Kroz povijest nogometa javljala su se brojna pravila koja su imala za cilj poticanje ofenzivnije igre, povećanje zanimljivosti, rizika itd. Dobri primjeri su “back pass rule”, koji je onemogućio dodavanje vlastitom vrataru direktno u ruke te pravilo koje je pobjede počelo vrednovati s tri, umjesto dva boda. Svaka je inovacija neizbježno dočekana sa skepsom i propitkivanjem, ali danas je jasno da su ta dva pravila sami temelj nogometa i vjerojatno se pitamo zašto prije nisu uvedena.
Nogometu generalno treba dosta vremena kako bi uveo određene promjene, što se idealno vidi na nadopuni pravila za gol-aut iz 2019. Njome je postalo dopušteno da se gol-aut izravno izvede suigraču koji je unutar šesnaesterca.
Ako se pitate zašto je toliko dugo trebalo da se uvede takvo pravilo, odgovor leži u prošlosti. S obzirom na to da je do 1992. godine bilo moguće vratiti golmanu loptu u ruke, kako bi se izbjegle situacije u kojima posjed cirkulira od golmana do stopera, zabranjene su kombinacije u šesnaestercu, pa su se momčadi većinski odlučivale na dugačka izbijanje lopte. Tako je sezona 2019/20 poslužila je kao presedan za sve buduće, a podaci jasno sugeriraju da su momčadi objeručke prihvatile novo pravilo.
Zašto build-up?
Gornji graf jasno pokazuje kako se po prvoj sezoni od implementacije novog pravila osjetno povećao broj kratkih gol-auta. Zašto? Zašto bi se momčadi odlučile za tako riskantan način izgradnje igre u svojoj trećini?
Za početak je bitno navesti specifičnost gol-auta i izgradnje napada putem njega. To je element nogometa koji varira između slobodne igre i uvježbanog prekida. Lopta je prvotno statična na jednom mjestu, ali se onda događa niz kretnji, dodavanja i kombinacija, što situaciju čini drukčijom od slobodnog udarca ili kornera. Ipak, ta specifičnost daje trenerima mogućnost primjene raznih principa u igri koje je puno teže razraditi u nekoj drugoj fazi igre.
Izgradnja igre kroz sitna dodavanja donosi veći rizik, ali i veći dobitak. Skoro sve vrhunske svjetske momčadi često se odlučuju za takvu izgradnju igre. Činjenica da će imati više kontrole u utakmici i sami odlučivati o svojoj izgradnji napada jako je privlačna, za razliku od dugih ispucavanja koja se često svode na duele i “rudarenje”. S obzirom na to da su takve momčadi i tehnički superiorne, jasno je da će se takav način igre za njih u više slučajeva isplatiti, nego obiti o glavu.
Istraživanje na OptaPro analitičkom forumu donijelo je brojne primjere o nadmoći kratkih gol-auta. Prosječna progresija lopte (trenutak kada ekipa s loptom dođe u siguran posjed) s dugim dodavanjem iznosi 39.23 metra dok s kratkim dodavanjem ona iznosi 49 metara. To ne vrijedi samo za najbolje ekipe. Podaci su pokazali da od svih 98 ekipa iz top pet europskih liga, samo njih pet ostvaruje veću (uglavnom minimalnu) progresiju dugim dodavanjima, odnosno da 95% momčadi profitira od uspješnih kratkih gol-auta.
U sezoni 2022/23 analizirano je koliki postotak gol-auta završi u protivničkom šesnaestercu unutar 60 sekundi. Za sve klubove Premier lige taj je postotak bio veći u kratkim gol-autima, osim za Brentford, West Ham i Southampton. Te je podatke bitno ispravno interpretirati. Oni ne znače da je strpljivi build-up kroz gol-aut superiorna opcija u svakom slučaju. Oni znače da ako momčad ima uvjete, dobre mehanizme i tehnički dorasle igrače – više će profitirati od takve izgradnje igre. Uzmimo za primjer Brentford. Momčad koja je imala Davida Rayu na golu (sjajan dodavač dugih lopti) i Ivana Toneyja u napadu (sjajan u zračnim duelima), a nije težila kontroli igre, već tranziciji, preskakanju redova kroz duge lopte i slično, nije imala razloga odlučiti se za strpljivi build-up. Osobito kada s druge strane stoje neumoljivi presing igrači, što dovodi do sljedećih prilagodbi.
