Prije šest i pol godina, 23. kolovoza 2018. godine, utakmicu doigravanja za Ligu prvaka igrali su Liverpool i Hoffenheim na Anfieldu. Domaćini su slavili s 4:2, pokazali prekrasnu igru i pružili nekoliko sekvenci čiste nogometne ekstaze i nevjerojatno visokog tempa poznatog kao heavy-metal nogomet. O začetniku tog termina bit će govora kasnije, a sada fokus nije na njemu, niti na utakmici, niti golovima.
Fokus je na intervjuu poslije utakmice. Naime, mladi navijač Liverpoola je pun samopouzdanja održao govor ispred kamera o tome kako je Sadio Mané najbolji igrač na svijetu. Dok je ta teza 2017. godine bila u najmanju ruku hrabra, sami sadržaj tog govora nije bitan, koliko njegova forma, odnosno izgovor. Na najjačem scouserskom naglasku kojeg ćete čuti u životu mladić je objasnio svoje mišljenje i ušao u anale engleskih videozapisa.
Većini ljudi taj će govor biti čudan i smiješan, prilično različit od onog stereotipnog engleskog, koji se uglavnom može pripisati Cockney (londonskom) govoru. Liverpoolski je dijalekt veoma drugačiji i specifičan u cijeloj zemlji. Nije samo naglasak takav, takav je i cijeli grad i ljudi u njemu.
Scouserski je govor nastao kao mješavina raznih jezika. S obzirom na to da je riječ o lučkom gradu poznatom po svojim dokovima, koji su na vrhuncu industrijskog razdoblja okupljali radnike svih krajeva, Englezi, Irci, Škoti, Velšani, pa čak i Skandinavci morali su naći neki način sporazumijevanja i stvorili natruhe govora jedinstvenog u cijeloj zemlji.
Snažna industrija i lučki identitet dali su gradu poseban imidž. Stvarali su se sindikati, laburistička je partija jačala, glas naroda je bio onaj radnički. Uostalom, ime Scousers derivat je jela scouse (vrsta gulaša), koje je bilo dovoljno jeftino i zasitno za potrebe tadašnjih industrijalaca.
Ipak, grad nije nipošto počivao isključivo na dokovima, pomorskoj industriji i slično. Bio je avangarda u mnogočemu. Grad glazbe iznjedrio je vjerojatno najpoznatiji bend svih vremena – The Beatles. Mimo Beatlesa, postoji i iznimno snažna glazbena kultura; nemoguće je prošetati centrom grada, a da pubovi nisu dupkom puni dok neki lokalni bend ima gažu. Tu su i dva nogometna kluba – Everton i Liverpool, a sam je grad iznjedrio brojne poznate sportaše.
Lokalci su zaluđeni nogometom i identitet grada neodvojiv je od njihovih klubova i rivalstva. Svoje slavne dane klubovi su proživjeli 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Od 1982. do 1988. godine titula se nije micala iz grada. Everton je osvojio dva, a Liverpool pet naslova. I dok se Karamele nikad nisu vinule natrag do tih visina, Liverpool je ostao jedan od najvećih svjetskih klubova. Navijači Redsa proživjeli su prekrasne dane sa svojim klubom i da ih upitate tko je najveći trener njihova kluba, odgovor bi u ogromnoj konkurenciji glasio: Bill Shankly.
Možda biste pomislili da je to očit odgovor jer je Shankly najtrofejniji, ali to nije slučaj. Ima isto trofeja kao Sir Kenny Dalglish (10), dok za Bobom Paisleyjem zaostaje za čak devet trofeja. Kod Shanklyja se veličina ne mjeri u trofejima. Klub je preuzeo dok je bio u drugoj ligi, vinuo ga do visina i tu ga ostavio. Ljudima je ugradio osjećaj zajedništva i nevjerojatnom je karizmom natjerao ljude da vjeruju. From doubters to believers. Zvuči poznato, zar ne?
Ako vam zvuči poznato, to je zato što su to bile prve riječi Jürgena Kloppa po dolasku u klub 2015. godine. I dok ga nije preuzeo u drugoj ligi kao Shankly, dočekao ga je priličan kaos u klubu. Preuzeo je momčad koja je bila deseta na tablici s upitnim rosterom i bez jasne filozofije. Rasulo koje je ostalo iza Brendana Rodgersa palo je ravno u ruke Nijemca. Ali njemu to nije problem jer je svakako trener koji voli izazove (Mainz, Borussia pa Liverpool), a Scouseri svakako žele “luđake” koji će ih uvjeriti da je nemoguće zapravo moguće. Žele karizmatične vođe iz naroda, baš kao što je bio i Shankly.
