Hrvatska rukometna reprezentacija u nedjelju je odigrala svoje prvo finale nakon pet godina i prvi svjetski finale nakon 2009., te osvojila svoje četvrto svjetsko srebro. Ipak, ovo finale bilo je posebno jer se njime od reprezentativnog dresa oprostio dugogodišnji kapetan i vođa reprezentacije Domagoj Duvnjak.
Duvnjak je prvo veliko natjecanje odigrao na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2007. kada je reprezentacija završila na petom mjestu. Prvu zapaženiju ulogu igrao je na Europskom prvenstvu 2008. gdje je u nedostatku Mirze Džombe i Vedrana Zrnića bio prvi izvođač sedmeraca te se prometnuo u zamjenu velikog Ivana Balića na poziciji srednjeg vanjskog. Hrvatska je na tom natjecanju osvojila srebro izgubivši u finalu od Danske 24:20.
Na Olimpijskim igrama 2008. Hrvatska je završila četvrta, a Duvnjak je igrao važnu ulogu jer se Balić ozljedio u prvom kolu protiv Španjolske te je imao manju minutažu u nastavku turnira, slično kao Duvnjak na ovom prvenstvu. 2009. godine naša zemlja bila je domaćin Svjetskog prvenstva te se od generacije ‘Kauboja’ očekivalo zlato, no Francuska je ipak bila prejaka. Imali smo veliki broj mladih i perspektivnih igrača na tom natjecanju poput Ivana Čupića, Mirka Alilovića, Marka Kopljara, Jakova Gojuna, Ivana Pešića i drugih, ali Duvnjak je već počeo odskakati od svih i znalo se kako će on biti vođa nakon Balića. Zadnje srebro u prvom mandatu Line Červara došlo je u Austriji 2010. Na početku turnira smo se mučili jedva pobjedivši Norvešku i Ukrajinu, a Duvnjak je bio u nešto slabijoj formi zabivši samo po dva pogotka na te dvije utakmice. Ipak, u kasnijoj fazi natjecanja tada mladi Đakovčanin je uhvatio formu, a Hrvatska je putovala do još jednog srebra te je Francuska i ovog puta bila prejaka.
Nakon tog Eura na izborničko mjesto došao Slavko Goluža. Nakon petog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj, 2011. je došla i Bronca na Euru u Srbiji, a onda i bronca na OI u Londonu što je bilo Balićevo zadnje natjecanje. Došlo je vrijeme da se Duvnjak prestane gledati kao talent i počne gledati kao jedan od vođa. S njim smo dobili jednu drugačiju vrstu liderstva. Balić je bio glasniji i često puta i ljut kada bi se gubilo, Duvnjak je često bio tih i nenametljiv, ali igrom je izgradio autoritet. Također, Balić je njegovao neponovljiv stil igre koji čak i danas izgleda futuristički, te su njegovi pasovi bili teški za ponoviti, ali Duvnjak je u napadu također poznat po izvanrednom pregledu igre što se iz godine u godinu vidjelo sve više.
2013. je osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu te godinu okrunio Nagradom za najboljeg igrača svijeta. Ipak, morao je dugo čekati na svoje iduće finale. Uglavnom smo završavali treći ili četvrti tragično ispadavši u polufinalima, ali iz tog razdoblja najpoznatija utakmica je protiv Poljske 2016. kada smo slavili 37:23 izbacivši domaćina s turnira, a Duvnjak je tada predvodio hrvatsku reprezentaciju do bronce. Godinu kasnije smo na Svjetskom prvenstvu tragično ispali od Norveške u polufinalu promašivši sedmerac sa zvukom sirene, a u borbi za treće mjesto izgubili smo od Slovenije prokockavši +8 u zadnjih deset minuta.
Nakon tog prvenstva kolekcija polufinala postajala je sve rijeđa, a Duvnjak sve ozljeđeniji. Na utakmici Europskog prvenstva u Splitu 2018. protiv Srbije stradao mu je list iste noge kao i ove godine, ali se tada nije uspio vratiti do kraja prvenstva. Ipak, i kada nije mogao pomoći na terenu, utjecaj u svlačionici bio je velik. Svojom radnom etikom htio je nadoknaditi učestalost raznih ozljeda koji su bili posljedica istrošenosti u Kielu gdje je godinama igrao važnu ulogu. Idućih godina je na klupskoj razini uglavnom igrao obranu, štedeći ozljeđeno koljeno, ali u reprezentaciji smo se morali oslanjati na njegovu individualnu kvalitetu u napadu.
Nakon nekoliko godina lošijih rezultata Hrvatska je osvojila srebro na Europskom prvenstvu 2020. U polufinalu je srušila Norvešku u trileru nakon dva produžetka sa 29:28. Kapetan je u toj utakmici zabio osam golova, a najvažniji bio je onaj iz sedmerca sa zvukom sirene nakon prvog produžetka. Duvnjak je tada pogodio za 26:26 ostavivši Hrvatsku u igri za finale koje je na kraju i uhvatila. U finalu je Španjolska bila jača s 22:20, a Duvnjak je bio najbolji strijelac Hrvatske s pet pogodaka.
To je bila posljednja medalja prije ovogodišnje, a Duvnjak je s godinama bivao sve više ozljeđen. Njegovo jedino prvenstvo gdje se uopće nije pojavio bilo je 2022. kada je Hrvatska bila desetkovana korona virusom, a na parketu se u jednom trenu našla luda kombinacija povratnika poput Alilovića, Gojuna i debitanata poput, danas jako bitnih, Matea Maraša, Verona Načinovića i Tina Lučina te Filipa Glavaša.
Njegov zaštitni znak kroz godine postao je šut bez skoka iz koraka nakon kojeg bi vratari uglavnom bespomoćno padali. Asistencije na krilo i za pivota bile su najbitniji aspekt njegove igre u napadu, dok je u obrani godinama bio ključna figura u obrani 5-1. U utakmicama kada Duvnjak nije bio pravi, nije bila prava ni Hrvatska. U posljednjih nekoliko godina znao se rotirati s Igorom Karačićem i Lukom Cindrićem s pozicije srednjeg na lijevog vanjskog, no njegova najbolja pozicija bila je i ostala ona organizatora igre gdje je imao puno bolji pregled igre nego s lijeve strane.
Godinama je bio dobri duh reprezentacije. Veseljak, Slavonac, duhovit i pozitivan što se i vidi u intervjuima. Najbolji primjer toga je i emisija Svlačionica koju je vodio Robert Knjaz, a Duvnjak je u njoj gostovao početkom 2014.
U svojoj reprezentativnoj karijeri osvojio je devet medalja, pet srebrnih i četiri brončane što je brojčano gledano najviše od svih naših rukometaša u povijesti. Drugoplasirani Balić ima osam, no on ima dva zlata.
Duvnjak ostaje u reprezentaciji, ostaje biti inspiracija mladima i sportski direktor reprezentacije. Ipak, falit će njegove igračke kvalitete. Imao sam čast upoznati ga 2010. nakon utakmice s Grčkom u Dvorani Gradski vrt te će mi to ostati jedna od najljepših uspomena u životu. Kapetane, hvala ti.
