Bilo je to 20. lipnja kada je Hrvatska u Beču igrala četvrtfinale Eura 2008. protiv Turske. O utakmici koja se urezala u kolektivno pamćenje cijele nacije ne vrijedi trošiti puno riječi. Fokus je na trenutku kada golobradi Ivan Rakitić uzima loptu kako bi izveo 3. penal u raspucavanju. Tada 20-godišnji veznjak koji je, usput rečeno, prošao pravu dramu kada je na iznenađenje švicarske nacije odabrao predstavljati Hrvatsku na seniorskoj razini, promašio cijeli gol. Turci su naposljetku slavili, a Hrvatska je ispala nakon samo jednog zabijenog penala.
Bilo je to 1. srpnja kada je Hrvatska u Nižnjem Novgorodu igrala osminu finala Svjetskog prvenstva 2018. protiv Danske. Nakon dramatičnih 120 minuta pobjednik je odlučen raspucavanjem. Rakitić je poslao Kaspera Schmeichela u jednu, a loptu u drugu stranu. Samo šest dana poslije u Moskvi odvila se slična drama. Posljednji udarac opet je pripao Rakitiću koji je matirao Igora Akinfejeva. U trenutku kada centimetri mogu dijeliti cijelu reprezentaciju od stigme luzera do laskavih epova o pobjedničkom mentalitetu — Rakitić je preuzeo dužnost. I to ga je pratilo kroz cijelu karijeru.
Rakitić je odvažan i hrabar sportaš zato što je u cijeloj svojoj karijeri uvijek prihvaćao izazove, ali je vrhunski nogometaš zato što ih je velikom većinom uspješno svladavao. Promašeni penal protiv Turske je malena kap u oceanu svih impresivnih poteza njegove karijere. I danas svi pamte Rakitića po spomenutim penalima i važnim trenucima u reprezentativnom dresu, ali je pomalo podcijenjeno koliko je on ustvari bio dobar nogometaš. Jedna od glavnih karakteristika elitnih nogometaša je sposobnost prilagodbe i upravo je to aspekt u kojem je Rakitić fantastičan. Kada uzmemo obzir kontekst u kojem se nalazio, njegovi su uspjesi još impresivniji.
Rakitić je u Schalkeu lutao po pozicijama
Rakitić je došao u Schalke kao talentirani Baselov mladić koji je u švicarskom prvenstvu zabio 11 golova sa svega 18 godina. Međutim, kako to često zna biti slučaj s mladim igračima, njegova polivalentnost bila je prepreka u osobnom razvoju. Bio je očito darovit igrač koji se nikako nije mogao skrasiti na jednoj poziciji, a tome nije doprinijela ni uloga u hrvatskoj reprezentaciji. Slaven Bilić je, kako sam kaže, uvijek htio imati maksimalan broj igrača koji su dobri na lopti u momčadi pa bi se u postavi redovito nalazili Niko Kovač, Niko Kranjčar, Modrić i Rakitić koji je u toj konstelaciji igrao lijevo krilo. Danas je teško zamisliti Rakitića kao lijevo krilo, no tada je bio sasvim koristan u toj ulozi; naravno, ne kao klasično krilo koje osvaja prostor trkom, već kao igrač sjajne kombinatorike koji bi uvlačenjem u sredinu pomagao u vladanju posjedom i onda mogao zaprijetiti ubačajem ili proigravanjem.
Na početku svog boravka u Schalkeu, hrvatski veznjak je igrao skoro svaku poziciju. Oprobao se na oba krila, “desetci” pa kao klasični veznjak i naposljetku kao zadnji vezni. Njegova pozicija nije se ustalila sve do dolaska rigoroznog Felixa Magatha pod kojim je postao klasična Box To Box “osmica”. Nijemcu se nije svidjelo kako je daroviti hrvatski veznjak igrao u isturenoj ulozi.
Ivan je prije imao problem jer mu je dodijelljena pozicija za koju je bilo prerano. Kao playmaker nije mogao iskoristiti svoje sposobnosti.
Felix Magath
Magathova kritika bila je opravdana. Nije se bilo lako snaći u ulozi napadačkog veznjaka kao 20-godišnjak u brzoj i dinamičnoj ligi. Problem je još veći ako igrač nije brz i okretan, a to zaista nisu epiteti kojima bismo opisali Rakitića. Kada je postao klasični veznjak, počeo je napadati gol iz drugog plana odakle je mogao maksimalno iskoristiti sjajan udarac. Njegova vizija i znanje s loptom bili su očiti, samo je bilo potrebno nešto više vremena kako bi ih pokazao u pravoj sredini.
