Gotovo dvije i pol godine nakon posljednjeg odigranog poena, Ivo Karlović je ove srijede i službeno potvrdio odlazak u mirovinu. U trenutku objave kraja karijere, “Doktor Ivo” ima 44 godine, dok je posljednji meč odigrao s 42. 717 mečeva, osam ATP titula, 17 finala, 14. mjesto kao najbolji plasman karijere i abnormalnih 13.728 as servisa su njegova ostavština.
“Kralj aseva” i backhand slicea kao da je samo čekao trenutak u kojem među 10 najboljih tenisača svijeta po prvi put u povijesti neće biti igrača poput njega, odnosno onih koji igraju jednoručni backhand, i onda je odlučio dići ruke od reketa shvativši da više nema smisla. U redu, možda Karlovićev jednoručni backhand ne proizvodi snagu i preciznost jednog Rogera Federera ili njegovog sunarodnjaka Stanislasa Wawrinke, ali upitajte Švicarce smiju li ući u slice izmjenu s našim doktorom.
Doktorove operacije koje su u narodu poznatije kao mečevi, rijetko su završavale s manje od 20 odigranih gemova. Dapače, postao je sinonim za rezultat 7-6, 6-7, 7-6, a zanimljivo je da je tek jednom u svojoj dugogodišnjoj ATP karijeri osvojio set sa 6-0. Bilo je to u Moskvi 2013. godine kada je sa 6-4, 6-0 svladao tada 17-godišnjeg domaćeg tenisača Karena Khachanova. Rus je izvukao pouku iz tog predavanja pa je osam godina kasnije na Olimpijskim igrama u Tokiju osvojio srebrnu medalju, dok još uvijek čeka na svoje prvo Grand Slam finale.
Kada govorimo o Karlovićevim mečevima, svakako moramo istaknuti da je na ATP nivou odigrao čak 802 tiebreaka po čemu se nalazi na drugom mjestu ljestvice Open ere odmah iza rekordera Johna Isnera koji je odigrao njih 839 te je s 398 osvojenih na trećem mjestu ponovno iza Johna Isnera (505) i Rogera Federera (466). Tiebreak u meču – Da (1,30 koeficijent), sigurnije od svitanja.
“Hej, serviram ti servu, jako ti kidam nervu”
Stihovi napisani u ovom podnaslovu su iz njegove hit-pjesme “Moja droga je tenis” koju je snimio u duetu s Novakom Đokovićem u okviru kampanje “Ambasadori regije protiv droge”, a oni poprilično dobro opisuju psihološko stanje tenisača koji su tijekom karijere bili na suprotnoj strani mreže našeg bombardera. Prije nego što nastavite čitati ovo, naćulite uši pa poslušajte spomenuti mega-hit s jasnom porukom:
Zanimljivo je da je Karlović karijeru okončao kao tek jedan od samo četiri tenisača koja imaju pozitivan omjer protiv najuspješnijeg tenisača u povijesti Grand Slamova uz barem tri odigrana međusobna meča. Njih dvojica su se susrela u tri navrata, a Ivo je slavio u dva. Uz njega, pozitivan omjer protiv Đokovića imaju Andy Roddick (5-4), Fernando Gonzalez (2-1) i Nick Kyrgios (2-1) kao jedini aktivni igrač.
Sada je lako pričati o Karlovićevoj karijeri tijekom koje je od zarade od nagrada s turnira inkasirao preko 10 milijuna dolara, međutim do toga je došao isključivo krvavim radom i brojnim odricanjima. Ivo je na samim početcima doživio brojna odbijanja. Zajedno s ocem Vladom je mijenjao brojne klubove i trenere, ali nije odustajao. Bilo je teško, novca se nije imalo, ali se nije ni predavalo. Po završetku rata je tenis postao izrazito skup sport za Karloviće koji nisu bili zavidnog financijskog stanja te Ivi nisu mogli omogućiti dovoljan broj treninga i sve što ide uz to, pa bi on znao na teren izlaziti po mraku kada nije bilo nikoga na terenu te je tamo satima vježbao servis jer nije imao s kime igrati. Iako je sa samo 16 godina pobijedio Marata Safina, tada veliku tenisku nadu, u to vrijeme je teško pronalazio partnere za trening jer je njegov servis bio zastrašujuće dobar, a što se ostalih dijelova igre nije mogao mnogo ponuditi stoga su ga kolege izbjegavale.
