SC Freiburg u osmini finala Europske, nakon što je u prvoj utakmici u Torinu izgubio s 1:0, igra najveću domaću utakmicu u svojoj povijesti. Imali su prilike navijači na Europa-Park Stadionu kroz povijest gledati prašku Spartu, Feyenoord, Sevillu, Olympiacos i Nantes, ali najtrofejniji talijanski klub i dvostruki osvajač Lige prvaka ne dolazi u goste svaki dan. Lako je zaključiti kako protivnici Bianconera nisu poznato ime u europskom nogometu, ali su u posljednjih nekoliko godina impresivni i imaju dva plasmana među prvih deset klubova, sa šestim mjestom prošle sezone i petim mjestom kojeg trenutno drže u Bundesligi.
Kako bismo bolje shvatili tko je Freiburg i kakvu prijetnju predstavljaju na terenu, krenut ćemo od samih početaka. Uz rizik zbijanja gotovo 120 godina klupske povijesti u nekoliko paragrafa, sve do nedavno priča je priča o Freiburgu bila poprilično skromna. Od početaka u ranim 1900.-ima i kluba nastalog fuzijom dvaju lokalnih klubova, momčad sada poznata kao SC Freiburg je većinu svog postojanja provela u amaterskom nogometu, prije nego li je ušla u 2. Bundesligu u kasnim ’70-tim godinama 20. stoljeća. U Bundesligu su se uspjeli plasirati tek u sezoni 1993.-1994. pod vodstvom legendarnog menadžera Volkera Finkea. Pod Finkeovim nadzorom klub je dobio nadimak “Breisgau Brasilianer” tj. Brazilci iz Breisgaua zbog atraktivnog napadačkog nogometa kojeg su igrali.
Najnovija era pod trenutnim šefom Christianom Streichom pokazala je da se klub čvrsto etablirao prije svega kao uobičajena bundesligaška vedeta, ali također i kao klub koji ima ambiciju napredovati na ljestvici i potencijalno biti redoviti konkurent za europska mjesta. Ova bundesligaška era Freiburga, počevši od Finkea i nastavljajući se sa Streichom tokom proteklih 30 godina se može se lijepo sažeti jednom riječju: dosljednost. Klub razumije svoj položaj u široj shemi njemačkog nogometa i ne ide putem života znad svojih mogućnosti. Ostanak u ligi uvijek je primarni cilj, a sve drugo što se dogodi je neočekivani bonus. Gubitak istaknutih igrača u prijelaznim rokovima stalni je bauk za klub. Freiburg je dobro poznat po tome što ne oklijeva uvesti mlade igrače iz svojeg omladinskog pogona u krug prve ekipe, zato što vjeruju vlastitom sustavu koji ih svih godina priprema upravo za taj skok. Tako su trenutno u krugu prvotimaca, izravnim ili neizravnim putem, Freiburgova djeca Ginter, Schmid, Günter, Höfler, Keitel, Weießhaupt, Wagner, Atubolu i Schmidt.
S druge strane, one igrače koje ne može zamijeniti nitko iz omladinskog pogona zamjenjuju jeftini, ali talentirani igrači koje dovodi kompetentna skautska služba. Freiburgov rekordni transfer iznosi 10 M € za Baptistea Santamariu, veznjaka Angersa koji nije opravdao uloženi novac, ali je za veći iznos od 14 M € prodan Rennesu nakon samo jedne sezone. Drugi najveći transfer je onaj Ritsua Doana, japanskog krila koji je iz PSV-a ovog ljeta stigao za 8,5 M € i za razliku od Santamarie, opravdao uloženo. Niti jedan Freiburgov transfer ne nalazi se u Top 200 najskupljih bundesligaških proteklih 30 sezona, dok su istovremeno posljednjih godina itekako uspješno prodavali – Caglar Söyüncü u Leicester, Schlotterbeck i Philipp u Borussiu Dortmund, Waldschmidt u Benficu, Koch u Leeds kao samo neka od imena. Freiburgova bilanca u posljednjih 30 godina iznosi: 200M € od izlaznih transfera i 160 M € ulaznih transfera, što znači da klub uglavnom kupuje po niskoj cijeni te zapravo troši onoliko koliko i prihoduje.
Možda je glavno obilježje ove dosljednosti način na koji se Freiburg drži svojih trenera. Od 1991. klub je vodilo samo četiri trenera kojih se uprava držala i kad je Freiburg ispadao u 2. Bundesligu. Volker Finke na klupi je bio 16 godina i 607 utakmica, Robin Dutt 4 godine i 145 utakmica, Marcus Sorg tek 181 dan i 18 utakmica, a Christian Streich je na klupi 11 godina tokom kojih je vodio 430 utakmica. Sportski direktor Klemens Hartenbach zadržao je svoje mjesto od 2013., a četvorica važnijih klupskih rukovoditelja, Jochen Saier, Lars Vossler, Patrick Baier i Oliver Leki, na svojim su dužnostima od 2009. godine. Ovakve dosljednosti i kontinuiteti su iznimno rijetki u modernom nogometu.
