„Tresla se brda, rodio se miš“ krilatica je koju smo tokom samog završetka sezone nerijetko koristili u našim HNL podcastima, opisujući situaciju na travnjacima i konačnom izgledu tablice sezone 2022./2023.
Usprkos, uzimajući u kontekst posljednjih 10 godina, povijesno lošim sezonama Rijeke i Osijeka, nitko od ostatka društva nije uspio iskoristiti priliku i razbiti kvadropol koji već dugi niz godina “vlada” HNL-om. Tokom sezone i Slaven Belupo i Varaždin i Istra su grabili 3. ili 4. mjesto na tablici, no u konačnici nisu imali dovoljno hrabrosti i/ili kvalitete da ta mjesta i zadrže, pa su i Rijeka i Osijek ugrabili europska mjesta, daleko iza drugoplasiranog Hajduka, koji je opet kao klasu iznad sebe imao nedodirljivi Dinamo.
Stoga, možemo podvući crtu i reći da nije nikakvo iznenađenje što je Dinamo slavio svoju sedamnaestu titulu u posljednjih osamnaest godina. Međutim, definitivno jest iznenađenje razlika s kojom je iza sebe ostavio trećeplasiranog Osijeka i četvrtoplasiranu Rijeku. Zanimljivo, razlika od 31 tj. 32 boda najveća je razlika između prvoplasirane i trećeplasirane ekipe u HNL-u još od sezone 2003./2004.! U toj je sezoni Hajduk osvojio prvi od dva uzastopna (i posljednja) naslova prvaka države s 2 boda prednosti ispred Dinama te čak 36 bodova prednosti ispred trećeplasirane Rijeke i 39 bodova prednosti ispred četvrtoplasiranog Osijeka.
Većinu sezone i mi smo u našim člancima i podcastima, kao i drugi mediji, pričali o zanimljivom i uzbudljivom HNL-u te borbi za europska mjesta i opstanak u ligi, no jesmo li uz uzbuđenja vidjeli i kvalitetniji nogomet?
Dojam prostog oka, a i statističkih parametara je – nismo.
U HNL-u pada mali broj golova, a preokrete viđamo rijetko
HNL je liga u kojoj je u ovoj sezoni palo u prosjeku 2,47 golova, uz 43% pobjeda domaćina, 28% pobjeda gostujućih ekipa, a vidjeli smo i 29% neriješenih ishoda. Za usporedbu nećemo koristiti najjače europske lige, već one ispod 10. mjesta po UEFA-inom koeficijentu, kako bismo vidjeli kako se HNL može usporediti s konkurentnim društvom.
Primjerice, u austrijskoj Bundesligi ove je sezone u prosjeku palo 2,96 golova po utakmici, uz 38% domaćih, 37% gostujućih pobjeda te 25% neriješenih rezultata. Kao i u HNL-u, ekipa koja “remeti” statistike je RedBull Salzburg, a nedostatak konkurencije vidi se u bodovnom saldu Sturm Graza, LASK-a, Rapida i Austrije Beč koji su ostali daleko od prvaka lige. Od ostalih liga, u Češkoj u prosjeku pada 2,97, Švicarskoj 2,98, Slovačkoj 2,77, Mađarskoj 2,68 golova po utakmici i te lige su bogatije pogocima u odnosu na HNL. S druge strane, lige konkurentne HNL-u u kojima u prosjeku pada sličan ili manji broj pogodaka su Grčka s 2,35, Poljska s 2,48, Rumunjska s 2,4 te Srbija s 2,43 pogodaka po susretu.
Dakako, prosječan broj pogodaka nije mjerilo kvalitete, ali nerijetko može značiti nešto veću atraktivnost lige koja automatizmom privlači veći broj gledatelja i općenito jamči veći interes.
Zanimljivo je, kad pogledamo broj preokreta tj. broj bodova koje su ekipe osvojile u sezoni nakon što su gubile tokom utakmice, iznosi 84. U usporedbi sa Švicarskom (121) i Austrijom (123) to je osjetno manje, i ide u prilog činjenici da u HNL-u ne viđamo veći broj preokreta već su utakmice od samog početka uglavnom jednosmjerne ulice.
Je li ostatak lige morao više?