Za bolje i poznatije trenere poput Boba Bretta, koji je radio s Goranom Ivaniševićem i Mariom Ančićem, Ivo nije imao potrebnih 18 tisuća dolara koliko su iznosili jednogodišnji boravak i treninzi u njegovoj akademiji u Parizu. S ove distance zvuči nevjerojatno da mu je na početku profesionalne karijere i prelaska u seniore savjetovano da ode na seriju turnira u Indiju, a da je pritom Savez bio spreman platiti put samo njemu, ali ne i njegovoj pratnji. S obzirom da Karlovići nisu imali novca, Ivo je otputovao sam nakon čega se danima nije javio kući. Tek nakon sedam dana se Ivo javio, ostavio adresu i broj telefona.
I onda dolazimo do Wimbledona 2003. godine gdje je došao kao nepoznanica i 203. tenisač svijeta. (U ovom trenutku sam mislio povući paralelu s 203. tenisačem današnjice nadavši se kako je riječ o slabije poznatom tenisaču, no to je igrom slučaja Marc-Andrea Huesler, donedavni TOP 50 tenisač svijeta. Ako ga ne pamtite po tome, on je prije manje od četiri mjeseca porazio našeg Milija Poljička u bizarnom meču u kojem Splićaninu nije dozvolio niti jedan poen na primanju servisa.) Shodno svom rankingu, Karlović je morao proći grotlo kvalifikacija, a u tome uspijeva i to na način da je u finalnom kolu ispalio 44 as servisa u pobjedi od 6-3, 6-7, 6-3, 7-6 protiv Talijana Stefana Pescosolida.
Ždrijeb ga u njegovom prvom meču na Grand Slamu i ukupno tek 11. na ATP Touru nije mazio. I to je umanjenica jer ga je usmjerio k Lleytonu Hewittu, tada najboljem tenisaču svijeta i branitelju naslova Wimbledona. Prema tradiciji, branitelj naslova je igrao prvi meč turnira na Centralnom terenu, a svi okupljeni su mogli svjedočiti prvorazrednoj senzaciji. 211 centimetara visoki Hrvat u klasičnoj Diadora majici, kojeg je engleski The Guardian u naslovu nazvao “anonimcem”, postao je prvi tenisač u povijesti Open ere (od 1968. godine) koji je u prvom kolu Wimbledona izbacio branitelja naslova. Iako na to nije mirisalo nakon što je prvi set izgubio sa 6:1 nakon svega 19 minuta igre te je kod 0-1 u drugom setu morao spašavati dvije break lopte, Ivo je sljedeća tri seta dobio sa 7-6, 6-3, 6-4.
Velikan kakav jest, prije početka press konferencije je odmah istaknuo kako ima govornu manu te da će se truditi da napreduje u tom segmentu. Na to je dodao legendarnu izjavu o Australcu:
“Gledao sam ga prošlog tjedna i nije igrao ništa posebno. Bio sam spreman na to da ga mogu pobijediti.”
Hewitt je poslije meča istaknuo kako Karlovića nikad nije gledao te da ga je vidio tek kako šeta tek par minuta prije početka dvoboja. Ivo je nakon toga u drugom kolu svladao još jednog kvalifikanta, Australca Paula Baccanella s kojim je dvije godine ranije igrao finale parova na Futuresu u njemačkom Esslingenu u kojem su poraženi od Franza Staudera i Alexandera Waskea, lika koji je zanimljiv iz tog razloga što su čak dva puta protivnici koje bi pobjeđivao u posljednjim kolima kvalifikacija velikih turnira, u glavne turnire ulazili kao “lucky loseri” te bi napravili senzaciju. U kvalifikacijama Wimbledona 2002. godine je svladao Georgea Bastla da bi ovaj u drugom kolu pobijedio sedmerostrukog osvajača turnira Petea Samprasa, dok je 2007. godine u kvalifikacijama Indian Wellsa svladao Guillerma Canasa koji ulazi u glavni ždrijeb i u drugom kolu prekida niz Rogera Federera od 41 uzastopne pobjede čime ga je zaustavio u nastojanju da postavi rekord kojeg još uvijek drži Guillermo Vilas s 46 uzastopnih trijumfa. Ludilo mozga. (Bjorn Borg ima nizove od 49 i 48 uzastopnih pobjeda, no tijekom oba niza je predao po barem jedan meč bez borbe što neki računaju kao poraz, a neki ne, stoga se držim Vilasa)
Karlović je u svom prvom nastupu na Grand Slamu zaustavljen u trećem kolu od Bjelorusa Maxa Mirnjija sa 6-7, 6-3, 3-6, 6-7, a bodovi osvojeni u Londonu i zarada, pogotovo zarada, bile su prekretnica karijere ovog majstora koji će kraj godine po prvi put dočekati među 100 najboljih tenisača svijeta. Apropo financijskog aspekta priče, treba istaknuti kako je dva tjedna prije dolaska na Wimbledon izgubio u polufinalu Challengera u Surbitonu od moćnog Alexa Bogdanovica, tada rangiranog izvan TOP 500. Taj je poraz Ivu iznervirao do te mjere da je razbio reket zbog čega je kažnjen s 3.000 funti, 500 funti više od onog što je zaradio. Nije vam potrebna diploma da shvatite da je morao izvaditi tih 500 iz svog, ne baš punog, džepa.
