Manchester City i Liverpool u subotnji su derbi na Etihadu ušli kao prva i druga momčad Premier lige, razdvojene tek jednim bodom. S obzirom na to da se odigrala već trećina sezone, prijašnjih bi godina mogli zaključiti kako je riječ o dva contendera. Razlika je što ove sezone i nakon njihovog izravnog dvoboja ne možemo biti sigurni je li Liverpool zaista ponovno ozbiljni kandidat za naslov i može li City unatoč odlascima (Gundogan, Palmer, Cancelo, Mahrez) i ozljedi Kevina De Bruyna nametnuti se kao jasan favorit za titulu. Zasad je odgovor na oba pitanja ne.
Otkako je Pep Guardiola preuzeo Građane glavni mu je rival bio Liverpool. Iako povijesno ova dva kluba nisu gajila međusobnu netrpeljivost, razina na kojoj su igrali profilirala ih je među daleko najbolje dvije engleske momčadi u tom razdoblju koje su između sebe podijelile sve ligaške naslove s čime, naravno, dolazi i rivalstvo. Druga karakteristika koja je produbila razlike između klubova je i suprotnost stilova igre koje koriste jedni i drugi. Jurgen Klopp učenik je njemačke škole gegenpressinga, dok je Guardiola od početka svoje profesionalne trenerske karijere poznat po nogometu usmjerenom na kontrolu lopte.
Prodajom Sadia Manea i kupovinom Darwina Nuneza u Liverpoolu je počela “nova era” kojoj je za cilj približiti se Cityjevom nogometu koji se pokazao uveliko održivijim. Unatoč tome što je Liverpool uspio protiv slabijih protivnika kontrolirati posjed i s puno manje panike završavati utakmice, i dalje nedostaju uigrani obrasci u igri i optimalna dinamika za nadigravanje s Guardiolinom momčadi zbog čega Liverpool još uvijek favorizira kontre u takvim susretima.
No oba su se kluba u derbiju svejedno oslanjala na isti princip u stvaranju prilika za zgoditak – tranzicije. Dolazili su u njih iz potpuno drugačijih situacija, dopuštali ih iz različih razloga, ali oboje su se oslanjali na tranzicije i ponovno dokazali da su one najbitnija stavka u susretima najboljih momčadi, nešto što je Real Madrid pokušavao objasniti sve ove godine.
Kada se govori o tranzicijama, uglavnom se misli na brze kontranapade gdje napadači uglavnom u malom broju idu na slabo branjena suparnička vrata, primjerice jedan-na-jedan, dva-na-dva i slične situacije. No tranzicije su zapravo puno širi pojam koji se ne mora nužno odnositi na brzo dodavanje u for devetki po oduzetoj lopti. One zapravo označavaju prijelaz iz jednoga stanja u drugo što u nogometu obuhvaća daleko veći opus sekvenci od promjena posjeda lopte poput promjena tempa (sporo-brzo), težišta igre (lijevo-desno) i visine lopte (zemlja-zrak).
U subotnjem su se derbiju isticale upravo tranzicije koje su usporavale loptu i obratno. O ovakvim se situacijama većinom govori u kontekstu analiziranja pojedinačnih igrača kada se raspravlja njihova eksplozivnost, pogotovo u košarci gdje je brzina prvoga koraka jedan od najvažnijih atributa današnjih bekova. Često na internetu postanu viralni snimci gdje jedan igrač u prodoru protiv suparničkog braniča naglo stane i digne se na šut te poentira, dok je ovaj već proklizao po parketu. Diktiranje tempa nije strano ni cijelim momčadima koje ovaj princip uvode na globalnoj razini igre.
Kontrolirati tempo susreta može se na mnoštvo načina. Roberto De Zerbi u Brightonu voli privući pritisak suparnika kako bi dugom loptom ili brzim izlaskom pomoću pasova isprve došao u protivničku trećinu terena zahvaljujući tomu što stoperi stanu nogom na loptu umrtvivši igru i naizgled se ponudili kao lak plijen presingu. Ni City ni Liverpool nisu koristili konkretno te principe, ali želja im je bila ista. Iz spore gradnje napada probiti liniju obrane i ubrzati igru čime dovode svoje napadače u bolji položaj s obzirom na to da oni tada trče licem prema golu, dok se braniči moraju povlačiti unatraške.