Na mnogo načina Freiburg utjelovljuje ono najbolje od njemačkog shvaćanja nogometa. Kultura navijanja odražava se na rasprodanom stadionu kojeg i suparnički igrači i navijači često nazivaju jednom od najboljih po atmosferi u ligi. Karte za utakmice su povoljne, pivo je ukusno, a navijači koji su članovi kluba, tj. njih 35.000 imaju moć odlučivanja demokratskim putem. Njemački 50+1 model vlasništva tokom prethodnih godina izigrali su mnogi, no kod Freiburga to nije slučaj. Uz Mainz, Union Berlin i Schalke 04, oni su jedini “e.V. – eingetragener Verein” klub u 100% modelu demoratske registrirane udruge pod kontrolom članova.
Za te članove/vlasnike, sve je nekako kulminiralo u zadnje dvije sezone, a posebice u ovoj. Freiburg je 11.9., u 6. kolo prvenstva ušao kao prvoplasirana ekipa Bundeslige po prvi puta u povijesti, a bili su između 2. i 3. mjesta sve do kraja siječnja i poraza od Wolfsburga 6:0, nakon čega ih je nešto slabija forma (i još jedan veliki poraz, od Borussie Dortmund s 5:1) gurnula na 5. mjesto ljestvice i 7 bodova zaostatka za Bayernom. Pa što im je to pošlo za rukom ove godine? Koje su njihove najveće prednosti i mane?Bundesligaška utrka za naslov ove sezone je izrazito zanimljiva, a dio razloga za to uzbuđenje je i što imamo nekoliko novih momčadi blizu vrha tablice. Dijelom zašto je to tako jest to što su se neki od većih klubova, oni za koje biste očekivali da će se boriti za naslov, s vremena na vrijeme mučili – ponajviše RB Leipzig i Borussia Dortmund. Dok su te momčadi u odnosu na početak sezone pronašle formu i vratile se na “prirodna” mjesta, nekoliko je klubova poput Freiburga i Union Berlina iskoristilo priliku da uzmu mjesta blizu vrha tablice.
Na stranu prije spomenuti porazi od Wolfsburga i Borussije, ali je Freiburg ove sezone bio prilično jak u obrani i trenutno je vodeći u ligi po broju clean sheetova, njih 10, a primili su 1 ili manje pogodaka u 16 od 23 bundesligaških susreta. S druge strane terena, Freiburg napada tako što pokušava loptu poslati prema napadačima čim brže i uz čim manje dodira, iskorištavajući bokove, posebice one na lijevoj strani gdje se nalaze Vincenzo Grifo i Christian Günter. Obojica igrača su odlična u centaršutevima (kombinirana točnost centaršuteva od 28%), uz 14 kreiranih velikih prilika (najviše u ekipi). Kad ne kreiraju, onda sami rješavaju situacije pa je tako Vincenzo Grifo prvi strijelac ekipe s 12 pogodaka, a zanimljivost je kako je njegov xG tek 7,84. S tom je statistikom u vrhu lige, izjednačen s Musialom, Choupo-Motingom i Lukebakijom koji imaju slični diskrepanciju. Osim toga, Freiburg je sjajan u prekidima – blizu su vrha lige u prijetnjama iz slobodnih udaraca i kornera, a više od polovice golova momčadi je došlo iz prekida (uključujući jedanaesterce). I tu moramo spomenuti Grifa koji je zabio 2 pogotka iz 10 slobodnih udaraca te 6 iz 7 kaznenih udaraca.
Grifo je maestro, začin koji čini razliku za Freiburgov vrhunski recept, a njegov ulični nogomet dolazi do izražaja u trenucima kad sustav ne može donijeti pobjedu. On ima potpunu slobodu kreacije i improvizacije u posljednjoj trećini terena i među vodećim je igračima lige po SofaScore ocjeni (7,43 – 4. u ligi iza Kimmicha, Hofmanna i Pavarda) broju udaraca na gol i kreiranja velikih prilika za suigrače (9). Razlika u odnosu na prethodne sezone u kojima je Grifo, kao ogroman talent, iskazivao i mane u igri jest da u Freiburgu ove sezone konačno igra u oba smjera. Evolucija je išla do te mjere da je Grifo napredovao u elementima modernog nogometa, ali bez da je izgubio dio svoje magije, zbog čega je kompletniji igrač koji je ponovno na radaru talijanske nogometne vrste, a 2 gola i asistencija protiv Albanije u posljednjoj prijateljskoj provjeri bila je samo potvrda dobre forme.
