Španjolska je u finalu Europskog prvenstva slavila nad Engleskom 2:1 i tako osigurala svoju četvrtu titulu na tom natjecanju. La Roja je upisala sedam fantastičnih pobjeda i potpuno je zasluženo osvojila titulu kontinentalnog prvaka. Rijetko kad je bio toliko snažan dojam da je neka reprezentacija uistinu zaslužila taj trofej, no Španjolci su zaista bili najbolji.
Sjetimo se samo prošlog Eura: Italija je bila neupitno dobra ekipa, no do trofeja su došli nakon što su preko produžetaka slavili protiv Austrije, a onda nakon jedanaesteraca protiv Španjolske i Engleske. Daleko od toga da Talijani nisu to zaslužili, no u nekim ih je trenucima sreća dobrano pomazila. Što tek reći za Portugal 2016. godine koji je prilično laganu skupinu prošao s trećeg mjesta i tri boda? U starom sistemu ne bi niti imali priliku prolaska.
Španjolska je drukčija od prethodnih osvajača
Isti narativ ne možemo primijeniti na Španjolsku. U grupi su bili potpuno dominantni i svladali redom Hrvatsku, Albaniju i Italiju, a imali su jako težak put u nokaut fazi gdje su presudili Gruziji, Njemačkoj, Francuskoj i naposljetku Engleskoj. Nogomet je često nevjerojatno okrutan i reprezentativni turniri ogledni su primjer događaja gdje najbolja momčad neće nužno biti osvajač. Ovaj put je ishod bio drukčiji i nitko ne može prigovoriti osvajačima.
U medijima su se poslije svakog njihovog trijumfa provlačila brojna igračka imena i treba priznati da smo zaista vidjeli sjajne individualne partije. Međutim, u pozadini cijelog igračkog glamura nenametljivo se skriva mozak operacije — Luis de la Fuente. Ne radi se ni o kakvoj trenerskoj zvijezdi, on je većinu svoje karijere proveo vodeći mlađe uzraste Španjolske i strpljivo gradio svoj put do vrha. Kad je otkucalo vrijeme Luisu Enriqueu, vruća stolica dočekala je novog nasljednika, a većina nogometnog puka nije imala pojma tko je to.
Luis de la Fuente preuzeo je nezahvalan posao
Iz saveza su kasnije priznali da je de la Fuente trebao biti samo privremeno rješenje. Uletio je na prilično nepoželjnu poziciju u trenutku kad je momčad bila u rasulu, no ono što mu je dalo garanciju za daljnji razvitak titula je Lige nacija. U finalu su poslije jedanaesteraca svladali Hrvatsku i tako osvojili trofej, a de la Fuente je dobio zeleno svjetlo za nastavak rada. I kakva sreća da jest.
Njegove kvalifikacije su bile sjajne. Isprobavao je hrpu različitih igrača, no sve je to radio u svrhu pronalaska dobitne formule. Nikad se nije slijepo vodio idealima ili se fiksirao na određenu filozofiju već se u svakom trenutku bio spreman prilagoditi. Rezultat njegova pragmatizma bila je sjajna igra, a koliko je tada napredovala Španjolska najbolje možemo vidjeti na donjem grafu.
Društvenim mrežama godinama se vrte varijacije izreke kako je najopasniji čovjek onaj koji nema što izgubiti, a rijetko tko bolje utjelovljuje takav lik od de la Fuentea. Španjolski je izbornik iskoristio manjkavost svog imidža i okrenuo je u svoju korist. Možda gotovo nitko nije znao tko je on, no baš zato nije imao što za izgubiti. Iz tog razloga je bio izravan i beskompromisan.
Iz potpuno drukčije pozadine došao je njegov prethodnik Enrique, kao renomirani trener s jasnim stilom igre. Španjolci nisu bilježili toliko loše rezultate pod njim, no Enrique je naposljetku postao žrtva samog sebe. Njegovi su okovi bili idealistički; bez obzira na protivnika i uvjete, on je imao jasnu ideju kako se nogomet mora igrati. U teoriji je to možda imalo smisla i nastavljalo se na španjolski nogometni DNK, no u praksi je to bilo bjesomučno davljenje posjeda, inzistiranje na strukturi i pozicijskoj ravnoteži, zanemarujući da je glavni nusprodukt svega toga — jalovost.
On je zaslužan za potpuni redizajn
De la Fuente je te okove jednom za svagda presjekao i pokazao javnosti da Španjolska ne mora patiti od kombinatorike i posjeda da bi rezultati bili zadovoljavajući. Možda je to lako za pomisliti i reći, no to je jako teško napraviti. Nekad je jednostavno potrebno povući nepopularan, ali ispravan potez, a upravo je to novi izbornik učinio. Navijačima se možda nije sviđao novi stil s puno izravnijom igrom, fokusom na ubačaje i krilnim izolacijama, no to je bilo učinkovito.