Kako se klubovi prilagođavaju?
Kada je trend izgradnje napada iz zadnje linije obuzeo nogometni svijet, pa su i klubovi koji nemaju podlogu za takvo što počeli pratiti “modu”, kontekst je bio znatno drukčiji. Ekipe se nisu tako lako odlučivale za presing i visoki izlazak, a kada jesu, nisu bile toliko učinkovite kao danas. Određene preinake su se morale napraviti, prvotno u strukturi.
Struktura Manchester Cityja iz njihove “treble” sezone već je bezbroj puta opjevana. Na papiru 4-3-3, u praksi 3-2-5. John Stones koji se sa stopera diže na zadnjeg veznog, osmice koje u posjedu postaju desetke, krila koja daju širinu i Erling Haaland u špici napada. Osim raznih benefita u koje ovakva postavka donosi i izgradnja napada postaje lakša. Možda bi se Manchester City s obzirom na njihovu kvalitetu snašao i na drugi način, ali velik broj ostalih klubova krenuo je u prilagodbu.
Liverpool je prošle sezone imao pregršt problema u igri, između ostalog i s izlaženjem iz zadnje linije i igranjem protiv pritiska. Nakon nekog vremena Jürgen Klopp posegnuo je za modelom Pepa Guardiole i Trenta Alexandera-Arnolda uvukao u sredinu. Time se stvorio dupli pivot u veznom redu, što je uvelike rasteretilo Fabinha na zadnjem veznom, a obrana se pretvorila u liniju s 3 stopera, pri čemu je Andy Robertson “glumio” lijevog stopera. Takav eksperiment odmah je pokazao pozitivne promjene u izgradnji napada.
Barcelona je dolazila do iste faze, ali na drukčiji način. Oni su u posjedu dolazili do famoznog “3-box-3” oblika tako što se lijevi bek Alejandro Balde podizao visoko i postajao lijevo krilo, a Jules Koundé je ostajao nisko i bio desni stoper.
Razni su načini na koje momčadi dolaze do željene strukture u posjedu. Alternativni pristup može biti i otvaranje igre s dva igrača u zadnjoj liniji, što je bolja opcija kada protivnik stoji u srednjem/niskom bloku i ne radi intenzivan pritisak. U takvom slučaju tog trećeg igrača sve češće počinju igrati vratari, što je zorna potvrda njihove prilagodbe na nove uvjete.
Kako se igrači prilagođavaju?
Većina najboljih svjetskih momčadi teže izgradnji igre iz zadnje linije i kratkom izvođenju gol-auta. Takav kontekst zahtjeva igrače specifičnih vještina, što se osobito odnosi na vratare. Priča o tome kako golmani moraju znati igrati nogom postaje pomalo dosadna, ali to je apsolutna istina za ekipe koje planiraju biti dominantne i u kontroli. Nogometna je javnost bila skeptična kada je Guardiola došao na klupu Cityja i potjerao Joea Harta te na njegovo mjesto doveo Claudia Brava. To je odmah bio znak što Španjolski trener želi, a još bolji primjer je Ederson Moraes.
Brazilac ne spada u one vratare koji sjajno brane udarce, ali je ponajbolji na svijetu u igri nogom. Njegova važnost u izgradnji igre je neprocjenjiva, a njegove duge lopte nerijetko otvaraju izgledne prilike. Za dominantne momčadi distribucija je često najbitnija stavka kod kupovine golmana. Vratari poput Edersona, Alissona, Mikea Maignana i mnogih drugih dodaju potpuno novu dimenziju svojim momčadima.
Podatak koji najbolje predočava koliko su golmani morali prilagoditi svoj set vještina je sljedeći: u premierligaškoj sezoni 2018/19 (posljednja prije uvođenja spomenutog pravila) čak 70,52% svih gol-auta bili su izbijeni (duga lopta golmana). Tada se čak pet klubova odlučivalo se za taj način izvođenja u više od 90% slučajeva, a Cardiff je imao nevjerojatan postotak od 99,4%. Danas ukupni postotak ispucavanja iznosi 35,74% odnosno upola manje, a rekorderi (Everton i Brentford) imaju tek nešto više od 70% izbijenih lopti.