Dvije godine kasnije je u Queen’su na putu do prvog ATP finala u karijeri ponovno pobijedio Hewitta, ovog puta u četvrtfinalu sa 7-6, 6-3, ali je nažalost ostao kratak za titulu jer je u finalu, u meču bez breakova, izgubio od Andyja Roddicka sa 7-6, 7-6. Do finala je Karlović dobio svih pet “trinaestih igara” na turniru. Nakon toga je morao čekati još dvije godine za prvi naslov, a do njega je došao kao 108. tenisač s ATP ljestvice s 28 godina i to na zemlji u Houstonu gdje je u finalu svladao Mariana Zabaletu. Ta 2007. godina je bila najuspješnija godina njegove karijere jer je tijekom nje osvojio čak tri titule te su samo on i Roger Federer te godine osvajali ATP titule na tri različite podloge.
Karlovic had won the Houston title without the loss of a set in 2007 and reached the semi-finals as a qualifier last year.
— Ⓔⓜⓢ ツ (@EmsyWemsy91) April 11, 2012
S 37 godina na leđima, 2016. godine, osvojio je turnire u Newportu (po treći put u karijeri) i Los Cabosu te postaje najstariji osvajač ATP turnira još od 1979. godine. Iste godine je igrao finale jedinog ATP 500 turnira u karijeri, ali gubi od Gaela Monfilsa sa 7-5, 6-7, 4-6 u Washingtonu u meču u kojem je, kako sam kaže, doživio najteži poraz u karijeri poslije kojeg je mjesec dana imao noćne more.
Davis Cup muke
2005. godine, Ivo je s hrvatskom reprezentacijom osvojio Davis Cup. Naravno, svi se sjećamo herojstava Ivana Ljubičića i Marija Ančića koji su odveli Hrvatsku do njenog prvog naslova u ovom, nekada ikonskom, natjecanju, ali i Ivo je bio dio tima iako je odigrao tek jedan meč, onaj rezultatski nebitni peti u polufinalu protiv Rusije kada ga je svladao Dmitry Tursunov s dva puta po 6-4.
Karlović i Davis Cup su riječi koje zajedno većinom nose neku negativnu konotaciju. Od odnosa s Nikolom Pilićem do poraza u odlučujućem meču Davis Cup finala 2016. godine. Krenimo redom. Karlović je 2000. godine debitirao za Hrvatsku u Skupini 2 gdje je u duelima protiv Irske i Obale Bjelokosti ostvario dvije pobjede u pojedinačnoj konkurenciji kao i dvije u parovima s Goranom Ivaniševićem, a do prvih problema je došlo 2002. godine. Tada u četvrtfinalnom duelu između Hrvatske i Argentine, naša reprezentacija nije imala izraženog drugog reketa pa je o toj poziciji odlučivao međusobni duel između Karlovića i Željka Krajana koji je nakon pet setova otišao na stranu Ive. Poprilično je bizarno da se tako nešto odigralo samo dva dana prije mečeva. Nažalost, Hrvatska je izgubila s 3-2, a Karlović je izgubio oba meča, od tada mnogo boljih Juana Ignacia Chele te Gastona Gaudija, no taj susret su obilježile svađe između Karlovića i Pilića.
One su se nastavile i 2004. godine kada je Hrvatska izgubila od Francuske s 4-1 u Metzu, a tada Karlović odlučuje da više neće igrati za reprezentaciju sve dok je izbornik Pilić. Kap koja je prelila čašu je bila kazna od 1.000 dolara koju su on i Roko Karanušić dobili zbog izlaska. Ivo mu je također zamjerio i izjave kako “nije dobar koliko je visok” kao ni to da “returnira kao baba”. Karlović se ipak vratio spomenute 2005. kada je postao svjetski prvak.
Na današnji dan 2005. godine Hrvatska je osvojila svoj prvi Davis Cup kao samostalna država.