Tranzicija koju je de la Fuente izveo nije se očitovala samo u stilu igre. Najlakše je narediti igračima da se manje dodavaju i više ubacuju s bokova. On je napravio strukturne i kadrovske promjene. Njegova reprezentacija više nije ovisila o 4-3-3 formaciji i konstantnim trokutima koji recikliraju posjed bez ikakve prijetnje.
Glavna odlika de la Fuenteova mandata je hrabrost
Bilo je hrabro odreći se Enriqueova miljenika Erica Garcíje usprkos njegovoj sjajnoj igri nogom i na njegovo mjesto postaviti Robina Le Normanda. Možda Sociedadov branič nije toliko vješt u posjedu, ali sretno vam s nadskakanjem Le Normanda. Obrambena stabilnost automatski je porasla.
Hrabro je bilo dopustiti veznjacima puno veću slobodu kretanja u napadu. Da, iza njih možda stoji Rodri koji je najbolja šestica na svijetu, ali zašto zbog očuvanja strukture limitirati igrače poput Fabiána Ruiza, Pedrija i Danija Olma u napadanju prostora i pridruživanju napadu. Ako pogledate snimke njihovih golova, jasno ćete vidjeti koliko su puta u njima bile umiješane osmice koje su imale slobodu visokog podizanja.
Hrabro je bilo usmjeriti ekipu da igra visoki pritisak i podići zadnju liniju toliko visoko iako de la Fuente ne raspolaže pretjerano brzim igračima. Usporedbe radi, neki u svojoj obrani imaju Kylea Walkera pa se ne usude ni na polovično žustar pritisak. Koordinacija igrača u pritisku pokazala je razumijevanje trenerovih uputa i uspješnost prijenosa njegove poruke. Nije taj presing bio konstantan i neumoljiv kao kod Austrije, no kad bi ga izveli, bio bi učinkovit.
Hrabro je bilo dati priliku plejadi nedokazanih igrača na najvišoj sceni. Lamine Yamal i Nico Williams dva su mladića koja su prije Eura bila na glasu kao mlade nade i potencijalne zvijezde. Percepcija njih dvojice poslije Eura drastično se promijenila i to sve jer je jedan čovjek imao dovoljno povjerenja u njih. Ruiz, Olmo i Mikel Merino još su jedni od igrača koji su doživjeli pozitivnu promjenu u javnoj percepciji.
Hrabro je bilo dati povjerenje Álvaru Morati, znajući koliko se trenera opeklo na njegovu nemogućnost konzistentne završnice. To španjolskom izborniku nije bilo bitno jer je Morata dobar iz bezbroj drugih razloga. Možda nikad neće biti prirodan finišer, no njegova je korist za ekipu neprocjenjiva. Ako se zadaća zabijanja pogodaka ravnomjerno rasporedi, na Morati neće biti golgeterski teret. Upravo to se i dogodilo, u sedam utakmica zabili su 17 golova, a oni su bili plod deset različitih strijelaca.
Hrabro je bilo u prvu postavu uvrstiti Marca Cucurellu nauštrb Álexa Grimalda iza kojeg je jedna od najboljih bekovskih sezona u povijesti. Nakon titule možda to više nitko neće komentirati, no da je Španjolska kojim slučajem ispala, čitali bismo pregršt komentara o tome kako je neoprostivo na klupi ostaviti beka s 12 golova i 20 asistencija u sezoni. Takav rezon potpuno je smislen i prihvatljiv, no de la Fuente je znao što točno želi na toj strani i od Cucurelle je to dobio. Balans i obrambenu stabilnost, a dovoljno dobrog igrača u izgradnji igre. Za napadački doprinos imao se tko drugi pobrinuti.
Nije bilo hrabro, ali je bilo iznimno racionalno igrati sukladno snagama svojih igrača. Krilima je potreban prostor i mogućnost izolacije, a izbornik ih je konstantno dovodio u situacije u kojima mogu iskoristiti dribling pa ubaciti/pucati. Ako se često napada preko bočnih pozicija, onda šesnaesterac treba napuniti igračima, pa su upravo to Španjolci radili s veznjacima koji su se podizali visoko. Možda je Rodrija gotovo uvijek netko markirao, no zato su ostali mogli doći do izražaja u posjedu.
S vremenskim odmakom de la Fuenteove odluke možda će se činiti lagane, logične i intuitivne, no one to apsolutno to nisu bile u datom trenutku. Jer ako uzmemo u obzir kaotični kontekst u kojem je došao na poziciju, de la Fuente je napravio potpuni redizajn i dao igračima slobodu kada to nije bilo očekivano. On je arhitekt ove povijesno dobre španjolske ekipe, ali sve su njegove odluke prije realizacije nailazile na skepsu i osude javnosti. De la Fuente je riskirao jer nije imao što za izgubiti — on je svakako bio autsajder i netko tko je na klupi trebao biti samo prolaznik. Iz podređene pozicije odvažio se na rizik, čije će plodove od 14. srpnja ubirati u potpuno zasluženom zlatu.