Priča koja slijedi je poznata i već prepričana. Liverpool je osvojio svaki mogući trofej, prekinuo post od 30 godina osvojivši ligu, osvojio Ligu prvaka, kupove, Superkup i slično. Trofeja je vjerojatno moglo bit i više. Dojam je kao da je momčad bila previse snažna da bi se zadovoljila “samo” jednim ligaškim trofejem. Osobito kad znate da su u četiri kumulativne sezone (od 18/19 do 21/22) osvojili ukupno 357 bodova, a Manchester City 358. Ishod? Tri lige za City, jedna liga za Liverpool. Gubili su finala Europske lige, Carabao kupa, dva puta finale Lige prvaka, čak dva puta “izvisili” za bod u domaćem prvenstvu i još mnogo toga.
Sve je to danas manje važno. Jürgen Klopp je napravio ono što je obećao. Osvojio je svaki trofej, ali je opet vratio vrhunski nogomet u grad. Osvojiti trofeje je možda mogao i netko drugi, ali način na koji je on to radio bio je ono što svaki navijač želi: zabavno, neumoljivo, intenzivno, napadački nastrojeno. Između kluba i navijača bio je najsnažnija spona još od Shanklyja, a navijači su bili toliko sigurni u Nijemca na klupi da nisu prestali vjerovati apsolutno nikad. Pa čak ni kad su uvjerljivo gubili.
Nije slučajno da Liverpool ima uvjerljivo najviše pobjeda s golom od 90. minute pa nadalje (43) te da je Anfield stadion s najviše takvih pogodaka u cijeloj ligi (28). Oko kluba i stadiona stvorena je posebna aura, a sve je to počelo od jednog Nijemca koji je bio spreman krenuti u izazov.
Unutar devet sezona na klupi stvorio je uspomena za cijeli život. Sjetimo se samo dramatičnog preokreta protiv Borussije u Europskoj ligi, pobjede protiv Norwicha 5:4, nerealnog pogotka Divocka Origija protiv Evertona, onog preokreta protiv Barcelone, pogotka Alissona u posljednjoj minuti za Ligu prvaka i još nebrojeno puno toga.
Može se pričati o njegovoj taktičkoj važnosti. Može se proučavati njegov sistem presinga, uloga koju je nadjenuo Robertu Firminu, činjenica da je od Trenta Alexandera-Arnolda (igrača iz akademije) i Andyja Robertsona (pojačanja vrijednog 8 milijuna) stvorio najveću kreativnu silu s bekovskih pozicija. Može se i pričati kako je unaprijedio Mohameda Salaha, Jordana Hendersona, Trenta Alexandera-Arnolda…
To su legitimni razlozi koji ga svrstavaju u sami trenerski vrh. Ipak, kada neizbježno dođe dan za kojeg su se navijači Redsa nadali da nikada neće doći, to će biti sporedno. Nitko mu ne može oduzeti uspjehe, ali ono na što će navijači biti najponosniji je činjenica da je Klopp uzeo klub pod svoje okrilje u teškoj situaciji, doveo ga do vrha i sada će ga, nadaju se, na vrhu i napustiti.
Baš zato što nikad nije tražio jednostavan put i što je u drugim okružjima mogao imati bolje uvjete, a manji pritisak, to ga čini posebnim. Koliko god se pokušavao predstaviti kao “The Normal One”, Klopp definitivno to nije. Rijetki su u treneri koji svojom karizmom mogu uliti povjerenje u navijački puk, a onda imati adekvatno znanje sve obećano i ostvariti.
Prije samo godinu dana tražio je ispriku od cijelog stadiona nakon visokog poraza od Brightona. Kada su ga pitali vjeruje li da može preokrenuti tijek zbivanja u klubu, bez trunke oklijevanja je rekao da može. Upravo je to i napravio. Kada se činilo da Klopp nema energije, opet je napravio sjajnu i drukčiju momčad, evoluirajući skupa s njom. Liverpool je u borbi za sva četiri trofeja i ekipom koja može još napredovati. Ako je zatražio odmor, mora ga dobiti. Jer Liverpoolu je dao sve, pa i više od toga.
Citirajući navijača s početka teksta “I don’t do ifs, buts and maybes. I do the absolutes”: Jürgen Klopp je najbolji trener kojeg je Liverpool ikad mogao imati. Scouseri će njegov mandat u klubu možda jednostavno opisati poštapalicom boss, koja znači – fantastično, briljantno, prekrasno. Ubuduće, možda će im biti lakše Boss prevesti s – Klopp.
