Nogomet i znanost neobičan su par. Pojava argumentiranog i sistematiziranog znanja u nogometu nije novost, no najpoznatiji sport na svijetu nije bio pretjerano gostoljubiv prema brojkama kroz svoju povijest. Danas u roku nekoliko sekundi možemo saznati kolika je šansa da bilo koji udarac na terenu završi u golu, no takav je luksuz u nogometu relativna novost. U sportu oblikovanom narodnim mudrostima i zapažanjima nije bilo puno strpljenja za znanstvene metode, a jedan od pionira takvog pristupa bio je običan Englez koji je htio unaprijediti igru.
Počeci (pseudo)znanstvenih metoda u nogometu
Charles Reep bio je engleski računovođa koji je u slobodno vrijeme volio gledati nogomet, no iritirala ga je iracionalnost i odbijanje naizgled logičnih i jednostavnih rješenja u njemu. Osim avangardnog trenera Herberta Chapmana, imao je dojam da nitko u Engleskoj ne igra na logičan način. Kao što njegovoj profesiji i priliči, bio je okružen brojevima i sada ih je htio preokrenuti u svoju korist kako bi objavio manifest o tome kako se nogomet (ne) treba igrati.
Fanatični je Reep u 50-im godinama 20. stoljeća proveo nevjerojatno puno vremena jednostavno zapisujući brojeve. Gledao je brojne utakmice i u bilježnicu ručno zapisivao broj napada, pogodaka, dodavanja i slično. Ukratko, nešto što danas rade kompleksni algoritmi, Reep i nekolicina kolega radili su s papirom i olovkom. Godinama.
S Bernardom Benjaminom objavio je statističku analizu koja se sastojala od nekoliko stotina utakmica igranih od 1953. do 1967. godine. Neki od najbitnijih zaključaka rada su sljedeći: samo 5 % svih napada na gol sastoji se od četiri ili više dodavanja i svega 1 % od šest ili više dodavanja. Nadalje, 80 % golova pada iz tri ili manje uzastopnih dodavanja, što je Reepa natjeralo na zaključak: što se prije dođe do gola, to bolje. Ključ je u dugim loptama i brzim napadima, nepotrebna dodavanja iznimno rijetko urode plodom.
Osim što je Reep napravio klasičnu grešku i korelaciju automatski interpretirao kao uzročnost, tako je i sav njegov rad zapravo služio za potvrdu njegova narativa. O metodološkim manama mogli bismo u nedogled, dovoljno je reći da u radu nikakvu težinu nemaju one kombinacije dodavanja koje završe kornerom, jedanaestercem, slobodnim udarcem za napadačku ekipu, kao i svi napadi koje obrambena momčad samo privremeno zaustavi, a opet završe udarcem/pogotkom.
Nedostaci i zamjerke na stranu, Reep je bio revolucionar koji je brojevima i (pseudo)znanstvenim pristupom htio nešto dokazati. Nije se oslanjao samo na intuiciju i narodno znanje, nešto što su brojni stručnjaci radili i desetljećima poslije. Nitko mu ne može uzeti ni uspješne mandate u Brentfordu gdje je kao vanjski suradnik predstavio svoje metode i klub zadržao izvan zone ispadanja, što je bio neočekivan pothvat.
Do you know this man? He is a great man who contributed to the development of football history.
Thorold Charles Reep (22 September 1904 – 3 February 2002) was an analyst credited with creating the long ball game, which has characterised English football.https://t.co/1NFC8ssDu0 pic.twitter.com/kc3E3FepU2
— Grande Soccer – Football History (@HISGrandesoccer) February 3, 2023
Njegova se filozofija ubrzo proširila na čitav Otok i odjednom su gotovo sve momčadi loptu tretirali kao tempiranu bombu koja bi mogla eksplodirati svakim dodavanjem viška, a svako je dodavanje nakon prva tri bilo višak. Kreacija čuvenog POMO-a (Position of Maximum Advantage) zatočila je britansku igru u balonu čiji je slogan bio put it in the mixer (“nabij ju u šesnaesterac”) pa dok su druge države tehnički i taktički napredovale, otočki je nogomet vrijeme uskoro dobrano pregazilo, a začetak cijelog stila možemo naći u krivoj interpretaciji podataka.