Tu dolazimo do činjenice s početka teksta, koja kaže kako Istra, Varaždin, Slaven Belupo, a možda i Lokomotiva nisu učinili dovoljno da bi iskoristili traumatične i turbulentne sezone Osijeka i Rijeke i izbore svoja europska mjesta. Dojam je, posebice u drugom dijelu sezone, da nitko od ostatka društva koje je završilo između petog i osmog mjesta HNL-a, nije dovoljno riskirao. Primjerice, Istra je u posljednjih 15 utakmica (uključujući odgođenu utakmicu s Dinamom), upisala pobjede u tek njih 3 – protiv najslabijih ekipa lige Gorice, Šibenika te baš Dinama. 7 njihovih susreta završilo je rezultatom 0:0, a na kraju su završili prvenstvo kao 2. najbolja obrana, ali i 3. najgori napad lige.
Varaždin je također, kao i Istra, u posljednjih 12 utakmica upisao samo 3 pobjede. Dakako, ne smijemo smetnuti s uma kako su oni u ligu ušli iz 1. NL, a kao i Istra koja je godinama bila 9. klub lige i razigravala s drugoplasiranim klubom iz nižeg ranga, pa je i vremena za izgradnju pobjedničkog mentaliteta bilo malo.
Lokomotiva je tokom sezone etablirala velik broj mladih igrača, no nije hvatala kontinuitet i sezonu je okončala na 7. mjestu, što je slabije od uobičajenih plasmana kakve su imali u posljednjim godinama.
Konačno, vjerojatno najveći overperformer tokom većeg dijela sezone i ekipa koja je rušila cijeli niz statističkih parametara i bila rijetko viđena anomalija, Slaven Belupo, nakon cijele sezone završio je na 8. mjestu ljestvice.
Niti jedna od ovih ekipa nije imala veće serije bez poraza, pa je tako Istra uspjela tokom sezone spojiti 4, Lokomotiva 5, a Slaven Belupo i Varaždin maksimalno 6 utakmica u nizu bez da su teren napustili pognutih glava.
Ono što je zajedničko svim ovim ekipama jest da su tokom sezone imali stabilnost po pitanju trenerskog i igračkog kadra. Sva četvorica trenera koja su započela sezonu – Garcia, Kovačević, Čabraja i Zekić – su je i završila. Nenadomjestivih ulaznih i odlaznih transfera koji bi oslabili ekipe usred sezone nije bilo, uz eventualne iznimke Istrinog Perkovića i Lokomotivinog Aliyua. Treneri ovih ekipa imali su podršku svojih uprava, dovoljno vremena za uigravanje ekipa i napad na europska mjesta, pokazali određene taktičke novotarije i izgradili prepoznatljive stilove igre koje u konačnici nisu kapitalizirali rezultatima.
Svi drugi klubovi mijenjali su svoje trenere i više puta tokom sezone (Osijek 4, Rijeka 3, Gorica 3, Hajduk 3, Šibenik i Dinamo 1) po čemu je ova sezona ispod HNL prosjeka u posljednjih 15-ak sezona. Manji broj klubova koji je promijenio trenera (5) vidjeli smo tek u sezoni 2013./2014.
Što se igračkih rotacija tiče, vidjeli smo svojevrsne rekorde koji oslikavaju lutanja nekih ekipa u prijelaznim rokovima i s dovođenjem igrača neprovjerene kvalitete. Za Rijeku je tokom sezone nastupilo čak 43 različitih igrača po čemu su rekorder lige ispred Istre koja je izrotirala 39 imena.
Odlazak velikih imena
Svi klubovi svijeta, uz možebitne iznimke poput Real Madrida, Manchester Citya i PSG-a moraju prodavati svoje igrače kako bi mogli nesmetano funkcionirati, a iznimka nije ni HNL. Čak i Dinamo, koji svake godine osigurava veliku količinu novca putem europskih plasmana ili ugrađenih klauzula u prijašnje transfere ili Hajduk koji velik dio budžeta zatvara marketinškim aktivnostima, ne mogu niti smiju zadržavati svoje najbolje igrače u klubu kad stigne poziv bogatijih ili većih klubova.
HNL su u protekloj sezoni napustili iskusnici u najboljim godinama koji su HNL-u dali mnogo, ali i odlučili svoje karijere odvesti dalje: Oršić, Ivušić, Ademi, Murić, Kleinheisler, Pavičić, Vučkić i Škorić. Umirovili su se Subašić i Pivarić, Istru će napustiti kapetan Galilea. Kad njima nadodamo i mlade igrače koji su činili razliku u kvaliteti svojih ekipa (Franjić, Beljo, Biuk), dolazimo do zaključka da su ovi odlasci kvalitetu HNL-a pa i ukupnu vrijednost lige smanjili u samo jednoj sezoni za 35%, s 370 miljuna € na 241 miljun €.
