Sinoć su na Old Traffordu snage odmjerili Manchester United i Chelsea. Gosti iz Londona su se nadali da nakon deset godina mogu upisati prvu pobjedu na „Kazalištu snova“. Posljednji put kada su upisali sva tri boda na tom stadionu je bilo u sezoni 2012./2013; tada je Manchester United bio prvak Engleske te je Chelsea nakon osvojene Lige prvaka uzeo trofej Europske lige.
Deset godina kasnije, obje momčadi su jako udaljene od osvajanja velikih trofeja te je ovaj susret od derbija dvije najjače momčadi na Otoku postao dvoboj između dva katastrofalno vođena kluba. U susretu dvaju momčadi koje se u javnosti opisuju kao loše, Chelsea je sinoć pokazao da je u gorem stanju.
Ten Hag je posložio vezni red na optimalan način te odlično pripremio utakmicu
Zbog sve većeg broja utakmica te početka prosinca koji nosi suludi raspored za momčadi u Premier ligi, većina engleskih momčadi ima velike probleme s ozljedama, uključujući Manchester United i Chelsea. Erik ten Hag ima najviše izostanaka u sredini terena gdje nije mogao računati na Casemira, Christiana Eriksena i Masona Mounta. Stoga su u sredini terena zaigrali Bruno Fernandes, Sofyan Amrabat i Scott McTominay.
Manchester United je do sada većinu utakmica igrao u 4-2-3-1 formaciji, ali ten Hag se odlučio promijeniti sustav u 4-3-3 gdje je najviše profitirao McTominay koji je na kraju bio i čovjek odluke u ovom susretu. Fernandes i McTominay su igrali kao „osmice“ koje su bile visoko postavljene prema protivničkom golu. Iako su na papiru igrali slične pozicije, njihove uloge su bile u potpunosti drugačije te su se odlično nadopunjavali i bili su najbolji igrači na terenu.
Bruno je okupirao lijevu stranu terena preko koje je Manchester United većinom napadao te su stvarali ogromne probleme Axelu Disasiju i Marcu Cucurelli. Između stopera i beka Chelsea su često znali utrčavati Rasmus Højlund i Alejandro Garnacho; Argentinac je odigrao fantastičnu utakmicu u kojoj je asistirao za drugi pogodak na susretu, uputio čak osam udaraca te imao tri ključna dodavanja.
Dok je Fernandes bio kreator napada te je kombinirao po lijevoj strani sa svojim suigračima, McTominay je imao zadatak da iz drugog plana napada kazneni prostor Chelseaja te završava akcije svoje momčadi. Tako su do izražaja došle sve kvalitete Škota koji je zabio oba pogotka Uniteda. McTominay je na ovom susretu uputio čak sedam udaraca te je lako iz ovog dvoboja mogao izaći s hat-trickom.
Osim u fazi napada, domaćin je bio odličan i u fazi obrane, naročito u prvom poluvremenu. „Crveni vragovi“ su igrali visoki presing u trenucima kada je Chelsea imao posjed te s u potpunosti ugušili njihovu sredinu terena. Amrabat, Fernandes i McTominay su čovjek-na-čovjeka čuvali vezni tercet Chelseaja koji su činili Moises Caicedo, Enzo Fernández i Cole Palmer. Chelsea nije uspijevao pronaći način kako izigrati pritisak domaćih te su bili podređena momčad većinu prvog poluvremena. Manchester United je odlično zatvorio Enza koji je ključan igrač Chelseaja u izgradnji igre te je Argentinac imao očajno prvo poluvrijeme; skrivio je kazneni udarac, osvojio samo 3/9 duela te je predriblan čak tri puta.
Kada su gosti ipak uspjeli izaći u tranziciju na protivničku polovicu, napadački tercet Raheem Sterling, Mykhaylo Mudryk i Nicolas Jackson su donosili katastrofalne odluke te su nisu uspjeli nametnuti. Koliko je navedeni trojac bio loš, najbolje oslikava podatak da su kombinirano osvojili samo 4/20 duela.
Zbog svega navedenog, Manchester United je u prvom poluvremenu imao čak 18 udaraca, jedan od njih je bio i promašeni kazneni udarac Fernandesa. Na kraju je Chelsea ipak uspio izvući remi na poluvremenu zahvaljujući individualnoj kvaliteti Palmera koji je postigao odličan pogodak s ruba kaznenog prostora. Osim u ovom susretu, Palmer je kroz cijelu sezonu jedina konstantna svijetla točka u napadu Chelseaja te je jedno od rijetkih odličnih pojačanja za vrijeme mandata Todda Boehlyja.
Pochettino je napravio promjene, ali problemi su i dalje bili prisutni
Mauricio Pochettino je bio svjestan da je njegova momčad bila u potpunosti nadigrana u prvom dijelu te da ga je bljesak Palmera spasio u prvih 45 minuta. Argentinac je odlučio reagirati te je na poluvremenu odmah uveo Reecea Jamesa na desnom beku koji je ublažio napade domaćina po toj strani te se nudio kao dodatna opcija u napadu. Chelsea je tada izgledao nešto bolje na terenu, ali i dalje su se javljali problemi koji su prisutni kroz cijelu sezonu: nemogućnost krila da rade razliku na postavljenu obranu, spori protok lopte, te prevelik broj igrača u izgradnji napada.
Problem prevelikog broja igrača u izgradnji napada je bio najviše vidljiv u prvom djelu gdje je Levi Colwill, koji je inače stoper, ponovno igrao lijevog beka. Englez nema karakteristike lijevog beka te često stoji nisko uz svoje stopere pa se preko njega ne može izaći na protivničku polovicu. S druge strane je nominalno lijevi bek Cucurella igrao desnog beka. Španjolac je izraziti lijevak te nije mogao prolaziti uz aut liniju nego je bio primoran namještati se na svoju lijevu nogu zbog čega je većinom vraćao lopte prema svojim braničima.
Kada uz to dodamo spuštanja Caiceda, Enza te jednog od dvojca Palmer – Mudryk, Chelsea bi se često našao u situacijama gdje je u izgradnji napada sudjelovalo čak sedam igrača što konstantno rezultira u sporim i bezopasnim napadima. Ulaskom Armanda Broje su gosti postali opasniji po gol Manchester Uniteda te su u posljednjih 15 minuta po prvi put na susretu bili dominantnija momčad, ali to nije bilo dovoljno za izbjeći u potpunosti zaslužen poraz.
Ten Hag ima naznake solidnog plana, Pocchettino ni blizu
Manchester United je na kraju zasluženo slavio te su sada tri boda od pozicije koja vodi u Ligu prvaka. Ten Hag je u McTominayju i Fernandesu na „osmicama“ dobio smislenu igru u kojoj je uspio dobiti maksimum od oba igrača. Dok Nizozemski strateg ima konture plana na koje se može osloniti, Pochettino i dalje ima iste probleme koji su postojali na početku sezone.
Chelsea konstantno ima prevelik broj igrača u izgradnji igre što dovodi do sporih i „tupih“ napada, a veliki dio krivice nosi Pochettino čija momčad jedino može ugroziti protivnika kada mu on pokloni previše brisanog prostora kao što su to napravili Tottenham i Manchester City. Opravdanje za Chelsea se može pronaći u velikom broju izostanaka te ozlijedi Nkunkua koji je trebao voditi ovu momčad. Međutim, i druge momčadi imaju velikih problema s ozljedama pa igraju dosta bolje od momčadi iz Londona te se također može provući pitanje: Kako je moguće da klub koji je potrošio milijardu funti na pojačanja može toliko ovisiti o igraču plaćenom 50 milijuna funti?
