U subotu u poslijepodnevnom terminu od 16 sati sastali su se Aston Villa i Bournemouth. Nije se dugo čekalo na pogodak pa je već u sedmoj minuti Douglas Luiz poentirao za vodstvo domaćina.
Poslije toga Bournemouth je pokušavao, no nije uspio izvojevati konkretnu priliku, a Villa je to kaznila s dva gola u posljednjih deset minuta susreta. Jacob Ramsey i Emiliano Buendia upisali su se na listu strijelaca u 80. i 89. minuti za konačnih 3:0. Tri boda koja će učvrstiti domaćine s Villa Parka na sredini prvenstvene ljestvice, a Bournemouth pogurati prema povratku u Championship.
Postoji jedna vrsta momčadi koje vjerojatno nitko ne voli, ali baš nitko – osim valjda navijača tih klubova, a ni to nije sigurno. Najčešća priča koja se u zadnje vrijeme može čuti u raspravama oko jačine HNL-a jest ona o deset konkurentnih klubova. Posljednjih su se nekoliko godina redali Split, Zagreb, Rudeš, a lani Hrvatski Dragovoljac kao momčadi koje su ispadale praktički prije Božića i zaslužile nadimke „rak-rana“ hrvatskog nogometa. Drugim riječima, nitko ne voli kada već zna rezultat utakmice prije nego što ona i krene, jer navedeni klubovi uistinu nisu bili dorasli toj razini igre.
Ove sezone očekivano Šibenik i neočekivano Gorica pronašli su se na začelju ljestvice i natječu se tko će uspjeti ukrasti više bodova do kraja sezone i kupiti si kartu za još jednu godinu sudjelovanja u najvišem razredu. Obje ekipe ne odaju dojam ozbiljnosti i tkogod zapravo ostane u ligi morat će puno toga preokrenuti za predstojeću sezonu ako ne žele biti samo sljedeća vreća za napucavanje, pogotovo kada se uzme u obzir Rudeš čiji projekt izgleda najozbiljnije dosad u Prvoj nogometnoj ligi i trenutno prednjači na prvoj poziciji drugoga ranga.
Dragovoljac će vjerojatno ostati u sjećanju kao momčad koja je na pravo čudo (iako se to ni ne može nazvati „čudom“ jer nas je modus operandi u HNS-u navikao na slične ishode) uopće dobila licencu za prelazak u viši rang. Igrali su ružno, a kvote na njihove protivnike bile su izrazito male, toliko da bi se netko nasmijao na slučajnu okladu na toliko nizak koeficijent.
Doslovno su služili za nabijanje gol-razlike, naročito u prvoj polusezoni, a puno je zabavnije bilo predviđati koliko će golova primiti na određenoj utakmici. Dinamo ih je svladao rezultatom 8:0 u prvoj međusobnoj utakmici što je označilo početak dugačke agonije. Kako za klub, tako i za gledatelje. Ostavili su gorak okus na sezonu u kojoj su se četiri kluba veliku većinu vremena borili za titulu da bi Dinamo osigurao novi naslov tek kolo prije kraja.
Nije ni HNL jedini s fenjerašima, također je i Bundesliga imala svog bisera prethodne sezone u vidu Greuther Furtha koji je u 34 kola skupio tek 18 bodova. Uglavnom su svi dosad navedeni fenjeraši imali izraženih financijskih problema ili se pak nisu mogli natjecati s „velikim dečkima“. U takvim su se okolnostima okretali defenzivno-orijentiranoj igri, jednostavnije rečeno bunkerima. Što više igrača u vlastitom kaznenom prostoru i nada da suparnik neće uspjeti probiti blok. Koliko je to bilo efikasno može se lako provjeriti, 75 primljena gola za Dragovoljac i 82 za Furth.
