Jürgen Klopp se utakmicom protiv Wolvesa oprašta od Liverpoola. Iako se u jednom trenutku sezone činilo kako bi Klopp mogao imati povijesni kraj mandata s čak nekoliko osvojenih trofeja, Redsi su u konačnici sezonu završili samo s jednim – Carabao kupom.
Liverpool nije bio favorit za osvajanje naslova. Unatoč tome što su dovedeni Dominik Szoboszlai, Alexis Mac Allister, Ryan Gravenberch i Wataru Endō za 172 milijuna eura, velike su rupe u sastavu i dalje postojale: defenzivni vezni svjetskog kalibra i lijevi stoper. Liverpoolovi rivali u Premier ligi isto tako nisu bili savršeno pokrpani, ali imali su uravnoteženije rostere. Manchester Cityju najveći je problem bio izostanak Kevina de Bruynea, a Arsenal je osjetio posljedice toga da nisu na vrijeme zamijenili Thomasa Parteyja koji se već neko vrijeme muči s ozljedama.
Baš je spomenuti Arsenal na prvu ruku imao problem sličan Liverpoolom: oboje je nedostajao igrač na jednoj poziciji, no njihov je ravnomjernije raspoređen sastav bio spreman svejedno kvalitetno završiti sezonu. Iako je zasigurno isplativije i u planovima Mikela Artete idealnije igrati Declana Ricea na šestici, zbog manjka boljih opcija Arsenal je bio primoran sezonu završiti sa Jorginhom na tom mjestu i igrati Ricea nešto više na osmici. Ovo je rješenje u potpunosti funkcionalno što se vidjelo po nevjerojatnoj formi Arsenala u 2024. godini gdje su izgubili samo jednu utakmicu, dok je Liverpoolov pokušaj rješenja tog problema ostao samo na pokušaju. Liverpool je pak na svog zadnjeg veznog uglavnom gurao Mac Allistera kojemu to nije prirodna pozicija kao Jorginhu.
Mac Allister na šestici i Joe Gomez na lijevom beku koji su odigrali nemali broj utakmica izvan svojih uobičajenih pozicija, rezultat su Liverpoolove površno isplanirane rekonstrukcije momčadi nakon sezone 2021./2022. Zahvaljujući alarmu koji je uslijedio odmah sljedeće godine kada je Liverpool završio ispod mjesta koja vode u Ligu prvaka, vodstvo se kluba aktiviralo i dovelo tri velika pojačanja. Jedini je problem što nitko od njih zapravo nije nužno trebao Liverpoolu. Szoboszlai, Mac Allister i Gravenberch bili su odlične prilike na tržištu i profili kakve uvijek valja imati u rosteru, no rupe na šestici i stoperu su ostale.
Klopp se, svjestan da ne može nastaviti prelazak na sustav igre temeljen na posjedu i prevencijskoj obrani koji je počeo krajem prethodne sezone, odlučio ponovno osloniti na svoj organizirani kaos. To nije bio kaos s početka njegovog mandata. Liverpool je, unatoč nedostatku potrebnog ljudstva, i dalje pokušavao probiti suparnika sporijim napadima na postavljenu obranu. Do problema je došlo jer je bilo izrazito teško uigrati i stvoriti mehanizme kojima bi Liverpool rušio niski blok, a pritom zadržavao defenzivni integritet. U tim su se trenutcima Redsi vraćali na trkački nogomet koji se danas smatra kao suboptimalna strategija što se očitovalo i u tek tri Liverpoolova osvojena boda od mogućih 12 protiv Arsenala i Manchester Cityja, ovosezonskih natjecatelja za naslov.
Ako je trkački nogomet uistinu loša misao vodilja u igri, preostaje pitanje zašto je Liverpool do samog kraja sezone bio u borbi za naslov i u jednom trenutku čak ovisio sâm o sebi. Razlog leži u prirodi Liverpoolovih suparnika. Kako su ove godine postojala samo tri izazivača, a pravih aspiranata (momčadi koje pretendiraju na naslov, ali kvalitetom nisu na razini istinskih natjecatelja, engl. pretender) nije bilo, ostalih je 17 klubova u ligi bilo spremno igrati na bod protiv Liverpoola i čekati na njih da naprave prvi potez. U ovakvim je situacijama baš taj tranzicijski nogomet dolazio do izražaja jer je Liverpoolu ponudio način kako stvarati prilike kada inače ne bi i lansirao ih u borbu s Arsenalom i Cityjem.
