Ryanair uvijek kasni… No, to nije uvijek loša stvar! Zanimljiva stvar dogodila mi se pretprošlog tjedna kad sam išao za Milano, s letom u 6 ujutro. Ryanair me porukom obavijestio da let kasni 3 sata, a pošto je let kasnio više od 3 sata, dobio sam odštetu od 250 €. S obzirom da me let stajao 50 €, može se reći da sam konačno i zaradio (smijeh!).
Bitna stavka u troškovima je i oprema, točnije kolica, koja bi trebala biti izrađena po mjeri i prilagođena stilu igre te stupnju invaliditeta tenisača. Ti prije nekoliko godina nisi imao kolica po mjeri, kakva je sada situacija?
Situacija se promijenila i to zahvaljujući GNK Dinamo Zagreb koji mi je kupio kolica prije otprilike godine dana i na čemu im se nemjerljivo zahvaljujem. Kolica stoje oko 7.000 € i moraju biti izrađena po mjeri, da budu kao jedno s tijelom. Nekim igračima ne treba naslon za leđa, dok meni s obzirom na to da nemam ravnotežu i stabilnost, treba naslon.
Zanimljiv je primjer Stephanea Houdeta, Francuza koji je bio tenisač prije nego li mu je zbog prometne nesreće amputirana potkoljenica. On u svojim kolicima praktički kleči (vidi fotografiju) i zapravo ima stajaću poziciju na metar i pol visine, što mu je dozvoljeno, iako smatram da to prema paraplegičarima nipošto nije u redu.
Kako organizacijski izgleda tenis u kolicima u Hrvatskoj?
Imamo dvoransko prvenstvo Hrvatske, kao i prvenstvo na otvorenom. U ovom trenu u Hrvatskoj imamo 6 ITF turnira, što je jako puno za jednu ovako malu zemlju, u kojoj ima oko 30 registriranih igrača. Sport je težak, potrebno je trenirati 2 do 3 godine da bi došao na razinu da ti postane zabavno i prestane biti frustrirajuće, pa mnogi igrači brzo odustaju. Puno igrača ode u invalidske sportove u kojima ima više različitih kategorija i u kojima je lakše uspjeti, no mi radimo na popularizaciji tenisa u kolicima i imamo sve više djece početnika, čime se izrazito ponosimo.
Što se tiče budućnosti, od 8. do 20. kolovoza u Rotterdamu će se po prvi puta održati Europsko para prvenstvo, deset različith sportova, među kojima i za tenisače u kolicima. Turnir je važan i za Paraolimpijske igre koje će se održati idućeg ljeta u Parizu. Kakva su očekivanja?
Da, Sven Maretić i ja ćemo nastupiti na tzv. Europskim paraolimpijskim igrama koje će se održavati svake četiri godine. Mogu nastupati po dvojica sportaša iz iste zemlje, ovisno o rankingu, a pobjednik natjecanja će se kvalificirati na Paraolimpijske igre. Osim toga, najbolja 32 tenisača po rankingu će se kvalificirati na Igre, s tim da iz svake države može ići maksimalno 4 sportaša, tako da se ta ljestvica donekle pomiče. U prijašnjim je izdanjima ta granica obično bila oko 40. mjesta. Bilo bi sjajno kvalificirati se na turnir i zaigrati na terenima Roland Garrosa krajem kolovoza 2024., na mojoj najdražoj podlozi – zemlji!
Turniri se osim na zemlji, igraju i na drugim podlogama, npr. na travi. Kakav je osjećaj igrati na različitim podlogama?
Teško je za kolica, točno, često proklizuješ s njima i teren je izrazito brz pa je definitivno teže igrati, što meni ne odgovara. Naravno, ovisno o stilu igre i tome tko ima jači servis, nekome više odgovara brža, a nekome sporija podloga, premda kod najboljih igrača, kao i u tenisu, razlike u igri ovisno o podlozi zapravo i nema.
Osim igranja tenisa, aktivan si i u organizaciji te Savezu?
Da, u svakom sportu koji je nerazvijen ili nedovoljno razvijen, mora postojati netko tko će povući za više od jedne osobe. Ja sam zaposlenik Hrvatskog saveza tenisača u kolicima, u kojem radim kao tajnik. Organiziram turnire više od 10 godina, počevši od Zagreb Opena, a upoznavanjem ljudi iz Plava Lagune i Umaga došli smo na ideju da napravimo turnir i ovdje.
Koliko si zadovoljan ovogodišnjim turnirom u Umagu?
Svake godine rastemo i napredujemo, a i medijska je pokrivenost sve bolja. Mi bismo potencijalno i mogli napraviti turnir s jačim igračima, no da bismo ih privukli, moramo biti konkurentniji s fondom nagrada, a mi u ovom trenutku nemamo tako velikog sponzora koji bi financirao veći iznos nagrada. To je jedina prepreka, osim toga, Umag je privlačan tenisačima i infrastrukturom i organizacijom, pa se nadamo da ćemo idućih godina s kategorije Futures turnira upasti u neku od ITF kategorija 1, 2 ili 3. Zadovoljan sam kako nas ATP turnir prati i postali smo sastavni dio turnira u proteklim, a i mnogim godinama koje slijede.
