Legenda je, bar ono što smo učili u školi, priča o nekoj osobi u kojoj se prepričava životopis s elementima fantazije. Ipak, priča o ovoj legendi nema nikakve elemente fantazije, jer ovo je priča o čovjeku kojem je borba zapravo značila bijeg i mir. Ovo je priča o plavookom samuraju.
Andy Hug rođen je 1964. u Švicarskoj. Već od rođenja život ga nije mazio. Oca koji je bio pripadnik Legije stranca te je poginuo prilikom jedne akcije na Tajlandu, nije nikada niti upoznao. Također, niti svoju majku nije nikad upoznao. Odmah nakon poroda ostavila je Andya u sirotištu, a kada je napunio tri godine posvojili su ga baka i djed te odveli u Wohlen, gradić na sjeveru Švicarske.
Osnovna škola nije bila lagan period za njega. Djeca su znala to da je sirome i često su to koristili kako bi ga psihički zlostavljali. Nerijetko se Hug pokušao fizički obraniti, ali kako je bio malene građe, najčešće je on bio taj koji bi na kraju završio prekriven modricama.
Zbog toga je s 10 godina odlučio upisati karate. Paralelno je trenirao karate i nogomet u kojem je također bio dobar te je svojevremeno bio odabran i u nacionalnu selekciju. Međutim, djed i baka su tražili da od jednog odustane jer nisu mogli financirati oboje. Odlučio se za karate i tu se povijest počela pisati.
Prirodni talent
Hug je zapravo bio prirodni talent. Vrlo brzo je učio karate i postao predominantan za svoje vršnjake. Zbog njega je švicarski karate savez napravio iznimku, jer prije njega nije bilo nikakve šanse da dječak od 15 godina nastupi na seniorskom državnom prvenstvu. Međutim, ovo je bio Andy Hug i s 15 godina postao je državni prvak, a već sa 17 godina je bio na svom prvom Europskom prvenstvu.
Karate Hugu nije bio samo sport. Bio mu je bijeg od nasilnika u školi i obrana od istih. Postao mu je način života i nit vodilja. 1985. godine, kao dvadesetogodišnjak postaje prvak Europe, ali novaca u karateu nije bilo. Stoga je završio školu za mesara i zaposlio se u toj struci, a sve kako bi financirao turnire, treninge i daljnja usavršavanja.
U to doba, za uspjeti u karateu, morali ste biti priznati u Japanu, a za jednog stranca je tada to bilo nezamislivo. Ipak, s nepune 22 godine, Hug je dao otkaz u mesnici i kao europski prvak zaputio se prema zemlji izlazećeg sunca gdje ga je čekao World Open, neslužbeno svjetsko prvenstvo u karateu.
Tamo su bili svi najbolji na svijetu – u prijevodu Japanci. Nije trebalo dugo da se Japan zaljubi u Huga. Bio je atraktivan borac, a posebno ih je oduševio svojim tzv. „axe kickom“ tj. “sjekirom“.
In honor of the anniversary of his death. Here is Andy Hug in the Seidokaikan Cup with a beautiful Axe Kick KO. pic.twitter.com/zEZXkzg0hD
— Karate Pathfinder 🇺🇦 (@xKaratepath) August 24, 2020
Tri borbe i tri nokauta kasnije, Hug je bio u finalu protiv domaćeg borca. Shokei Matusi bio je domaća zvijezda, ali Hug je toliko oduševio Japance da su navijali za njega. Dominirao je low kickovima i sjajnim udarcima u jetru. Hug je imao stil kakav Japan, a ni svijet do tada nisu vidjeli. Međutim, prilikom jednog klinča laktom je slučajno pogodio protivnika, zbog toga je bio diskvalificiran te izgubio finalnu borbu.
Nastanak samuraja
Nakon tog uspjeha se praktički preselio u Japan i četiri godine stvarao najbolju verziju sebe. U tom periodu usavršavao je svoje vještine u Japanu te se borio samo na velikim natjecanjima. Postao je prvak Europe, a zatim i viceprvak, a u finalu World Opena 1991. pomalo neočekivano doživio je poraz od Brazilca Filha. Međutim, Japanci su Huga i dalje gledali kao božanstvo.
Prozvali su ga plavooki samuraj. Ne samo zbog svog načina borbe nego i zbog ponašanja i poštovanja koje je pokazao prema Japanu. Odgojen u Alpama, da bi ispod Fujija postao besmrtan. Već je s karateom postao omiljen, a uskoro je osnovana svjetska karate liga koja je zapravo bila spoj karatea i kickboksa. Hug je kao najpopularniji borac u Japanu dobio pozivnicu za sudjelovanje.