U Sevilli je imao napadački vrhunac
Raketa je usred sezone 2010./11. otišao u Sevillu. Bio je to potez koji će mu oblikovati privatni i profesionalni život. Kada se gledatelji prisjete Rakitića u Sevillinom dresu, na umu im je potpuno drugačiji igrač od onoga iz posljednjih godina. Prisjete se ofenzivnog veznjaka vrhunskog udarca i proigravanja te čovjeka koji je postao pravi lider momčadi. Ipak, valja spomenuti da je Rakitić u toj ulozi zasjao tek 2012./13. u kojoj je došao do 11 golova i 14 asistencija u svim natjecanjima. Sezonu prije bio je prilično povučen i tomu svjedoči podatak od nula ligaških golova u 36 utakmica.
U sezoni 2013./14. vidjeli smo Rakitića na svom kreativnom i golgeterskom vrhuncu. S kapetanskom trakom oko ruke vodio je Sevillu do trona u Europa ligi, a u La Ligi je iz kola u kolo dominirao. Sezonu je završio s 15 golova i 18 asistencija, kreiravši ujedno većinu impresivnih poteza iz svojih highlights kompilacija. Dovoljno je prisjetiti se sombrera koji je podvalio Pepeu kada je igrao protiv Real Madrida. To je bilo najzabavnije i najofenzivnije Rakitićevo izdanje i ujedno posljednji put da smo ga takvog gledali u kontinuitetu. Jer kada Barcelona zovne, rijetki ostanu imuni.
U Barcelonu je došao kao zamjena za Xavija
Netom nakon što se pokazao jednom od najboljih desetki u ligama Petice, Raketa je opet morao mijenjati ulogu. Kada igrač ispred sebe ima Lionela Messija, Luisa Suáreza i Neymara, najbolji trojac u povijesti nogometa, odjednom postane prilično teško izvoditi sombrero usred utakmice i misliti na osobni učinak. Kada na to nadodamo teret mijenjanja Xavija Hernándeza, ne treba puno mudrosti da bi se ustvrdilo kako je Rakitiću bilo teško.
Je li u tome uspio? Ako osvojena Liga prvaka, četiri La Lige, četiri Kupa kralja, šest punih sezona i preko 300 odigranih utakmica nisu dovoljan odgovor — da, uspio je. Rakitić je opet bio primoran u potpunosti prilagoditi svoju ulogu. Ovaj put je bio prilično povučen s velikom trkačkom odgovornošću, ponajviše zbog potrebe pokrivanja brojnih ofenzivaca u momčadi.
Kad igraš s Messijem, znaš da moraš trčati više. Netko mora zatvarati prostor koji on ostavlja, i meni to nije problem. Radit ću koliko god treba za dobrobit momčadi. U Sevilli sam bio glavni kreator, ovdje to prepuštam Iniesti, Coutinhu, Messiju… Netko mora i pokriti teren. Nije spektakularno, ali je važno.
Ivan Rakitić
Raketa je svejedno na svom vrhuncu u Barceloni bio jedan od najboljih veznjaka na svijetu, ali na posve drukčiji način. Sada se isticao fantastičnim rasponom dodavanja, kontroliranjem ritma utakmice i sigurnosti u posjedu. Radi se o veznjaku koji je (u sezoni 2017./18.) po utakmici imao 64.4 točna dodavanja s preciznošću od 90 posto, a daleko od toga da nije bio okomit. Imao je i 4,1 dugih dodavanja s preciznošću od 72 posto, a na to valja dodati i obrambeni dio s 4,2 osvojena duela i 1,5 presijecanja. Osim toga, gotovo uvijek je bio na raspolaganju. Rakitić je igrač s najviše odigranih utakmica u sezoni 2018./19., netom nakon povijesnog Mundijala odigrao je čak 71 susret u sezoni.
Rakitiću se nikada nije bio problem prilagoditi
Kada se na jednu hrpu stave i ponaosob analiziraju sve navedene Rakitićeve epizode, čini se kao da se radi o trojici različitih igrača. To je odlika fantastičnih nogometaša koji dugo traju — prilagodba koja proizlazi iz svestranosti i iznimnog individualnog talenta.
Rakitić je u Schalke došao kao mladi ofenzivac iz Basela, a otišao je kao prekaljena “osmica”. U Sevilli je krenuo kako oprezni i radišni veznjak, a otišao je kao briljantni kreativac, kapetan i jedna od najvećih legendi u povijesti kluba. U Barcelonu je došao s teretom Xavijeve zamjene, a otišao kao ključni akter u osvajanju svih mogućih trofeja. Kada na to nadodamo koliko ga cijene i poštuju navijači hrvatske reprezentacije i Hajduka, jasno je da se radi o čovjeku koji je svaku sredinu napustio okružen još ljepšim mišljenjima od onih kad je tek došao. A za postići to na potpuno različitim lokacijama potrebno je biti sjajan nogometaš i vrhunski profesionalac — sve ono što Rakitić suštinski jest.
