S nešto više od osam tisuća stanovnika, Gzira je tek 24. mjesto na Malti po broju stanovnika. Riječ “gzira” na malteškom znači otok po čemu je ovaj grad preko puta otoka Manoel i dobio ime.
Sredinom 19. stoljeća vitez Jacob Tagliaferro je izgradio svoju vilu u Gziri što je bio početak njezinog razvoja. Gzira se kroz godine razvila u predgrađe Slieme gdje živi pretežito radnička klasa.
S godinama su se u gradu sve više okretali turizmu što je djelomično ubilo šarm koje je ovo malo mjesto nekoć imalo. Zvuči poznato zar ne?
Većina starih kuća koje su razlikovale ovaj grad od drugih zamijenjene su modernom gradnjom koja je prilagođena masivnom turizmu. Izuzev samog centra grada, teško je pronaći netaknute zgrade s izvornim malteškim obilježjima.
U centru grada je zato sve ostalo netaknuto. Kao da je vrijeme stalo. Tradicionalne malteške fasade i Gallarije (balkoni) vraćaju vas puno godina unazad u vrijeme kada je Malta bila daleko od turističkog odredišta kakvo je sada.
Kao i svaki drugi grad na svijetu, niti Gziru nije zaobišao nogomet. Tamošnja Gzira FC osnovana je 1947. Gzira nikada nije bila među jačim malteškim klubovima te imaju samo jedan trofej u svojoj povijesti, Kup iz 1973. godine.
Domaće prvenstvo nikada nisu osvajali te im je najbolji plasman treće mjesto. Ipak, taj mali malteški klub u Hrvatskoj je poznatiji nego li igdje drugdje na svijetu. Razlog je 18.7.2019. i uzvratna utakmica prvog pretkola Europske lige sa splitskim Hajdukom.
Nakon što je Hajduk na Malti pobijedio 0:2, uzvrat na Poljudu trebao je biti samo puka formalnost. Čak se spominjalo kako je veća šansa vidjeti vanzemaljce, nego da Gzira prođe dalje.
Tako se činilo i na poluvremenu nakon kojeg je Hajduk vodio 1:0. U ludom raspletu događaja, Jefferson je izjednačio za Gziru, da bi Hamed Kone u 69. minuti prekrasnim pogotkom doveo Gziru u vodstvo.
Ipak, Gziri je i dalje trebao jedan gol za prolaz. Onda je u 96. minuti Kone dočekao loptu na rubu kaznenog prostora i još jednim predivnim pogotkom kompletirao jedno od najvećih čuda u povijesti nogometa. Trener Hajduka Siniša Oreščanin platio je poraz glavom, a Gzira je napravila najveći uspjeh u povijesti kluba i jedno od najvećih iznenađenja u europskom nogometu ikada.
Gzira je ponovno iznenadila nogometni svijet prošle sezone kada je izbacila Radnički iz Niša u drugom pretkolu Konferencijske lige. Nakon 2:2 u domaćoj utakmici, u Nišu su odigrali 3:3 i izbacili Radnik nakon jedanaesteraca.
U trećem pretkolu su odigrali 0:0 u prvoj utakmici protiv austrijskog Wolfsbergera, ali su u uzvratu na Malti poraženi 4:0. To nas dovodi do ove sezone i njihovog novog europskog pohoda.
U prvom pretkolu su nakon nove drame penala izbacili sjevernoirski Glentoran. Uslijedio je derbi s luksemburškim Dudelangeom od kojega su bili bolji s 3:2 nakon dvije utakmice.
Za nagradu su dobili dvomeč s češkim velikanom Viktorijom Plzeň koja je ne tako davno kao treća iz grupe Lige prvaka pala u Europsku ligu gdje ju je izbacio zagrebački Dinamo. Gzira se nije dobro provela u prvoj utakmici u Češkoj gdje je poražena 4:0.
No, nada umire posljednja te je Gzira tjedan dana kasnije dočekala Viktoriju na Ta’Qali stadionu u Gziri. Kako je ove godine destinacija mog ljetovanja pala na Maltu, imao sam čast prisustvovati utakmici koja je definitivno bila jedinstveno nogometno iskustvo.
Zanimljivo, u Gziri je od siječnja 2022. igrao i jedan Hrvat. Riječ je o bivšem stoperu Hajduka, Inter Zaprešića, Rudeša i Hrvatskog Dragovoljca Marku Ćosiću, čovjeku koji je najpoznatiji po dva gola Maccabi Tel-Avivu u dresu Hajduka u playoffu Europske lige.