Taj stil nazivao se seidokaikan, a razliku od karatea, u njemu je bila dopuštena upotreba šaka. Hug je postao prvak, a godinu dana poslije tj. 1993. uslijedila je borba protiv Masaakija Satakea. On je bio višestruki japanski prvak i zvijezda u rangu Huga.
Pravila su pak bila bizarna. Prva runda radila se po karate pravilima, a druga po kickbox pravilima, a do pobjede se moglo doći isključivo nokautom. Hug je prebio Satekea, ali nije ga nokautirao. Pobijedio je Satake i to na način koji se nikada prije niti kasnije nije ponovio u borilačkom sportu. Naime, u ring su unesene cigle, a onaj koji bi udarcem polomio više cigli, proglašen je pobjednikom. Satake je uspio slomiti dvije cigle više te je upisao pobjedu protiv Huga, a navedenu situaciju možete vidjeti u videu od 18:00 minute.
K1 počeci i depresija
Uslijedila je kickbox era. Japanske jakuze odlučile su u ovaj sport uložiti ogroman novac, prvenstveno u promociju K1 koja je okupila najbolje borce svih borilačkih vještina. Odluka je bila pun pogodak, K1 je postao organizacija broj jedan u Japanu, a Grand Prix je bio čudesno gledan. Popularnost je rasla i u Europi. Prije prvog turnira te 1993. godine, Hug se oženio, ali brak je bio samo ne jednostavan.
Unatoč slavi i statusu božanstva kojeg je imao u Japanu, Hug se mučio s depresijom u prvim godinama braka. On je trenirao i borio se u Japanu, a supruga Ilona se za to vrijeme odlučila posvetiti obrazovanju i otišla je studirati u SAD, a sa sobom je povela i njihovog dvogodišnjeg sina Seyu. Hug je napustio rodnu Švicarsku kako bi postao bolji borac u Japanu, a obitelj mu je bila u SAD-u. Unatoč tolikoj popularnosti osjećao se napušteno. Ring ga je spasio od unutarnjih demona, a supruga se nakon dvije godine vratila se kući, što je Hugu dalo dodatnu snagu prije vrhunca karijere.
Uoči prve borbe pod K1 organizacijom, Hug je naglašavao kako mu kickbox savršeno odgovora. Prvu borbu zaključio je nokautom, a onda drugu serijom udaraca. Međutim, treća je bila drugačija. Na drugoj strani ringa stajao je Branko Cikatić. Hrvatski tigar osvojio je K1 Grand Prix pobjedom nad legendarnim Ernestom Hoostom. Hug je bio veliki potencijal, megazvijezda u Japanu kao i Cikatić, ali za razliku od Cikatića imao je znatno manje iskustva u kickboxu. Nije to zanimalo K1 spojili su dvije megazvijezde u ring i dobili spektakl.
Borba je to koja je ušla u kickbox povijest, jer bila je to čista umjetnost od tučnjave. Prva runda je bila baš ono što su mnogi i očekivali. Cikatić je prebio Huga koji je samo čudom ostao na nogama. Međutim, u drugoj rundi devet godina mlađi Hug je ušao kao drugi borac. Samuraj je počeo kontrolirati borbu protiv Tigra. Usporio je Cikatića leg kickovima, a onda ga je sjajnim krošeom i kružnim high kickom ozbiljno uzdrmao. Cikatić je sve više ulazio u klinč kako bi bar nakratko došao do zraka. U trećoj rundi Hug je još više podigao tempo, a bilo je očito da Cikatić nema više snage. Odlukom sudaca Hug je pobijedio najboljeg na svijetu i postao još veća legenda u Japanu.
Međutim, njegov uzlet u kickboxu i nije bio tako jednostavan. Nokautom je izgubio od po mnogima bahatog Amerikanca Mauricea Smitha, da bi odmah potom zatražio i revanš, u kojem je lijevim koljenom uspavao Smitha. Hugu su jako smetale Smithove provokacije u ringu kao i ponašanje van njega koje je bilo izraz nepoštovanja, pa se može reći da je nokaut bio itekako osoban.
1996. bila je godina za povijest
Pobjeđivao je potom borce koji su dobri, ali ne i svjetska klasa. Za one najbolje nije imao rješenja. Hoost ga je dobio odlukom sudaca, a „naš“ Mike Bernardo (živio je i trenirao dvije godine u Zagrebu) dva puta ga je nokautirao. Hug je bio rubni teškaš, ali znao je da ima sposobnosti pobijediti ih unatoč tomu što nije bio div poput svojih suparnika. Šest mjeseci se u potpunosti posvetio treningu, a onda ga je u rujnu 1995. čekao francuski div Jerome Le Banner. Hug je slavio odlukom sudaca i konačno dokazao sebi da može i protiv najboljih, ali ono najbolje čekalo ga je u 1996. godini.
