Nakon što smo prošli Dinamove i Hajdukove strance koji nisu ispunili očekivanja igrajući za naša dva najtrofejnija kluba, na red je došao treći – Rijeka. Prvaku Hrvatske iz sezone 2016./2017. mnogobrojni su stranci navijačima postali jedni od omiljenijih nogometaša u povijesti, ostavivši veoma dubok trag na Kvarneru, ali bilo je i podosta onih koji su podbacili dok su boravili u svlačionici Kantride, odnosno Rujevice.
Nakon niza sjajnih nogometaša iz susjedstva koji su početkom i sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća nosili Rijekin dres, poput Senada Brkića, Admira Hasančića, Seada Seferovića, Sebastjana Cimirotiča i strijelca prvog pogotka u povijesti reprezentacije Slovenije Igora Benedejčića, klub s Kvarnera je tu i tamo bacio udicu i na druge kontinente, ali ono što se nakačilo na ješku bilo je daleko od kvalitete. Iako je njegov kratkotrajni boravak u Rijeci tijekom sezone 1995./1996. privukao simpatije navijača, napadač sa sedam nastupa za reprezentaciju Kameruna Yves Belle-Belle ostao je upamćeniji po pjesmi koju mu je skladala Armada, nego li po izvedbama na terenu, a karijeru je nakon Rijeke nastavio u njemačkim i austrijskim niželigašima. Još su veći misterij bili Japanci Yoshika Matsubara i Nobuyuki Zaizen, članovi zamalo šampionske svlačionice u sezoni 1998./1999., u čije se kvalitete javnost nije niti mogla uvjeriti, budući da su za Rijeku upisali ukupno dva nastupa i to oba Matsubara.
U srpnju 2003. godine na Kantridu stiže Senad Tiganj, sa neuspješnom sezonom u Ukrajini iza sebe, koja se pretočila u jednako neuspješnu u Rijekinom dresu. Jedan pogodak u sedam nastupa premalo je za nekoga tko je godinu dana ranije upisao nastup na Svjetskom prvenstvu za reprezentaciju Slovenije. Još jedan nogometaš rođen u Sloveniji, ali puno zvučnijeg imena stigao podno stijena u siječnju 2006. godine. Riječ je, naravno, o Frediju Bobicu, tada 34-godišnjaku s 37 nastupa i europskim naslovom s reprezentacijom Njemačke te 108 pogodaka u 285 bundesligaških nastupa, koji je u Rijeci ostao poznat po lošoj fizičkoj spremi, još lošijoj formi, ali ipak i pogotku u finalu Kupa protiv Varteksa, čime je Bobic doprinio osvajanju drugog uzastopnog naslova u Kupu.
Kratak boravak u Rijeci imao je Nedim Halilović, koji je iza sebe imao uspješne dionice u Varteksu i švedskom Örebru, ali odlazak na plažu u vrijeme obaveznog dnevnog odmora koštalo ga je daljnjeg sunčanja na Kvarneru. Ipak, dojam je da tadašnji trener Rijeke, a današnji izbornik Hrvatske Zlatko Dalić možda i ne bi tako strogo kaznio igrača da nije bilo loših rezultata na početku te sezone 2008./2009. U idućih pet sezona razni stranci sa čak i solidnim životopisom iza sebe nisu se proslavili u riječkom dresu, pa su tako Kantridom prodefilirali Mikael Yourassowsky, Łukasz Mierzejewski, Sergio Zijler, Bojan Zogović, Uroš Palibrk i Andrea Mutombo, ali posebna priča bio je Amerikanac Johann Smith.
Najavljen kao jedan od najbržih nogometaša na svijetu, takav je i bio. Brz i ništa više, a i u klubu su to dovoljno brzo shvatili, pa mu u ožujku 2010. godine nakon manje od 300 odigranih minuta u dresu Rijeke dali ispisnicu. U kolovozu sljedeće godine u Rijeku su stigla tri Meksikanca – Hebert Alférez, Luis Delgadillo i Carlos Gutiérrez, a sva trojica su se već u prosincu vratili u svoju domovinu s ukupno 27 nastupa u riječkom dresu.