U normalnim sezonama Liverpool ne bi bio konkurentan, ali je splet okolnosti – ponajviše odlazak Harryja Kanea iz Tottenhama, Chelsea koji prolazi burnu smjenu vlasništva s nejasnim planom rekonstrukcije rostera i Manchester United koji pokušava povezati konce već duže vrijeme – doveo do toga da svi mogući Liverpoolovi rivali, koji bi mogli okupiti roster sposoban otkinuti im bodove u ravnopravnoj utakmici, budu u nezavidnim pozicijama.
Ovakav premierligaški razred atipičan je u odnosu na prosjek prethodnih pet sezona. Iako postoji jedan contender više nego inače jer su dosad borbe za naslov bile samo duopoli, ova je godina puno manje konkurentna nego prošle. Ističu se tri podgrupe u ligi: izazivači (Liverpool, Arsenal, City), Europljani (Chelsea, Newcastle) i timovi blizu njima (Bournemouth, Brighton) te kandidati za ispadanje.
Ovakvo jasno grupiranje momčadi gdje postoji veliki skok između svake razine neuobičajen je za Premier ligu. Kao što se vidi na priloženom dijagramu, posljednjih je pet godina linija xG razlike imala blaži nagib za razliku od ove sezone gdje je skokovita. Upravo zbog toga se ovakav omjer snaga čini neodrživim, pogotovo ako se uračunaju daljnja ulaganja ostalih klubova poput Chelseaja, Uniteda i Tottenhama koji ulazi u drugu godinu svog projekta s Angeom Postecoglouom.
Liverpool je dobio povijesnu priliku boriti se za naslov koju su bili spremni iskoristiti. Nogomet im je odgovorao kontekstu lige što se odrazilo i na brojkama jer su stvorili najviše akumuliranih očekivanih golova. Unatoč slabijoj obrani (protivnici su im zabilježili 18 očekivanih golova više od Arsenalovih, osam od Cityjevih), Liverpool je redovno tijekom cijele sezone ulazio u dovoljno prilika za pobjeđivati susrete i boriti se za naslov.
Popularno je razmišljanje da su Kloppa titule koštale silni promašaji u travnju protiv Uniteda, Crystal Palacea, Evertona i West Hama. Igra u tim utakmicama nije bila ni blizu besprijekorne, ali je Liverpool i tada stvarao dovoljno prilika za svladati suparnika. U konačnici nisu uspjeli zabiti i sezonu će završiti u minusu što se tiče razlike u postigutim pogotcima i očekivanim golovima. Prema Optinoj statistici, trebali su zabiti pet više, ali zato i primiti još četiri gola. U xPointsima, statističkoj kategoriji koja mjeri koliko bi bodova momčad trebala osvojiti na račun xG razlike u pojedinoj utakmici, Liverpool je svejedno nadmašio očekivanja tako da se ne može reći da ih je realizacija na kraju eliminirala. Čak ni City i Arsenal koji su zabili dvanaest, odnosno deset golova više od očekivanog uz činjenicu da su im obrane igrale u skladu s xG-jem, nisu prebacili statistiku značajno više od Redsa.
Liverpoolu su vanjski faktori, drugim riječima sreća, omogućili pohod na titulu. Klopp se direktno okoristio neuspjehom drugih ligaških front-officea što se doima kao iznimka na duže staze. Momčad mu nije trebala biti prvak, neovisno o kontekstu svojih suparnika te je zapravo odigrala u skladu s očekivanjima. Sveukupni dojam Arsenala i Cityja bio je taman bolji da ih izgura na vrh i u sezoni kada njihov nogomet orijentiran na posjed nije praktičan kao inače. Time je Liverpool okončao Kloppov mandat tamo gdje trenutno i pripada, a to je status aspiranta.