Grand Prix 1996. otvorio je s dva nokauta, a onda ga je u polufinalu ponovno čekao Hoost. Borba je to koja je ušla u povijest kickboxa, a mnogi će reći i najbolja u povijesti. Dva velikana borila su se do iznemoglosti, a odluka je stigla nakon što su suci dodijeli dvije dodatne runde. Nakon druge, odlučeno je da Hug ide u finale.
Iste večeri čekao ga je čovjek koji ga je dva puta porazio, Mike Bernardo. Umorni Hug borio se protiv čovjeka koji ga je proganjao u snu, ali tu večer plavooki samuraj je postao besmrtan. Odlučio se uništiti Bernarda low kickovima, a onda je na sredini druge runde povukao potez za povijest. Bernado je već šepao od silnih udaraca koje je primio u nogu, da bi se u jednom trenutku Hug se zavrtio poput zvrka i iz okreta punom snagom pogodio koljeno Bernarda. Pao je na pod i bilo je jasno da je gotovo, Hug je postao najbolji na svijetu, a Japan i Švicarska slavili su svog samuraja.
U slijedećih godinu dana Hug je postao prvak svijeta u muay thaiu, ponovno došao do finala Grand Prixa, ali ovaj puta Hoost je bio bolji odlukom sudaca. 1998. godine još jednom je stigao do finala, ali tada ga je pobijedio najbolji prijatelj i legendarni nizozemski „drvosječa“ Peter Aerts. Borio se sa svim velikanima tog sporta i sve je pobijedio: Ray Sefo, Stefan Leko i Sam Greeco su padali jedan za drugim.
Stoga niti ne čudi da je 1999. nakon poraza u četvrtfinalu Grand Prixa od Hoosta rekao kako će mu 2000. biti posljednja godina u karijeri. Zapravo, cijelu je tu godinu posvetio tom turniru na kraju godine, kako bi se još jednom popeo na vrh svijeta.
Okrutna bolest
U toj godini borio se i s Cro Copom Mirkom Filipovićem za titulu prvaka u Europe u Zürichu, a Hug je na domaćem terenu pobijedio odlukom sudaca. Jasno se u toj borbi vidjelo Hugovo iskustvo iako je Cro Cop pružio odličan meč.
Hug se spremao za posljednji napad na vrh, Grand Prix pred 70.000 ljudi koji ga obožavaju, ali nažalost, taj meč nije nikada dočekao.
Nakon što je u srpnju 2000. godine pobijedio Kentu Haysashija, vratio se u domovinu. Čim je sletio, osjetio je bolove u vratu. Cijeli dan je imao krvarenja iz nosa i visoku temperaturu. Doktori u Švicarskoj nisu znali što je, ali su posumnjali da je riječ o nečem osobnom te da treba odmoriti i privremeno zaboraviti na treninge.
Unatoč tome, njegov menadžer je odlučio da s Hugom ode u Japan na pretrage, da bi doživio šok: dijagnosticirana mu je leukemija. Odmah je krenuo s terapijama, no zloćudni rak se širio Hugovim tijelom, koje je brzo postalo preslabo za borbu. Rekao je da želi umrijeti u Japanu, a bez obzira na sve napore liječnika, spasa mu nije bilo. Preminuo je 24. kolovoza 2000., samo mjesec i pol dana nakon svoje posljednje borbe.
Kada je Hug umro, japanska državna televizija prekinula je program kako bi obavijestila ljude.
U bolnici se tada nalazio i Aerts koji se rasplakao pred kamerama te nije mogao dati ni izjavu. Oko 20.000 ljudi došlo mu je na sprovod, a tada se saznalo i da je samo dva dana prije smrti napisao pismo u kojem je rekao: „Borit ću se protiv ove bolesti u Japanu i jednog dana ću se ponovno pojaviti s vama. Ne gubite nadu!“
Andy Hug nije bio samo borilačka zvijezda. On je u Japanu i Švicarskoj bio simbol ustrajnosti i rada te poštenja kakvog svaki borac treba imati. Njegov život je počeo i završio tragedijom, ali ono što je napravio između dvije tragedije učinilo ga je besmrtnim. Legenda o plavookom samuraju još će se dugo pričati.
Za Ofenzivu piše: Ivan Lukač