Broj stranaca povećao se dolaskom Damira Miškovića na čelo kluba, a iako je većina njih ostala zlatnim slovima upisana u povijest Rijeke, našlo se tu i podosta onih koji nisu ispunili očekivanja. Álex Fernández tako je ostao upamćeniji kao brat Nacha, legende madridskog Reala, nego li po izvedbama na terenu, Ventsislav Hristov i Adis Jahović ničime nisu odavali dojam reprezentativaca Bugarske odnosno Sjeverne Makedonije, Asmira Kajevića se nitko ni ne sjeća, a nije se proslavio niti Haris Handžić, upisavši svega četiri nastupa u jesen 2016. godine.
Sljedećeg ljeta, sada već odavno na Rujevicu, stiže reprezentativac Australije Jason Davidson. Lijevi bek s iskustvom igranja engleskih Premiershipa i Championshipa te vrlo jake nizozemske Eredivisie baš je ono što Rijeci treba, pomislili su navijači, koji ga na domaćem terenu nisu ni imali prilike gledati, budući da je jedini nastup u utakmici Kupa na gostovanju kod Vrbovca. Već na zimu preselio je u ljubljansku Olimpiju, dok je od ove sezone član grčkog Panserraikosa. Šta još veže Grčku, Rijeku i ljeto 2017. godine? Pa Charalampos Mavrias, grčki reprezentativni desni bek s finom listom imena klubova prije Rijeke – Panathinaikos, Sunderland, Fortuna i Karlsruhe. Njega su domaći navijači čak i imali prilike gledati, ali možda bi bolje za sve prisutne bilo da nisu, pa je nakon okruglih 10 nastupa u dresu Rijeke na koncu sezone napustio klub.
Ta sezona kao da je bila baksuz za strance u Rijeci, pa je u veljači 2018. u grad na Rječini stiglo možda i najzvučnije ime uz ono Bobicevo – Valeri Božinov. Jedan od najvećih europskih talenata s početka tisućljeća, koji je u Serie A debitirao 19 dana prije svog 16. rođendana u Rijeku je došao osam dana prije 32. rođendana, ali u fizičkom stanju nekoga tko je 16 godina ranije završio, a ne započeo karijeru. Rezime njegova boravka u Rijeci je 14 minuta u prvenstvu i 12 u kupu, a neki će reći da je i to previše s obzirom na to koliko se trudio na treninzima. Inače, da znate za neki budući kviz, Božinov je deveti najmlađi debitant u Serie A, a u trenutku svog prvog nastupa bio je peti na toj listi.
Uslijedilo je nekoliko sezona s pristojnim strancima, uz ponekog koji je stršio, ali nitko od kojega se očekivalo da će biti jedan od nositelja igre ili s bogatim životopisom iza sebe. Ali zato ih u sezoni 2022./2023. nije nedostajalo. Mladi reprezentativac Švicarske i izdanak Juventusove akademije Nikita Vlasenko jedan je od najlošijih stranih stopera koji su ikada zaigrali u Rijeci, Španjolac Pablo Álvarez morao je pružiti više od 12 veoma prosječnih utakmica u bijelom dresu, kao i Marco Djuricin, napadač s dva nastupa za reprezentaciju Austrije, koji je u riječkom dresu skupio manje od 200 službenih minuta.
Ipak, oni su svi ostali u sjeni Marija Vrančića, veznjaka koji je u Rijeku stigao iz Stoke Citya i koji je dotadašnjoj karijeri osim šest nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine skupio preko 300 nastupa u najjača dva nogometna razreda Engleske i Njemačke. Možda bi, u nekoj drugoj, zdravijoj sezoni Vrančić bio zdravije tkivo na terenu pred zahtjevnom riječkom publikom, koja sigurno neće tako brzo zaboraviti njegovo pomalo i nonšalantno držanje, s kojim je debelo zasjenio i pokoji dobar potez koji je na bljeskove znao pružiti u svojih odigranih službenih 15 utakmica.
Započeli smo s jednim, a završiti s dva afrička nogometaša. Emmanuel Banda i Momo Yansané možda i nisu igrači od kojih se očekivalo da budu nositelji riječke igre, ali od solidno plaćenih stranih nogometaša se definitivno očekivalo više nego što su njih dvojica pružili na terenu.