— JK 🇭🇷 🇪🇺 🇨🇿 🇺🇦🇲🇪 (@CzechJk1991) December 4, 2023
Ivo Karlović, Goran Ivanišević, Mario Ančić i Ivan Ljubičić odveli su Hrvatsku do trofeja.
Na čelu je bio teniski mag Nikola Pilić. pic.twitter.com/7mYRq5phZA
Značajnu ulogu je imao 2008. godine u razigravanju za povratak u Svjetsku skupinu protiv Brazila u kojem je odigrao oba pojedinačna meča kao i meč parova s Lovrom Zovkom. Iako su njih dvojica poražena u parovima, Ivo je dobio i Thiaga Alvesa i Thomaza Belluccija, a Hrvatska se vratila u elitu. Sljedeće godine na zemlji u Poreču pobjeđuje Jamesa Blakea u prvom meču na putu do četvrtfinalnog trijumfa od 3-2 protiv SAD-a nakon što je nadoknadio zaostatak od 2-0 u setovima.
2012. godine je ponovno bio čovjek odluke u prvom kolu protiv Japana jer je u pobjedi od 3-2 donio sva tri boda. U pojedinačnoj konkurenciji je svladao Keija Nishikorija i Go Soedu, dok je u paru s Ivanom Dodigom bio bolji od Tatsume Ita i Yuichija Sugite. U četvrtfinalu te godine je odigrao, ono što se činilo da je, posljednji meč u reprezentativnoj karijeri kada je poražen s 3-0 u setovima protiv Juana Martina Del Potra.
Karlović nakon toga četiri godine nije igrao za reprezentaciju zbog želje da se posveti individualnoj karijeri jer mu je bilo izrazito naporno, u njegovim godinama (33 u trenutku oproštaja), igrati tri meča u tri dana na tri osvojena seta. Naročito nakon što je prethodnih par Davis Cup susreta završavao s ozljedom. Bio je pozivan, ali je pozive odbijao sve dok se praktički kompletna država nije digla na noge te ga molila da se vrati za finale 2016. godine kada je Borna Ćorić morao na operaciju koljena te Hrvatska nije imala konkurentnog reketa broj 2. Ivo je, svjestan važnosti meča za državu, hrvatski tenis, a na kraju krajeva i za same reprezentativce koji su došli do finala, odlučio pristati i pomoći reprezentaciji na oduševljenje svih, naročito nakon gore spomenutih titula u Newportu i Los Cabosu i statusa 20. tenisača svijeta.
Na kraju je ispalo tako kako je ispalo. Tijesan poraz od Juana Martina Del Potra u četiri seta nije bio iznenađujuć, ali i to bi se zaboravilo. Marin Čilić je u četvrtom meču, pri vodstvu Hrvatske od 2-1, imao prednost od 2-0 u setovima protiv Del Potra, no Argentinac preokreće meč i slavi nakon gotovo pet sati tenisa, a nakon njih na teren izlaze Ivo i Federico Delbonis. Potonji u konačnici postaje heroj nacije trijumfom od 3-0 u setovima za podizanje “salatare” u glavnom gradu Hrvatske. Argentinac se, baš kao i Karlović, odlučio umiroviti ove godine s tim da je on to učinio sredinom siječnja.
Život je borba
Nažalost, taj herojski čin u kojem “Div sa Šalate” mijenja prioritete, zaboravlja na sebe, svoje zdravlje, svoj zacrtani raspored i sve to stavlja sa strane te se odlučuje još jednom pomoći reprezentaciji Saveza koji ga je više puta tijekom karijere ignorirao poput “crne ovce”, istog onog Saveza koji ga je kao tinejdžera poslao u daleku Indiju bez pratnje koja taj put nije mogla platiti, nije imao onaj sretni, gotovo pa filmski rasplet. Pobjeda u odlučujućem petom meču finala u rodnom gradu pred svojim navijačima ipak nije bila suđena, a ponovno je uslijedio niz groznih komentara i salvi kritika na društvenim mrežama nauštrb njegovih performansi u tom meču. Kao i obično, može se reći.
Karlović nije bio najbolji na svijetu, ali nije ni bio predodređen za to. Otpisan od mnogih, nošen isključivo vjerom u sebe, uspio je dosegnuti neslućene visine. Bio je svoj, borbeni lik koji ni u jednom trenutku nije odustajao usprkos svim problemima koji su ga pokušali zakočiti te je izvukao maksimum iz sebe. Za dežurne pljuvače će vječno ostati ono “drvo koje samo zna servirati”, ali jedno je sigurno – i njima bi Doktor Ivo ubrizgao injekciju asom.
