Doping skandali tresu svijet sporta već dobrih 50 godina. Na nacionalnim razinama od Istočne Njemačke u sedamdesetima, preko Sovjetskog saveza krajem osamdesetih pa do Kine i Rusije u novije doba. Međutim, država u kojoj trenutno sportaši, točnije trkači, najviše koriste nedozvoljena sredstva kako bi imali bolje rezultat je ona koja vam sigurno ne bi prva pala napamet. Radi se o Keniji.
U sjeni svih velikih sportskih događaja, u zadnjih je nekoliko godina popadao veliki broj kenijskih trkača čiji je renome u tom sportu bio ozbiljan. Rhonex Kipruto je držao svjetski rekord na cestovnoj utrci od 10 kilometara, Wilson Kipsang je bio svjetski rekorder u maratonu, a Abraham Kiptum u polumaratonu.
Nadalje, Jemima Sumgong je osvojila zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Riu na maratonu, Daniel Wanjiru je osvojio London maraton, Asbel Kiprop je bio trostruki svjetski prvak na 1500 metara, dok je Elijah Manangoi osvojio zlato na 1500 metara dvije godine nakon Kipropa.
Ukupno sedam ozbiljnih trkača je uhvaćeno kako su u nekom trenutku svoje karijere koristili nedozvoljena sredstva, no to je tek grebanje površine. Naime, prije pet godine je kreirana nezavisna organizacija koja će se baviti isključivo problemom dopinga u Keniji nazvana Athletics Integrity Unit, a njen predsjednik, Brett Clothier je izjavio: “Nemojte se šokirati ako vam kažem da je ovo tek početak”.
Naime, cestovno trčanje se samo po sebi već godinama ne kontrolira dovoljno ozbiljno i detaljno po pitanju dopinga. Ako maknemo šest najvećih cestovnih utrka na svijetu – London, Berlin, Boston, Chicago, New York i Tokyo, i uzmemo u obzir ostalih pedeset utrka koje spadaju u relevantne u tom sportu, čak u 76% njih se u prošloj godini nije testiralo pobjednika na doping, dok pola trkača i trkačica koji su završili na podiju u tim utrkama također ni u kojem trenutku nisu bili testirani.
Kada se napravi analiza pobjednika i osvajača drugog ili trećeg mjesta, vidimo da njih čak 80% dolazi ili iz Kenije ili iz Etiopije. Radi se na stotine trkača, većinom iz Kenije, koji su u potpunosti van globalnog spektra kontrole nad dopingom.
Doping in Kenya:
— Mwango Capital (@MwangoCapital) December 2, 2022
[Source: @StandardKenya] pic.twitter.com/aXzT5VfPOQ
Kenija već dugi niz godina ima status države s uvjerljivo najvećim bazenom prirodnog talenta za trčanje na duge staze. Radi se o jednoj od najsiromašnijih država na svijetu čiji je BDP po stanovniku osmerostruko niži od onog hrvatskog ili četverostruko niži od onog u BIH. Takvi uvjeti, kombinirani s genetskim predispozicijama za trčanje i općenio nacionalnim zanosom koji prati taj sport, su natjerali brojne Kenijce i Kenijke da se profesionalno bave trčanjem pa makar pohodili samo one manje popularne utrke.
Cestovnih utrka kroz godinu ima jako puno te kada se uračuna koliko se ukupno može zaraditi kada se trči na nekoliko utrka iz recimo drugog ili trećeg ešalona po kvaliteti, onda vidimo da se radi vjerojatno i o najunosnijoj disciplini u atletici. Dok smo kod Rusije imali primjer centraliziranog dopinga čiji je srž problema bio unutar same vlasti, u Keniji se to radi na individualnoj razini što jako otežava i kontrolu dopinga.
Uzmimo za primjer susjedni nam Ljubljanski maraton. Od 2009. do danas je taj maraton u muškoj konkurenciji osvojilo 6 Kenijaca i 5 Etiopljana. I dok o svim Etiopljanima se mogu naći neke detaljnije informacije, o čak 5 od 6 kenijskih trkača se može malo toga saznati na internetu. Samo taj jedan ima i opis svojih uspjeha na wikipedia stranici, dok su ostali u toj bazi podataka nepoznati.
Maratoni druge i treće klase nude novčanu nagradu od nekoliko desetaka tisuća eura. Primjerice nagrada za pobjednika maratona zlatne klase u Dubaiju iznosi 75,000 eura, dok onaj deseti dobije nekih 1,500 eura. Ukoliko neki kenijski trkač nastupi na tri do četiri maratona te zlatne klase i postigne solidne rezultate, iznos koji zaradi je dostatan tome da obitelji priskrbi za kenijske uvjete jako dobar život.
Procjena je da je 5,000 eura godišnje za tročlanu kenijsku obitelj dovoljno kako bi živjeli u normalnim uvjetima pa tako samo jedna ozbiljna godina trčanja za nekog kenijskog maratonca znači i novac kojim može prehraniti svoju obitelj u idućih 15 godina.
Zanimljivo je da je upravo ove godine, kada je doping kontrola pojačana, Kenija po prvi puta od 2007. ispala s prva tri mjesta po broju osvojenih medalja na velikim natjecanjima u trčanju. Također treba uzeti u obzir da iako mislimo kao da Kenijci oduvijek dominiraju trčanjem, je istina ta da u prve 23 godine održavanja maratona u Londonu je Kenija tek 2004. imala prvog pobjednika, dok je godinu kasnije imala prvog svjetskog rekordera.
5,000 TARGET AS DRUG-TESTING RAMPS UP FOR KENYANS
— Athletics Integrity Unit (@aiu_athletics) July 7, 2023
The Athletics Integrity Unit and the Anti-Doping Agency of Kenya are ramping up drug-testing in Kenya, with the aim of conducting 5,000 tests during the coming year. pic.twitter.com/pHDNHP35Rm
Nacionalni zanos i euforija koje su oni stvorili su natjerali mnoge da se priključe tom sportu, a kako je svijetu postajalo prirodno da Kenijci dominiraju, nikome tada nije padalo napamet da treba vršiti iznenadne doping kontrole. Uostalom, bilo ju je gotovo i nemoguće vršiti nad trkačima koji su se pojavljivali niotkuda i onda netragom nestajali nakon nekoliko maratona.
Kenija je jedna od rijetkih država gdje za pojmove svoje države čak i stoti najbolji maratonac dobro živi i zarađuje, dok u većini ostalih država stoti najbolji maratonac mora još i raditi negdje uz to što se bavi sportom.
I dok je razumljivo i prirodno da će ljudi napraviti sve u svojoj moći kako bi priskrbili novac za svoju obitelj, počelo se otkrivati, a u narednom periodu će biti još očitije, koliko je tog uspjeha stiglo i pomoću korištenja suplemenata koji su im pomagali u natjecanju.
Za razliku od nekih država s početka teksta, Kenija radi sve u svojoj moći kako bi pomoglo antidoping agencijama i udrugama da provedu što više testova i da se uhvati što više varalica. I dok su neki već odavno “pobjegli” s novcima, neki će vjerojatno u mjesecima i godinama koje slijede biti uhvaćeni što bi moglo radikalno promijeniti svjetsku trkačku scenu, a zlatno doba kenijskog trčanja će naglo biti zaustavljeno. U konačnici, za to su si sami krivi.