City je za dolazak pred kazneni prostor iskorištavao mane Liverpoolove obrambene strukture 4-1-4-1 gdje je Alexis Mac Allister pokrivao prostor iza leđa središnje linije, a Nunez pritiskao protivnika po primljenoj lopti. Klopp je time htio olakšati posao Trentu Alexanderu-Arnoldu i Joelu Matipu koji su na svojoj strani čuvali Jeremyja Dokua bez prave pomoći krilnog igrača zato što se Mohamed Salah zbog svojih obaveza u kontranapadima ne može prenisko spuštati. Uvođenjem druge linije od četiri igrača pokušala se tako zaštiti širina terena i izravan pristup Dokuu u Liverpoolovoj trećini.
Problem je nastao kada Liverpoolova krila Diogo Jota i Salah i osmice Curtis Jones i Dominik Szoboszlai ne bi uspjeli zatvoriti Cityjeve pivote Rodrija i Manuela Akanjija ili prostor između njih što bi ovi iskoristili za dodavanje Bernardu Silvi ili Julianu Alvarezu u međuprostoru gdje bi imali dovoljno vremena za okrenuti se i poslati loptu na bok Dokuu i stvoriti prividne uvjete kontre.
Koliko je 21-godišnji Belgijac stvarao problema na krilu dovoljno govori činjenica da je ubilježio 89 dodira (što bi bilo puno i za Luku Modrića), 17 od 25 osvojenih zemljanih duela i 11 uspješnih driblinga što su neviđene brojke na ovoj razini nogometa čime si je zavrijedio nagradu igrača utakmice.
Neovisno o broju Cityjevih ulazaka u kazneni prostor, ne može se reći da je napadački dio igre bio zadovoljavajuć. Erling Haaland nije uspijevao pronaći prostor u šesnaestercu, ponajviše zahvaljujući pomnom markiranju Virgila Van Dijka i Matipa. Osim toga, određene probleme u dinamici u posjedu stvorilo je neigranje Johna Stonesa na Akanjijevoj poziciji, ali i prinudnost igrati Phila Fodena na desnom krilu što on jednostavno nije. Dosta bi Guardiolinih problema riješio povratak De Bruynea koji bi svojom kreativnosti unio x-faktor koji Liverpool ima u Alexander-Arnoldu, no njega na terenu neće biti još nekoliko mjeseci.
S druge strane Liverpool je u tranzicije dolazio po osvojenoj lopti, odnosno onda kada bi uz Nunezovu pomoć adekvatno zatvorili igrača i prisilili ga na predaju posjeda. Tada je Liverpool dolazio u najopasnije prilike na susretu u kojima je uvijek ostajao kratak za jedan dodir zbog šeptrljavosti u pripremi šuta. Brzina i dribling na pravcu svih Liverpoolovih igrača je impresivna, pozicijska svjesnost i prilagođavanje utrčavanja u prostor su primjerice Nunezove glavne kvalitete, a uz razigravače poput Mac Allistera, Szoboszlaija, Alexander-Arnolda i Salaha lopta će zasigurno pronaći jednog od trkača.
No Liverpoolov je problem što izvan uvjeta tranzicije ne može ništa kreirati protiv jačih suparnika. City je pritisnuo stopere koji su u fazi izgradnje igre pružali širinu i pokrili Trenta i Mac Allistera kao šestice čime su naveli Alissona Beckera u napucavanje dugih lopti iz čega se upravo izrodio jedini pogodak domaćina.
Osim dovođenja ljevonogog stopera što bi u sustavu s trojicom nazad uvelo lakši pristup određenim kutovima dodavanja i zonama u međuprostoru, Klopp mora pronaći način kako da Alexander-Arnolda drži aktivnim u igri. Otkako ga je počeo uvlačiti u vezu, osim protiv slabijih protivnika, nije imao jednak učinak kao što je znao imati igrajući u desnom halfspaceu. Ako Nijemac želi veću uključenost dokapetana u prvom dijelu razvoja napada, onda mora osigurati način na koji 25-godišnjak neće biti pokriven svih 90 minuta i time nedostupna opcija za stopere i golmana u iznošenju lopte.
Manchester City iz ovog derbija vjerojatno izlazi sa sigurnijom budućnosti unatoč nedostatcima određenih profila u kadru ove sezone zbog uigranosti sustava koji većina rostera poznaje nekoliko sezona. Liverpool, koji je pak u uzlaznoj putanji, nije trenutno ozbiljan kandidat za naslov, prije svega zbog nestabilnosti i neodrživosti obrane koja nema šesticu za pokrivanje velikog prostora te će svoje nade polagati u pojačanje u zimskom prijelaznom roku.
Arsenal koji je pobjedom nad Brentfordom zasjeo na prvo mjesto nastavit će i ove sezone biti glavni Cityjev izazivač u pohodu na titulu, no svaka momčad ima očite mane te će uspješnost njihovog rješavanja na tržištu vjerojatno odlučiti prvenstvo.