Veliku transformaciju doživjeli su i stoperi. Sada njihova zadaća nije samo branjenje, već započinjanje i sudjelovanje u napadu. Bilo kroz dodavanja ili iznošenja lopte, oni imaju ključnu rolu u osvajanju terena i kreiranju napada. To rade na različite načine. Neki poput Virgila van Dijka gađaju duge precizne dijagonale, neki poput Ronalda Araúja prodorom osvajaju prostor, a neki poput Alessandra Bastonija dugim okomitim dodavanjima stvaraju izravnu opasnost. Načini su različiti, ali jedno je sigurno: stoperi su više nego ikad važni u izgradnji napada.
Build-up revolucionari – Brighton
Momčad koja je objeručke prihvatila spomenuto pravilo i u potpunosti promijenila svoj identitet je Brighton. Sezone 2018/19 postotak izbijenih gol-auta za njih je iznosio 93.6%. U tekućoj sezoni ta brojka iznosi 0%. Dobro ste pročitali, ekipa Roberta De Zerbija još nijednom ove sezone nije ispucala gol-aut. Ne samo da su se maksimalno posvetili strpljivoj izgradnji igre, već to rade na spektakularan način.
De Zerbijeva ekipa čini nešto što je posve kontraintuitivno. Čak sedam igrača ostavlja u svojoj trećini pri kreiranju napada. Poanta je da Brighton želi na sebe privući pritisak. Oni žele da protivnici izađu visoko jer su brojčano u većini slučajeva nadmoćni, a u najgorem slučaju mogu tražiti dubinu dugim loptama. Njihove kombinacije i nizovi dodavanja unutar svojih 30-ak metara zbilja su zapanjujući.
Jedna od metoda koje koriste su “third man runs”, nešto na čemu su inzistirali treneri poput Pepa Guardiole i Marcela Bielse. Ako ekipa želi da lopta dođe do određenog igrača koji je pokriven, lopta neće ići direktno njemu u noge zbog očitog rizika, nego će do njega doći okolnim putem, što je sjajno prikazano u primjeru ispod.
Brightonovi igrači su zov protivnika u presing odveli toliko daleko da njihovi igrači nerijetko drže loptu pod đonom kopačke na desetke sekundi bez pomicanja. Time mame protivnike na izlazak u pritisak, dok u isto vrijeme ne otvaraju tijelo ni u jednu stranu i ne nagovještavaju kamo će dodati loptu.
Najbolji opis cijele filozofije engleskog kluba opisao je Dan Wright, njihov trener unutar akademije.
Svake godine radimo rezime naše trenerske i igračke filozofije. To je program temeljen na principima koje koristimo – to je ono što je važno. Tako da nije istina da je Graham Potter igrao na jedan način, pa De Zerbi na drugi. Imamo principe od najranije dobi kroz cijelu akademiju. “Provociraj pritisak” sada je jedan od njih. To uključuje vratara i njegovo korištenje đona kopačke. Potrebna je hrabrost za takav način igre i greške će se neizbježno događati, osobito kod ispravne procjene za upućivanje dodavanja. Zanimljivo, ove godine, vjerojatno zbog De Zerbija, ekipe U-11 i U-12 uzrasta protiv nas stoje u bloku na sredini terena i puštaju nam posjed. Cijela ideja provociranja pritiska je prolaz u prostor. To je kao umjetna tranzicija, kreiranje kontranapada iako već imate loptu.
Dan Wright
Upravo je Brighton ogledni primjer kako iskoristiti sve prednosti ovog pristupa. Ono što je konstanta kroz cijelu nogometnu povijest je pronalazak prostora. Ista je logika i iza kratkih gol-auta i strpljivog build-upa, samo što se do toga dolazi na dosta sofisticiraniji način, koji ne mora biti očit pri gledanju utakmica. To je pak dokaz evolucije nogometne igre. Prije samo 10 godina utakmice su izgledale bitno drugačije i nije postojao ovakav intenzivan fokus na naizgled malen element nogometne igre. Iako su svi trendovi već niz godina išli prema dominaciji posjedom, sitnoj kombinatorici, nikad većem sudjelovanju u igri golmana i braniča, ono što je zapravo stavilo “točku na i” i pokrenulo taktičku revoluciju obična je nadopuna pravila iz 2019.