Što se tiče slabosti, ponekad kad povedu s jednim ili dva pogotka razlike, Freiburg pokazuje sindrom male momčadi te iskazuje previše poštovanja prema svojim suparnicima, posebice ako su prije utakmice bili u podređenoj poziciji. Tada ih je defenzivni stav znao stajati bodova, iako nisu uvijek prokockali vodstva, koliko bi utakmice učinili neizvjesnijima no što bi one trebale biti. Za očekivati je da bi sličan scenarij mogli vidjeti i u susretu protiv Juventusa.
Freiburg je tokom sezone pokazao da se također može boriti s ekipama koje igraju visoki presing, a ako se već s njime ne mogu boriti ili ne uspjevaju iznijeti loptu kroz obranu, obično će se odlučiti za sigurnu opciju prepuštanja posjeda protivnicima ili će loptu slati daleko od svojeg gola bez previše kompliciranja. Ključ Freiburgovog nogometa nalazi se u poimanju taktike trenera Christiana Streicha. Nogomet je to koji je po dizajnu intenzivan i zahtjeva od igrača visoku stopu trčanja, rada i izdržljivosti kako bi igrali prema njegovim zahtjevima. Kada igraju bez lopte, Streichovi igrači vršit će pritisak visoko na terenu u tzv. kontroliranoj agresiji. Igrači će pritiskati sa svrhom, ali neće ići previše agresivno, kako ne bi izgubili svoju obrambenu strukturu. Ove se sezone Freiburg obično postavlja sa četveročlanom zadnjom linijom, ali to se brzo može pretvoriti u stražnju petorku kada se obrambeni veznjak Nicolas Höfler vrati između dvojice stopera. Ideja je natjerati protivnike na bokove, u širinu terena, odsjecanjem svih kanala za dodavanje ili dribling u središtu igrališta.
Kad je lopta na bokovima, protivnik je osuđen na centaršuteve, a u tom trenutku se Freiburg može osloniti na svoju zračnu snagu u obliku središnjih bekova Matthiasa Gintera (189 cm) i Philippa Lienharta (189 cm) te ranije spomenutog Höflera (181 cm) koji uzimaju više od 60% duela na tlu te u zraku. S loptom Freiburg obično nastoji doći bliže suparničkom golu što je brže moguće, ali su skloni i ponekad graditi napad iz zadnje linije u vrlo smirenom stilu. Kako bi se to dogodilo, opet je ključan 33-godišnji Nicolas Höfler koji ove sezone igra nogomet života. Höfler je ključni igrač u fazi obrani, ali i fazi napada te se baš on spušta između dvojice stopera što omogućava bekovima da se pomaknu više i otvore prostor za progresivno dodavanje. Bekovi su obično oni koji imaju zadatak brzo donijeti loptu u zadnju trećinu, ali imaju podršku od krilnih igrača koji će tražiti međuprostore kako bi stvorili brojčanu prednost kroz koju momčad može pokušati proći. Konačni cilj je ubaciti centaršuteve u kazneni prostor kako bi se iskoristila visinska prednost Gregoritscha (193 cm) ili izborilo prekršaje u opasnim područjima gdje Freiburgovo umijeće u prekidima dolazi do izražaja.
Razlika između klubova koji mogu igrati na nekoliko frontova i onih koji to ne uspjevaju je najčešće u širini kadra. Freiburg nema potrebnu širinu kadra, a i prioritet kluba je Bundesliga. Čitajući komentare po drušvenim mrežama može se uočiti kako navijači i dalje u šali odbrojavaju do oznake od 40 bodova, što je broj potreban za opstanak. Ipak, vjerujemo da u klubu imaju drukčije planove, i bez obzira na dosljednost, štedljivost i pragmatičnu realnost, ovogodišnja momčad je najjača momčad koju je klub imao te najbolje opremljena da bude konkurentna u sva tri natjecanja u kojima Freiburg igra.
DFB Pokal obično je najbolja klupska šansa za trofeje pa se tom natjecanju pridaje određena važnost. Skoro su postigli taj pothvat prošle sezone, ali izgubili na jedanaesterce u finalu protiv RB Leipziga, a ove su sezone stigli do četvrtfinala, uz monumentalan zadatak odlaska na Allianz Arenu gdje će probati izbaciti Bayern.
Budući da je europski nogomet tako rijetka pojava za Freiburg, ne mislim da bi bilo previše pogrešno reći da je Europska liga vjerojatno bila najniža od sva tri prioriteta na početku sezone. Uz to rečeno, klub je gotovo osigurao svoj status u Bundesligi za sljedeću sezonu, a u kombinaciji s dobrim nastupima u grupnoj fazi, u gradu i među navijačima postoji barem pojačan osjećaj uzbuđenja oko utakmice protiv Juventusa. Brazilcima iz Schwarzwalda dozvoljeno je sanjati…