Reducirali su si šanse za pobjedu, odnosno za bilo što osim sretnog remija, pritom nisu igrali nogomet i pitanje je kakav se napredak može ostvariti time. Jedino se možda golmana uvježbava s deset i više udaraca na njegova vrata po utakmici. Što se tiče ostatka igre, ne postoji nijedan benefit, u takvome se sustavu ne mogu razvijati mladi igrači, a ni igra nije zanimljiva navijačima pa se već jednu katastrofu izostanka financija pretvara u još veću i težu probabljivu. Te su momčadi u konačnici osuđene na propast, prije ili kasnije, bez izuzetka!
Ipak, neke su ekipe i klubovi uspjeli nadomjestiti izostanak budžeta drugačijim pristupom. Brighton koji se trenutno nalazi na sedmoj poziciji Premier lige najbolji je primjer. Oni su nevjerojatno proračunatim pristupom sportske politike izgradili pravo malo „carstvo“ za preprodaju talentiranih nogometaša, a sada već i trenera.
Svatko u klubu poznaje svoju ulogu i točno su definirani zadatci i načini rješavanja određenih problema što olakšava zadržavanje konstantnosti i u budućnosti kada ih bitnije karike u sustavu poput Leandra Trossarda, Yvesa Bissoume, Marca Cucurelle, Bena Whita i dr. napuste. Riječ je o toliko posloženom mehanizmu da ih nije, barem zasad, prodrmao ni odlazak iznimno talentiranog stručnjaka Grahama Pottera u Chelsea. To je jedan način, ali postoji i drugi.
Naime, u prethodnome su paragrafu podijeljeni termini „ekipa“ i „klubova“, s razlogom. Primjer racionalnijeg kluba svakako je spomenuti Brighton, ali i Brentford, Benfica u europskim okvirima te, naravno, Red Bull korporacija. Za povećati svoje šanse za ostankom u ligi i za barem vidljivi prikaz uloženog truda postoji i drugi put – put momčadi. A jedna takva je i akter ogleda Aston Villa – Bournemouth.
Bournemouth nije stroj koji pametno dovodi i na egzotičnim tržištima pronalazi nove Moisese Caicede i Kaourue Mitome. Niti trebaju biti. Oni su trenutno u Premier ligi posljednji na rankingu Transfermarkta po ukupnoj procijenjenoj vrijednosti momčadi s 244 milijuna eura, a jedini koji im je relativno blizu jest Fulham s 254. No, uzmemo li u obzir prosječan broj godina Fulhamovih (28.0) i Bournemouthovih igrača (26.3) mogli bi izvući zaključak da njihov pristup transfernom tržistu nije usporediv, odnosno Fulham kupuje nešto starije igrače čija je preprodajna vrijednost iznimno mala, dok Bournemouth i dalje pokušava izvući nešto novca natrag od svojih ulaganja.
Da se stvari stave u perspektivu, sljedeća momčad (Crystal Palace) vrijedi 60 milijuna više od Bournemoutha! Uvedimo li u jednadžbu i skromni ljetni prijelazni rok, jasno je zašto se Bournemouth isticao kao glavni kandidat za ispadanje u aktualnoj sezoni što je i opravdao ako se izuzme početni nalet koji je završio taman po isteku efekta „medenog mjeseca“ dolaskom novog trenera Garyja O’Neila.
Bournemouth je zato na drugačiji način postao vrijedan gledanja – slučajno, iako zapravo ta riječ nema puno veze s realnosti. Dolaskom američkog vlasnika Billa Foleyja i manjinskog investitora glumca Micheala B. Jordana na koncu 2022. godine klub je napokon doveo prava pojačanja za Premier ligu – Ilya Zabarnyi iz Dinamo Kijeva za 22.7 milijuna eura, Dango Outtara iz Lorienta za 22.5 milijuna eura i Hamed Junior-Traore na posudbu do kraja sezone iz Sassuola. Respektabilna imena, ali pravo je pitanje je li to i blizu dovoljno za ostanak u višem rangu. Primjerice, Nottingham Forest, koji je isto ove sezone ušao u ligu, potpisao je više od 20 nogometaša jer su bili svjesni da je Premier liga potpuni drugi svijet u odnosu na Championship.
