Kroz skoro cijelu ovu sezonu Dinamo se mučio s igrom na postavljenu obranu protivnika. Ekipe koje bi stale u organizirani defenzivni blok stvarale su ogromne probleme Sergeju Jakiroviću i njegovoj momčadi koja je bila poprilično jalova u igri prema naprijed. U više navrata činilo se kako je ta jedna dobro odigrana utakmica prekretnica sezone i kako će Dinamo magično početi bolje igrati.
Iznova se ponavljao slučaj u kojem to nije bilo tako, a posebno u oko upada dvomeč protiv Real Betisa. U tim utakmicama Jakirović je postavio momčad koja nije napadala i dominirala posjedom, već se branila i čekala svoje prilike iz tranzicije. Izgledalo je to solidno, a potvrda toga bio je prolazak u osminu finala Konferencijske lige. Međutim, u idućim susretima nakon toga, Dinamo i dalje nije izgledao dobro.
Uslijedila je reprezentativna pauza nakon koje su ih očekivala dva veoma bitna derbija s Hajdukom na Poljudu. U oba su slavili rezultatom 1:0, ali način na koji se igralo u ta dva susreta dijametralno je suprotan.
Prva utakmica bila je ona prvenstvena gdje je Dinamo, slobodno se može reći, bio lošija ekipa na terenu. Jakirović je u tom susretu postavio momčad u do tada klasičnih 4-2-3-1 s Arberom Hoxhom i Takurom Kanekom na krilima. Dinamo je bio dosta pasivan, krila su propadala nisko u fazi obrane, a Hajdukovi braniči su imali dovoljno vremena na lopti u izgradnji napada.
Splićani su bili bolji protivnik na terenu, imali posjed lopte, češće dolazili pred suparnička vrata te stvorili više šansi od Dinama. Unatoč tome, Modri su minimalno slavili, a Bijeli su drugim uzastopnim porazom ispali iz borbe za naslov prvaka.
U svijetlu toga, Hajduk je imao posljednju priliku da spasi sezonu, a to je bio prolazak u finale Kupa. Psihološko stanje zasigurno već tada nije bilo na razini zbog drugog uzastopnog poraza, a Dinamo se pozitivnim rezultatom iz prve utakmice napunio samopouzdanjem.
Jakirović je napravio promjene koje su mu se isplatile
Drugi susret bio je u sklopu polufinala Kupa, a ponukan problemima iz prve utakmice Jakirović se odlučio za nekoliko promjena u sastavu, ali i postavci same igre. Promijenio je formaciju te zaigrao s trojicom braniča u posljednjoj liniji gdje su Stefan Ristovski i Mauro Perković zauzeli pozicije desnog odnosno lijevog stopera, dok je Kevin Theophile-Catherine bio središnji branič. Na bočnim pozicijama bili su Dario Špikić i Ronael Pierre-Gabriel, Josip Mišić zauzeo je svoju poziciju zadnjeg veznog, a ispred njega su bili Martin Baturina i Petar Sučić.
Tu dolazimo do ključne promjene, a to je postavljanje Sandra Kulenovića kao drugog napadača uz Brunu Petkovića. Malo tko je ususret utakmici očekivao spomenutog u početnoj postavi, a upravo je Kulenović bio junak susreta i strijelac jedinog pogotka kojim je osigurao svojoj momčadi finale Kupa.
S Kulenovićem u vrhu napada Jakirović je dobio puno više pritiska na zadnju liniju Hajduka. Vrlo dobro je čitao kada izaći u presing te kada napasti prostor iza leđa suparničke obrane u trenucima kada bi se Petković spustio u međuliniju kao opcija za dodavanje.
Hajduk nije izgledao dobro, a do 73. minute i udarca glavom Zvonimira Šarlije nisu stvorili apsolutno ništa prema naprijed. Dinamo je ovaj put dominirao sredinom terena, a nakon prvog dijela trebao je voditi i s nekoliko golova prednosti.
Takvom postavkom igre Jakirović je imao čovjek-na-čovjeka u fazi obrane. Bočni stoperi bili su zaduženi za iskakanja prema Josipu Brekalu i Yassineu Benrahouu koji su s krilnih pozicija ulazili prema sredini u međuprostor. Theophile kao središnji branič bio je zadužen za Nikolu Kalinića, dok su Sučić i Baturina visoko izlazili na Niku Sigura i Filipa Krovinovića.
Hajduk je imao povoljne situacije na bočnim pozicijama gdje su imali dva na jedan s krilom i bekom no nisu to iskorištavali na najbolji način. Također, prostor koji je ostajao iza leđa Perkovića i Ristovskog kod Hajduka nije imao tko iskoristiti. Kalinić nema tu moć napadanja dubine, a Brekalo i Benrahou jednostavno nisu takvi igrači i nemaju tu naviku.
