Latinoamerička turneja, popularno zvana Golden Swing dio je ATP-ovog rasporeda od 2001. godine te je uključivala turnire na zemlji sve do 2014. godine, kada su se u Acapulcu odlučili za prelazak na tvrdu podlogu. Upravo to je privuklo najveće zvijezde tenisa na turnir, no udaljilo je navijače od istinskog značaja Golden Swinga.
Južnoamerički turniri posljednji su ostatci romantike u tenisu
Latinoamerikanci su poznati po tome da svoje miljenike zdušno bodre s tribina, ne obraćajući pažnju na norme u kojima se određeni sport prati. Iako je tenis sport u kojem se potiče “kazališno” praćenje, za vrijeme turneje po Južnoj Americi tenisači ne mogu baš uživati u tišini, pogotovo ako u tom trenutku igra jedan od domaćih tenisača.
Nedavno je odigran turnir u Buenos Airesu, a s obzirom na to da sam imao priliku pogledati svaki meč Joãa Fonsece, mogu reći kako me u svakom meču oduševila argentinska publika. Iako nisam ljubitelj ometanja igrača nakon promašenog prvog servisa, u Argentini je to bilo odrađeno na način da se ni akteri meča ne žale. U tome je naravno pomoglo što je većina tenisača u Buenos Airesu s područja gdje su navikli na staru Davis Cup atmosferu.
Atmosfera je to u kojoj nakon osvojenog poena vašeg miljenika čujete glasno odobravanje, pjevanje do same granice da sudac mora upozoravati publiku, ali uglavnom bez uspjeha. Upravo to smo imali priliku doživjeti u glavnom gradu Argentine. Posebno inspirirani bili su Argentinci u mečevima Diega Schwartzmana, ali ni na ostalim mečevima nisu ostali dužni “neprijateljima”.
Nakon svakog promašenog servisa čuo bi se pljesak ili neka vrsta zvižduka. Igrači su uglavnom ostajali nijemi na to jer argentinska publika je dovoljno iskusna da “ometa” igrače dok još nisu u pokretu za serviranje. Više ometanja u takvim situacijama nanose suci koji navijače upozore s frazom “por favor” ili pak kažu kako se treba respektirati oba tenisača.
Samo u dva meča su igrači reagirali na povike s tribina, a u oba slučaja to su bili tenisači koji baš i nisu navikli na igranje u takvim uvjetima. To su bili Holger Rune i Alexander Zverev. Dok se Danac sucu Nachu Forcadellu žalio na vrijeđanje s tribina, Zverev samo nije bio oduševljen publikom zbog zviždanja.
Vrijeđanje prema Runeu jest za osudu, no na Zverevljevo negodovanje prema publici odgovorio je i Francisco Cerundolo. On je nakon pobjede nad Nijemcem objasnio kako se situacije poput ove događaju svugdje u svijetu. Prvi reket Argentine sigurno je gledao nekolicinu mečeva u Francuskoj gdje su navijači slavili promašaje prvih servisa te su u Parizu u meču Huga Gastona i Carlosa Alcaraza stvorili Davis Cup atmosferu.
U Argentini je toga bilo u svakom meču u bitnim trenucima, no, situacije u kojima su igračima poremetili ritam serviranja ili im se zviždalo za vrijeme bacanje loptice, mogu se nabrojati na prste jedne ruke.
Sport u Južnoj Americi ima drugačije značenje
Vatrenost Južnoamerikanaca često dovodi do toga da se sportska događanja promatraju kao da je riječ o borbi za život ili smrt. U nogometu je to posebno izraženo, no fanatizma ne nedostaje ni na teniskim terenima.
Kvalifikacijski turniri na većini turnira, a usudio bih se reći na svima koji nisu u Južnoj Americi, nisu uopće praćeni. Međutim, u Rio de Janeiru, 500ici koja se igra ovaj tjedan su Brazilci pokazali koliko im znače njihovi tenisači. U kvalifikacijama za turnir u pojedinačnoj konkurenciji igrao je 31-godišnji Karue Sell, YouTuber koji je tek nedavno odlučio kako bi mogao dobre nastupe iz juniorskog tenisa prenijeti i na seniorsku razinu.