Ako na odlaske iz protekle sezone nadodamo potencijalne odlaske Dinamovih Šutala, Livakovića, Ivanušeca, Petkovića, Lokomotivinih Kačavende, Stojkovića, Osijekovih Žapera, Miereza, Hajdukovog Vuškovića, Rijekinih Labrovića, Frigana i Hodže, koji spadaju u Top 50 najvrijednijih igrača lige, postavlja se pitanje vrijednosti i kvalitete lige u sljedećoj sezoni, te hoće li se ona dodatno smanjiti.
Što mogu hrvatski klubovi u Europi?
Pitanje svih pitanja, osim potencijalne prodaje igrača jest, koliko daleko mogu dogurati hrvatski klubovi u europskim natjecanjima. Uz Dinamo, koji je sam sebi postavio visoke standarde i od kojeg se očekuje igranje u grupnoj fazi Lige prvaka što su učinili 4 puta u posljednjih 8 godina, a tome nadodali i prolazak grupne faze Europa lige u 3 navrata te osigurali titulu nositelja u kvalifikacijskim utakmicama, perjanica europskog koeficijenta HNL-a je još jedino Rijeka.
Od dolaska privatnog vlasnika u klub 2012. godine, Rijeka je svake sezone igrala europske utakmice, 4 puta igrala u skupinama Europske lige u izrazito jakoj konkurenciji, zahvaljujući čemu će i ona biti nositelj u 2. pretkolu Konferencijske lige.
Hajduk je nakon sezone 2010./2011. u kojoj je igrao grupnu fazu Europske lige po posljednji put, godinama zapinjao u pretkolima protiv ekipa daleko slabije kvalitete i reputacije te oslabljivao vlastiti, ali i HNL koeficijent, zbog čega iz sezone u sezonu u završnim ogledima dobija sve teže protivnike, poput Villarreala prošle sezone.
Osijek nikada nije igrao grupnu fazu europskih natjecanja, a neki od najvećih uspjeha i dalje ostaju prolazak u 3. krug Kupa UEFA-e u sezoni 2000./2001. te playoff za ulazak u grupnu fazu Europske lige u sezoni 2017./2018., što je bila i posljednja sezona u kojoj su barem 3 hrvatska kluba ostavila dobar dojam u europskim utakmicama, no baš je tu sezonu Dinamo ispao od albanskog Skënderbeua u kvalifikacijama za Europsku ligu.
U pripremama za europske utakmice svi treneri vodećih hrvatskih ligaša dijele sudbine svojih prethodnika: pretkola će koincidirati s fazama preslagivanja momčadi, prijelaznih rokova u kojima će igrači odlaziti, a i dolaziti ovisno o ponudama drugih klubova, pa je u tom periodu teško uspostaviti natjecateljsku formu, potrebnu za ulazak u europska natjecanja.
Baš iz tog razloga će svi treneri početi davati sve više prilika mlađim igračima i nastaviti trend pomlađivanja ekipa i daljnjeg etabliranja HNL-a kao razvojne lige u kojoj mladi talenti dobivaju priliku zaigrati seniorski nogomet i postati nositelji kvalitete već sa 16 ili 17 godina. Tako smo ove sezone već vidjeli četvoricu 16-godišnjaka (Vušković, Babić, Živković, Majić) i jedanaestoricu 17-godišnjaka (Vlašić, Žgomba, Bošnjak, Cukon, Travaglia, Brajković, Kapulica, Gajzler, Šotiček, Krivak) koji su upisali nastupe u HNL-u. Kad njima nadodamo 26 osamnaestogodišnjaka koji su upisali barem jednu minutu na travnjacima, dolazimo do zaključka kako se treneri u HNL-u ne libe dati priliku mlađim igračima, iako to nerijetko bude iz nedostatka drugih mogućnosti i manjeg broja starijih i/ili iskusnijih igrača, a manje kao strateški plan razvoja mlađih igrača kojima se minute daju ciljano.
A na kraju, vidljivo i po transferima Istrinog Žikovića i Osijekovog Puljića, strani klubovi će u HNL riznice zagrabiti i prije nego li ti igrači upišu i sekundu seniorskog nogometa, osudivši uprave klubova i sportske direktore i trenere na stalnu prilagodbu za ostvarivanje kratkoročnih i dugoročnih planova, pokušavajući biti konkurentni na europskoj sceni, tražeći novu kvalitetu koja će nadomjestiti onu koja je HNL napustila u proteklih godinu dana.