Greške unatoč golemom napretku
Iako su takve greške bitno smanjene, nikad nisu i nikad neće u potpunosti nestati. Pedesetak godina poslije Liverpool je htio moneyball tehnikom kreirati novu, uspješnu momčad. Iako im je to kasnije uspjelo, navijači se dobro sjećaju onih prvih, neuspješnih koraka. Nakon prodaje Fernanda Torresa Redsi su imali veliku količinu novca na raspolaganju. Doveli su, između ostalog, Stewarta Downinga i Andyja Carrolla.
Razlozi dovođenja ta dva Engleza su jednostavni. Downing je imao najbolji ubačaj u cijeloj ligi, a Andy Carroll je bio najbolji u zračnim duelima u cijeloj ligi. Downing će s krila poslati ubačaj 7-8 puta po utakmici i Carroll će takve prilike pospremiti. Osim što je to jako jednodimenzionalna strategija za 2011. godinu kada je Pep Guardiola revolucionarizirao nogomet tiki-takom, u klubu su zaboravili na nešto što se zove raznovrsnost. Ubačaji mogu biti koristan alat, naučit će i sami na primjeru Trenta Alexandera–Arnolda i Andyja Robertsona nekoliko godina poslije, ali ako je to glavna i gotovo isključiva metoda napadanja, onda takva efikasnost jednostavno ne postoji. Protivnici će se lako prilagoditi i tako je ideja o ubacivanju do smrti brzo pala u vodu. Na kraju je od svih pojačanja daleko najuspješniji bio jeftiniji Luis Suárez.
ON THIS TRANSFER DAY: In 2011, Liverpool signed Luis Suárez for £22.7m & Andy Carroll for £35m.
One worked out better than the other… 🤔 pic.twitter.com/M6mBS5QHtJ
— Squawka (@Squawka) January 31, 2017
Zašto se takve metode onda koriste? Jer su, bez obzira na mogućnost pogreške, još uvijek puno efikasnije od oslanjanja na osobni osjećaj ili dojam. Danas se u većini ozbiljnih klubova bitne odluke temelje na nekakvim dokazima. Pojave se nastoje kvantificirati, kvaliteta i stil igrača nastoje se otkriti različitim modelima, isplativost transfera se oprezno kalkulira… Doba u kojem skauti moraju ići osobno na drugi kraj svijeta i dovesti par igrača koji su se činili sjajni na uzorku od par utakmica davno je prošlo. I s modernim pristupom pogreški će uvijek biti jer ne postoji savršen model, a ljudi su u tumačenjima skloni pristranosti, vođenju emocijama i slično. Ovo je samo alat koji, ako se dovoljno vješto koristi, može stvoriti priču poput Brightona.
Čak ni famoznom Brightonu stvari ne idu uvijek od ruke i to je sasvim normalno. Nekad će se bez ikakvog upozorenja dogoditi slučaj Enocka Mwepua, koji se s 25 godina morao oprostiti od nogometa zbog srčanih problema. Gafovi, greške i slučajnosti su neizbježni, ali je u procesu bitno skupljati znanje i učiti na greškama.
Nogomet prolazi kroz revoluciju znanja
Moglo bi se reći da nogomet, kao i brojni drugi sportovi, prolazi kroz revoluciju znanja. To je termin koji označava određeni period iznimnog napretka čovječanstva u znanju, a kroz povijest se dogodio više puta. Jednom ga je karakterizirala agrarna revolucija, jednom industrijska, a u posljednje vrijeme tehnološka. Ono što je zajedničko svim revolucijama je da je u njihovom temelju zapravo revolucija neznanja. Za dolazak nove paradigme potrebna je zamjena stare i nepraktične.