Crne prognoze nisu spriječile ekipu Garyja O’Neila igrati nogomet i biti suparnik vrijedan poštovanja i najjačim momčadima u ligi. Remi protiv Newcastlea, mučenje Arsenala sve do 97. minute i pobjeda protiv Liverpoola najrecentniji su rezultati ove momčadi protiv klubova koji pretendiraju na sami vrh lige. Iako su možda izgledali odbojno u nekim utakmicama, poput one s Liverpoolom, kada znaju i sami ući u bunker i čekati na kontre, u dvobojima s nešto lakšim protivnicima itekako se ne libe izaći naprijed i pritisnuti, a primjer toga bilo je i subotnje gostovanje kod Aston Ville.
Izašli su u standardnoj postavi s Dominicom Solankeom i Philipom Billingom u vrhušci napada, poduprti na krilima Ouattarom i Jaidon Anthonyjem. U vezi su nastupili Jefferson Lerma i Joe Rothwell, dok je obranu činila linija Adam Smith – Jack Stephens – Marcos Senesi – Lloyd Kelly. Rani je pogodak itekako smanjio šanse Bournemouthu, ali vrlo lako donio i puno zabavniju utakmicu. Gosti su izlazili u visoki presing koji odstupa od uobičajenog.
Naime, svakog su igrača čuvali metodom čovjek-čovjeka, ali što je bilo najintrigantnije je način na koji su zatvarali Villine nogometaše. Teško je govoriti o presing zamkama jer je prednja linija na začetku napada puštala da protivnička obrana nesmetano razvija napad. Njihova jedina zadaća bila je da pokriju središnji dio terena, dok je prava akcija počinjala kada bi lopta napustila braniče. Villa bi iznijela loptu na bok, a Bournemouthovi bi nogometaši krenuli iskakati i pokušati osvojiti loptu.
Iskakanja bi slijedila jednostavan princip: ako je moj čovjek dovoljno blizu lopti, izaći ću u pritisak i nastaviti ga čuvati tako da zatvaranjem pokrijem pas iza svojih leđa (engl. cover shadow). Koliko bilo jednostavno, toliko je i suludo jer se s nekoliko preciznih dodavanja mogu zaobići prve dvije linije obrane što uglavnom iznosi čak od šest do osam igrača, ostavljajući posljednju liniju u minusu jer braniči već pokrivaju svoja zaduženja. Upravo ih je Villa više puta na taj način izigrala i tko-zna-kako Bournemouth nije primio još nekoliko komada.
Koncepcijski rizik vlastitog načina branjenja nadomještali su trčanjem, s jako puno trčanja. Sezonski heatmapovi Bournemouthovih napadača, Solankea i Billinga, potpuno su crveni. Osim što dio otpadne na trku nakon izgubljene lopte, drugi, veći dio otpadne na postavljenu obranu. Jedini način za sakriti općeniti manjak kvalitete u momčadi leži u stvaranju brojčanog viška i kompaktnosti linija i rotacija, što im baš i ne ide, znaju se pogubiti u zaduženjima u kaznenom prostoru i općenito protivnička krila nemaju problem driblingom stvoriti prednost nad čuvarom. Obrana sveukupno gledajući igra toplo-hladno i nije najkonstantniji faktor ove momčadi.
Kada bi pak osvojili loptu, slijedio je urnebes, odnosno najbolji dio ovog Bournemoutha zbog kojeg ne tjeraju da se na sami njihov spomen prebaci program. Napadački je korpus nevjerojatno atletičan i fizički moćan što im je glavna misao vodilja u kreaciji igre. Solanke je visok 186 centimetara i odlično se izvlači, zna sačuvati loptu do dolaska suigrača i potom napasti prostor. Billing je još viši sa 193 centimetara. Ouattara je iznimno okomit s loptom u nogama, ima opasan dribling i općenito s lakoćom pristupa jedan-na-jedan situacijama. Traore se može uklopiti u isti okvir napadača, kao i Anthony.