Hajduk je na kraju ispao nakon penala u raspucavanju u kojemu je Ćosić bio jedan od onih koji su promašili. Nakon toga Ćosićeva karijera se nije razvila u željenom smjeru da bi prije nešto više od 18 mjeseci završio na Malti. No, od ove sezone Ćosić više nije na Malti pa tako na našu žalost nije bilo hrvatskih predstavnika u ovom dvomeču.
Nakon vožnje autobusom od pola sata, prijatelj i ja smo došli na Ta’Qali National Stadium. Stadion je dosta udaljen od Vallette gdje smo smješteni te je odvojen od bilo kojeg naselja. Pored njega su smješteni košarkaški tereni, a u sklopu njega je teretana koja ni za vrijeme utakmice nije bila zatvorena.
Pri dolasku na ulaze zaustavio nas je preprodavač koji nas je uvjeravao kako su kod njega karte jeftinije nego na blagajni. Nakon nekoliko minuta priče shvatio je da smo iz Hrvatske pa nas je pitao sjećamo li se kada su izbacili Hajduk. Naš pozitivni odgovor ga je toliko oduševio da smo dvije karte dobili besplatno. Neka mi navijači NK Koeficijenta oproste.
S obzirom da sam nosio dres Marsonije, a prijatelj od Hrvatskog Dragovoljca, policija i redari su mislili da smo navijači Viktorije Plzeň te su nas htjeli premjestiti na gostujuću tribinu. Ipak, nakon poduljeg objašnjavanja redaru kojem engleski nije jača strana uspjeli smo ostati među navijačima Gzire.
Ulaz na stadion je za razliku od hrvatskih stadiona bio brz i ugodan. Nije se stvorio dojam da itko ne želi da smo tu, već upravo suprotno. I po ulazu na stadion ugođaj se nastavio. Zanimljivo, unutar stadiona su se prodavali dresovi malteške reprezentacije, ali ne i Gzire.
Nakon kupovine 100% poliester dresa napravljenog u Kini za 15€, preostalo nam je sjesti na tribine. Izuzev grupe od 50-ak Maltežana u dresovime Gzire, na tribinama su bili isključivo turisti koji su put iskoristili i da pogledaju malo nogometa.
Utakmica sama po sebi nije bila pretjerano kvalitetna. Gzira je pružila solidan otpor protiv protivnika koji je na Maltu došao mirno odraditi uzvrat nakon što su pitanje prolaska riješili u Češkoj.
Unatoč igranju bez prevelikog inteziteta, gosti iz Češke su u drugom dijelu došli do zaslužene pobjede. Golove su zabili Ibrahim Traoré i Adam Vlkanova na razočaranje domaće publike i turista koji su im se priklonili.
Kako se utakmica bližila kraju, tako su Maltežani sve manje pratili događanja na terenu. Ispijali su pive i pričali između sebe kao da su u kafiću, dok se u pozadini igrala utakmica koja je služila kao pozadinska buka. Kulisu su uljepšavali navijači Viktorije koji nisu stajali s navijanjem.
Podsjetilo me to dosta na hrvatske niže lige gdje utakmice služe kao razlog lokalcima za druženje, dok je rezultat u drugom planu. Slično mi je rekao i vjerni navijač Gzire kada sam ga pitao koliko često ide na utakmice. Odgovorio mi je kako ne propušta utakmice jer je to jedino mjesto gdje je ”ekipa na okupu”. Objasnio je da, pogotovo preko ljeta, zbog toga što su svi zaokupljeni turistima, ne stigne vidjeti svoje prijatelje.
Utakmica im dakle služi kao najbolji mogući razlog za okupljanje i druženje. Slično kao i u hrvatskim selima i manjim mjestima gdje je primarno mjesto okupljanja utakmica lokalnog niželigaša vikendom.
Zato ne treba gledati elitistički na ovaj rang nogometa. Za klubove poput Gzire možda igraju ”ribari i konobari”, ali Gzira je kao klub puno više od pukog nabijanja lopte i ostvarivanja rezultata.
Ona je nešto što spaja lokalnu zajednicu koju su životne obaveze razdvojile. Dok navijači najvećih svjetskih klubova vjerojatno nikada neće razumjeti ono skriveno po malteškim nogometnim travnjacima, svatko tko je osjetio nešto slično u svome gradu, selu ili mjestu, shvatiti će da je nogomet u ovakvim sredinama puno više od samog nogometa.