To je posebno teško u sportu koji se godinama oslanjao na narodne mudrosti koje su se prenosile s generacije na generaciju. Kako objasniti nekome da 2-0 ipak nije najopasnija prednost ili da određeni stil nogometa nije nužno najbolji samo zato što je nekad nekome funkcionirao. Revoluciju znanja je rijetko tko osjetio bolje od košarke. Trebala su proći desetljeća do trenutka kada su ljudi shvatili da je efikasnije gađati 34% iza linije za tri poena nego 50% s poludistance. To i dolazak određenih igrača (Steph Curry prije svih) doveli su do srozavanja šutova s poludistance koji su “pobjegli” izvan linije za tri poena i ispod samog obruča.
Povezivanje znanosti (a nekad i zdravog razuma) sa sportom je sve osim lagano. Sport,osobito nogomet, u srži ima strast, narod, običaje i rituale. Ipak, taj odnos ne mora biti u takvom polaritetu. Brojne ekipe koje danas nostalgično pamtimo izgrađene su na znanstveno utvrđenim principima.
Wigan Athletic Roberta Martíneza svoj je manjak individualne kvalitete kompenzirao prekidima. Momčad je godinama plivala iznad očekivanja jer je shvatila da je efikasnije savršeno uvježbati prekide i nabaviti specijaliste za taj dio igre (koji se može u potpunosti kontrolirati i pretvoriti u rutinu) nego dovoditi skupog napadača. Na kraju sezone prekidi mogu donijeti jednako golova kao skupi napadač. Poznat je primjer i Stoke City koji je maksimalno iskoristio bacačke sposobnosti Roryja Delapa iz auta. Taj neugledni način igre svima je stvarao probleme pa je na primjer lepršavi Arsenal rijetko kada mogao izaći na kraj s njima.
Lyon kojeg se svi rado prisjećaju jedna je od prvih ekipa koja je prodavala sve igrače za koje bi bili ponuđeni veći novci nego što je njihova procijenjena vrijednost. Za svakog su igrača pri njegovom dolasku pronalazili i adekvatnu zamjenu koju bi morali imati na raspolaganju u slučaju primamljive ponude. Godinama su nizali sjajne rezultate koristeći dokazane poslovne postulate. Moderniji je primjer spomenuti Brighton. Sezonu 21/22 završili su kao deveti na tablici, potom na ljeto prodali nekolicinu ključnih igrača, bili u „plusu“ za nevjerojatnih 138 milijuna eura i narednu sezonu završili kao šesti na tablici.
Kombinacijom znanja iz različitih polja klubovi su naučili kako uspješno nadmašivati svoje realne mogućnosti. Nalazimo se u dobu nogometa koje na velika vrata pušta dolazak analitike, modela, algoritama i slično. Korištenje xG-ja do prije samo 10-ak godina bilo je nezamislivo, a danas se tom metrikom razbacuju i simpatizeri nogometa. Charles Reep mogao je samo sanjati o podacima kojima danas imamo pristup s par klikova.
Dok god su metodologija i interpretacija ispravne, možemo puno bolje razumjeti nogomet. Naravno, to ne znači da se brojkama uvijek treba vjerovati više od očiju, već da se oba načina trebaju koristiti komplementarno. Još je uvijek bolje pogledati fantastično dodavanje Kevina De Bruynea nego pročitati da je Belgijac odabrao dodavanje s visokom expected threat vrijednosti i expected assist vrijednosti od 0,64.
Dok će nogometni romantici na prodor znanstvenih metoda i matematičkog jezika u nogomet gledati sa skepsom i averzijom jer “nogomet nije znanost”, činjenica je da znanstvene metode više nego ikad utječu na “predivni sport”, a kako i ne bi kada vlasnici koji ulažu milijarde eura žele biti sigurni da se ti novci barem ulažu na logičan način. Razvojem nogometa to je očekivan slijed događaja. Neki će znanstvene metode znati koristiti mudro i natjecati se s klubovima koji imaju višestruko veći budžet, a neki će ih krivo interpretirati i stvoriti temelje za filozofiju igre koja apsolutno nema smisla.