Njihovi su izlasci u kontranapade superzabavni, upravo zbog njihove brzine – druga su najdirektnija momčad Premier lige po Optinoj statističkoj kategoriji „direct speed“. Redovno znaju stvoriti opasne prilike i protiv jačih protivnika, no očit je izostanak kvalitete igrača koja bi konkretizirala te prilike jer im inače uvijek nedostaje završni dodir što se odražava i na statističku ocjenu jer im se stvorene akcije onda ne ubrajaju među velike prilike. Iako se takve prilike i dalje ne mogu najpreciznije izmjeriti, hipoteza nedostatka sirove kvalitete vidljiva je i u realizacijskom smislu kada uspiju razviti akciju do kraja.
Bournemouth je očekivano na začetku poretka stvorenih velikih prilika prema podacima Sofascorea s tek 30. Isto tako na začelju je u kategoriji promašenih velikih prilika s 14 što je logično s obzirom na to da i najmanje stvaraju. Omjer od gotovo pola nerealiziranih velikih prilika zapravo ni ne odstupa od ligaškog prosjeka, ali razlika od ostatka klubova je ta što Bournemouth stvara manje od drugih i njima ti promašaji puno više utječu na negativni ishod utakmica.
No ukupno gledano oni ne zabijaju malo golova. S 25 zgoditaka imaju bolji učinak od West Hama, Southamptona, Evertona, Wolvesa, Nottingham Foresta i Crystal Palacea, a zabili su tek četiri manje od Chelseaja! To ne znači da ne postoji prostor za napredak koji bi im možda i spasio sezonu da su doveli pravog golgetera jer se Solanke, koji u karijeri nije zabio više od tri gola u cijeloj sezoni Premier lige, nije pokazao kao taj unatoč 29 golova prošle sezone u Championshipu.
S odigrane dvije trećine sezone ostalo je vrlo malo prostora za manevriranje i Bournemouth je među favoritima za ispadanje s 24 osvojena bodova, ali ako uspiju povezati dobar niz za što imaju sposobnosti, ne bi bilo nemoguće da prežive i izbore opstanak jer je 12. mjesto na ljestvici i dalje udaljeno samo tri boda.
Usprkos tomu što nemaju izgrađen nekakav moderan sustav dovođenja igrača i ultratalentirane individualce, još uvijek su zabavni, baš zato što pokušavaju igrati nogomet. Nogomet s puno trčanja, pokoji trenutak genijalnosti krilnih igrača, povremeni izlasci u visoki pritisak i ostavljanje ispodprosječnih defenzivaca jedan-na-jedan u brisanom prostoru razlozi su zašto je vrijedno pogledati ovaj Bournemouth. U vremenima kada svi teže stvaranju reda, oni teže izazivanju kaosa.
Vjerojatno će za neke pripadati kategoriji fenjeraša poput Dragovoljca s početka teksta, ali igra prepuna trčanja i dinamike reliktni su primjeri izumirujućeg pristupa nogometa išaranog nepredvidljivošću. Zbog toga se isplati pogledati Bournemouth jer tko zna što će sljedeći put izvući iz rukava. Niski blok? Presing po cijelom terenu?Kontranapadi koji na muke stavljaju i najbolje obrambene igrače lige poput Arsenalovih Williama Salibe i Gabriela Magalhaesa, Liverpoolovih Virgila Van Dijka i Ibrahimu Konatea? Kod Bournemoutha sve može.
Zato nisu dosadni fenjeraši koje nitko ne voli. Zabavni su, na svoj način. Pokušavaju igrati nogomet, pun mana, ali pokušavaju i baš zato ih je zanimljivo gledati kako rade osnovne pogreške kao kada na primjer dvojica igrača idu zatvoriti protivničkog zadnjeg veznog Johna McGinna koji prima loptu prsima okrenut prema svom golu i svejedno se uspije okretom provući kroz Bournemouthov dvojac. Griješe, ali bitno je pokušati.