Nakon što se probio kroz ITF i Challenger turnire do TOP 300 organizatori su mu uručili pozivnicu za kvalifikacije. U njegovom meču protiv Camila Uga Carabellija su tribine bile u potpunosti ispunjene, a nakon što je Sell osvojio set su i erumpirale. Brazilac je na kraju upisao poraz, no vjerujem kako će svoj debi na ATP-u pamtiti do kraja života.
Brazilci su pratili i kvalifikacije parova što dovoljno pokazuje koliko vole tenis i svoje predstavnike. Prava je šteta što ATP to ne shvaća.
Južna Amerika treba Masters turnir, no ATP to neće dozvoliti
Praksa krovne teniske organizacije je da ide tamo gdje je novac. Da se ne lažemo, praksa je to svake velike organizacije u svijetu sporta pa i šire. No, u tenisu nema rezona za bijeg iz Južne Amerike, a upravo to čelnici ATP-a rade.
U 2024. je početak Golden Swinga bio na turniru u Cordobi, a sada je taj grad kao zamjenu dobio Challenger 75, što je inače 175 bodova manje nego što je nosio ATP 250 turnir iz 2024. godine. Osim toga, ATP je “velikodušno” Argentincima dao Challenger 125 u Rosariju.
Nevjerojatno je koliko ATP čelnici nemaju razumijevanja za teniske navijače. Da bi vam to najbolje opisao, spomenut ću broj turnira koje ima Južna Amerika u usporedbi s Azijom. Ako u Aziju ubrojimo gruzijski turnir u Kachretiju te kazahstanski u Astani, broj Challenger turnira u Aziji bi južnoameričke turnire premašio za dva (29:27). Osim iz geografskih razloga, i zbog olakotnih okolnosti u Aziju sam ubrojio Gruziju i Kazahstan.
S druge strane, ako pogledamo broj tenisača u TOP 100 koji dolaze iz Južne Amerike doći ćemo do broja 11, a ako se okrenemo prema Aziji broj će biti upola manji, odnosno šest i to ako im ubrojimo i Kazahstanca Aleksandra Bublika. Jasno da je Azija kao kontinent znatno veća po broju stanovnika od Južne Amerike, no to ne znači da je interes za tenisom veći na najvećem svjetskom kontinentu.
Ne moramo tražiti daleko da bi vidjeli koliko je loša posjeta na ATP turnirima u Kini. Dovoljno je pogledati turnir u Hangzhouu gdje je do naslova stigao Marin Čilić. U njegovom finalu tribine nisu bile ispunjene niti protiv Zhizhena Zhanga, a da ne govorimo o posjeti u ostalim mečevima.
Ovim ne želim reći da turniri po Aziji ne bi smjeli postojati, no podatak da će ove godine Azija imati osam turnira (jedan Masters, četiri 500ice te tri 250ice), a da je Južna Amerika ostala na samo tri ATP turnira (Buenos Aires, Rio de Janeiro i Santiago) je apsolutno bizaran i nedopustiv.
Umjesto oduzimanja turnira (Cordoba) ATP bi trebao u raspored ukomponirati jedan Masters u Južnoj Americi. No, to se neće dogoditi ponajviše zbog “manjka” novca. Moguće da bi neki igrači bili nezadovoljni neprijateljskom atmosferom, no mislim da bi im ipak bilo draže igrati u takvoj atmosferi nego s polupraznim tribinama koje su bile prisutne i u finalnom meču Delray Beacha. No, američka turneja ima svoj značaj, a imaju i pokriće zbog brojnih uspješnih igrača.
Golden Swing mora ostati
I ovakva turneja kakva jest sasvim je dovoljna kako bi privukla teniske romantike, no sigurno zaslužuje bolje. Problem trenutnog vodstva tenisa je što postoji mogućnost da Golden Swing u potpunosti nestane. Sve češće se pričalo o tome kako nema smisla da ATP 500 u Rio de Janeiru bude održan na zemlji, vjerojatno zbog toga kako bi se nekoj Dohi ili Dubaiju dao novi turnir, kao da nije dovoljno što su sada oba ATP 500 turnira.
Što se mene pak tiče, radije ću pogledati meč Thiaga Seyboth Wilda i Jaume Munara pred prepunim tribinama centralnog terena u najvećem brazilskom gradu nego Alexeija Popyrina i Jacka Drapera pred nezainteresiranom katarskom publikom.