Dinamo se probudio u ključnom trenutku sezone
Momčadi u HNL-u nisu toliko navikle braniti strukturu s trojicom braniča pa tako bočni stoperi u ovakvoj postavci imaju puno vremena i slobode za unošenje lopte u igru te razigravanje iz posljednje linije. Okomitim dodavanjima najčešće se traži Petković koji u svakom trenutku iza svojih leđa ima drugog napadača koji okupira stopere te još nekolicinu igrača koji pune taj prazan prostor.
Iako se možda činilo kako je takva postavka igre bila namijenjena isključivo za derbi protiv Hajduka u Kupu, ispostavilo se da nije tako. Modrima je za vikend slijedio dvoboj protiv Istre na Maksimiru, a Jakirović je ponovno izveo momčad u istoj formaciji. Bilo je određenih promjena u sastavu, ali ideja i princip igre ostali su isti.
Ovaj put partner Petkoviću u napadu bio je Fran Brodić, Pierre-Gabriel se premjestio s lijeve na desnu stranu, poziciju uz lijevu aut liniju zauzeo je Gabriel Vidović, dok je na mjesto centralnog braniča upao Maxime Bernauer.
Brodić možda nije toliko agresivan u fazi obrane kao Kulenović, ali također ima sposobnost napadanja dubine i prostora iza leđa suparničke obrane. Manifestiralo se to baš u tom susretu kada je odlično surađivao s Petkovićem koji mu je i asistirao za dva pogotka. Igra u paru s drugim napadačem ponovno je omogućila Petkoviću da se spušta i više sudjeluje u igri, a da prostor koji ostavlja iza sebe ne ostaje prazan.
Perković i Ristovski još jednom su pokazali kako im iznimno odgovara uloga bočnih stopera u formaciji s tri iza. Dovoljno su kvalitetni u posjedu da mogu unositi loptu u igru i razigravati, dok u fazi obrane imaju mogućnost češćeg iskakanja iz zadnje linije.
Vezni red je koncipiran na način da mjesto desne osmice zauzimaju Sučić ili Marko Bulat koji često odlaze visoko prema naprijed i napadaju prostor iza leđa suparničke obrane. S druge strane, Baturina je pozicioniran polulijevo, ali ima puno slobode u igri što mu omogućava da pokaže svu raskoš svog talenta i tako radi razliku u posljednjoj trećini.
Protiv nominalno slabijih suparnika bočne pozicije pokrivali su zapravo krilni igrači. U posljednjim utakmicama to su najčešće bili Špikić i Vidović, a moguće kako će u dvobojima protiv Rijeke, možda i Lokomotive, Jakirović tu odlučiti postaviti ‘pravog’ beka. U tom slučaju bi te pozicije mogli zauzeti Ristovski i/ili Pierre-Gabriel, dok bi stopersku ulogu vjerojatno preuzeo Bernauer.
I dalje se ne treba zavaravati kako je sve savršeno
Ovakva postavka igre u obrambenom dijelu nije bila toliko testirana u susretima protiv Istre, Gorice i Varaždina. Dinamo je u tim utakmicama bio znatno bolji, a takve ekipe nemaju toliku moć i kvalitetu u tranziciji zaprijetiti Ivanu Nevistiću.
Samim time, stoperi nisu morali toliko iskakati iz zadnje linije, isto kao što bočni igrači nisu bili pod tolikim pritiskom u situacijama gdje suparnik u pravilu ima dva na jedan. Te stvari bit će iznimno bitne već za vikend protiv Lokomotive, a onda i u utakmicama protiv Rijeke koje slijede.
Protiv Gorice to možda nije izgledalo toliko uvjerljivo, ali poanta je da ni u jednom trenutku nije bilo upitno tko će uzeti tri boda. Također, iako konačni rezultat od 2:1 to možda ne sugerira, Dinamo je izdominirao Varaždin u svakom segmentu nogometne igre. Nakon prednosti od dva pogotka i crvenog kartona Luke Jelenića u 64. minuti, svima se činilo kako je utakmica riješena. Ipak, greška Theophile-Catherinea dovela je do smanjenja vodstva, ali ponovno je susret relativno mirno priveden kraju.
I dalje postoje određeni problemi u igri koji se, prije svega, tiču obrambene faze. Neke ekipe poput Rijeke i Lokomotive sigurno imaju više oružja za kazniti toliko visoka iskakanja stopera iz zadnje linije, a vjerojatno će i bolje koristiti dva na jedan situacije na bočnim pozicijama. Bez obzira na to, Jakirović trenutno ima šest pobjeda u nizu, a momčad mu izgleda predobro da bi išta previše mijenjao.
Zapravo, osim onih crnih rupa protiv Lokomotive i PAOK-a, Dinamo u cijelom proljetnom dijelu prvenstva izgleda prilično solidno. To se posebno manifestiralo u posljednje četiri utakmice nakon promjene sustava i ideje igre, a Jakirović napokon ima nešto opipljivo što daje rezultate u kontinuitetu. Čini se kako je zaista pronašao dobitnu formulu u pravom trenutku.
