Dinamo ima užasan ulazak u sezonu. S koje god strane pogledamo situaciju, to je jednostavno činjenica. Ispadanje od Lige prvaka do Konferencijske lige prvo nakon nevjerojatne drame protiv AEK-a u utakmicama koje su dobile potpuno drugu i nepotrebnu dimenziju nakon navijačkih nereda u Ateni, a zatim nakon teškog poraza u gostima kod Sparte gdje je Dinamo branio prednost od dva gola razlike.
U prvenstvu se izgubilo u domaćem derbiju protiv Hajduka i prosulo bodove protiv Gorice te se na ulasku u rujan zaostaje osam bodova (uz utakmicu manje) za Hajdukom. Već je smijenjen trener Igor Bišćan kojem je isplaćeno 600.000 eura otpremnine te je potom na legitiman, ali ipak ružan način doveden Sergej Jakirović iz Rijeke. Čak i da je sve moralno u redu s tim dovođenjem, percepcija javnosti je dovoljna da bi novi trener Dinama bio time obilježen i opterećen, možda i do kraja svoje karijere.
Prijelazni rok Dinama se (zasad) može opisati samo kao, da budemo pristojni, jako loš. Klub su redom napustili reprezentativci Hrvatske (Šutalo, Livaković i Ivanušec) od čega se samo za transfer Josipa Šutala može reći da je financijski bio na očekivanoj razini, a od igrača koji su došli u klub još nitko se nije nametnuo kao standardni član početne postave.
Čitavo ljeto ulazne transfere prate nevjerojatne priče o čak tri igrača koja su pala liječničke preglede, a dojam koji uprava kluba ostavlja prema vani je onaj čiste nogometne nesposobnosti. Dolasci igrača traju gotovo mjesecima, a čak i kada se nešto dobro odradilo kao što je dovođenje Luke Stojkovića uplete se nesreća da se igrač teško ozlijedio na zagrijavanju. Splet nesreće, nesposobnosti i promjene trenera doveli su do toga da Dinamo gotovo pa ne koristi nikoga od pet igrača koje su doveli u klub, a niti Mauro Perković za kojeg je na zimu plaćena odšteta nije ni blizu prvog sastava.
I ovo će proći…
Nabrajanje svih ovih problema, a ima ih još, nije samo trljanje soli na ranu navijača kluba već samo pregled objektivne realnosti situacije u klubu. Ali, Dinamo je veliki klub s još većim proračunom za hrvatske prilike te je samo pitanje vremena kada će se stabilizirati i početi nizati pobjede u prvenstvu. Ispadanje u Konferencijsku ligu sada boli, ali ako se objektivno laka skupina prođe ponovno će se igrati proljeće u Europi gdje Dinamo može biti konkurentan za najviše domete. Još je nekoliko dana do kraja prijelaznog roka te nekoliko dobrih igrača može promijeniti krvnu sliku momčadi. Iz tih razloga je drama nepotrebna jer tek je početak rujna, a ovakva razdoblja se dogode i najboljim klubovima svijeta.
Unatoč dvorskim ratovima koji se odvijaju na razini uprave kluba, ne postoji objektivna opasnost da se Dinamo potpuno uruši do razine neprepoznatljivosti. Previše godina u nizu je Dinamo dominirao hrvatskim nogometom, previše vrhunskih igrača je proizveo i previše novaca ima na raspolaganju da bi mu prijetio scenarij sportske irelevantnosti. Uspjeh se gradi godinama, ali se i učinci kontinuiranih uspjeha ruše samo godinama lošeg rada. Realno, Dinamo ima loših par mjeseci koji se do kraja sezone mogu potpuno zaboraviti ako se klub vrati u svoj uobičajeni modus pobjeda i osvajanja trofeja.
Dakle, nije sportski uspjeh neki dugoročni problem Dinama. Daleko veća opasnost za klub i navijače leži u činjenici da se sada otvara prostor za špekulacije da je Dinamo bez Mamića ništa, što ne može biti dalje od istine. Kao što Hajduk ima svoje “navijače od rođenja” koji za svaki loš rezultat imaju krivca u Našem Hajduku tj. načinu upravljanja klubom i koji zazivaju povratak “nekih starih vremena” kada je klub bio u raljama svakodnevne politike koja ga je pokrala i bacala mrvice u vidu sporadičnih sportskih uspjeha, tako sada Dinamo može imati glasnu manjinu koja klubu donosi nemir stalnim zazivanjem Mamića i njegovog načina upravljanja klubom. Takvima svi ostali trebaju reći – j… vas Mamić.
Mamić nije stvorio europski Dinamo
Apsolutni je mit da je Mamić stvorio europski relevantan Dinamo. On je stvorio samo Dinamo koji je krajem kolovoza prodavao svoje najbolje igrače i gurao klince da igraju europske utakmice. Dominacija prvenstvom Hrvatske je došla i zbog njega, to se ne treba lagati, ali nije mu nimalo odmoglo da je Hajduk do dolaska Jakobušića bio godinama smiješan i nikakav konkurent. Jedinu opasnost “kod kuće” mu je predstavljala Rijeka u eri Matjaža Keka, ali ona nije imala snagu da to radi u kontinuitetu te se na kraju i Damir Mišković priklonio njemu, zadovoljan pozicijom drugog kluba u državi.
Nogomet se odvija u ciklusima, odnosno, ne može se vječno biti na vrhu. Nekada ti ciklusi traju par godina, a nekada par desetljeća, ali se krug na kraju uvijek zatvori. Mamić je imao sreću da je Dinamov vrhunski ciklus započeo u trenutku kada je UEFA napravila velike promjene u svojim natjecanjima uvođenjem skupina Europske lige u koje se moglo lakše ući s pozicije prvaka. “Padobrani” u europskim kvalifikacijama su privilegija koju klubovi prije toga nisu imali. A sve je dodatno začinjeno kada je Platini uveo “put prvaka” u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Da, Dinamo je bio moćan i sam je sebi stvorio mogućnost da koristi te benefite, ali su benefiti ipak postojali i pomogli Mamićevom načinu vladanja klubom da ostvaruje u kontinuitetu igranje europskih skupina.
Europski relevantan Dinamo je nastao u trenutku kada je Zdravko pobjegao od hrvatskog pravosuđa preko granice. Da, on je i dalje dugo vladao klubom, ali nije imao moć kao prije. Daleko od oka, daleko od srca. Njegova odsutnost je omogućila mir Nenadu Bjelici da stvori europski konkurentnu momčad, a klub se okrenuo slaganju momčadi s balansom između iskusnih vrhunskih igrača i pojedinog klinca koji bi se probio do prve momčadi u trenutku kada bi svojom kvalitetom tamo i pripadao. Mladi igrači su se proizvodili, ali je rezultat bio na prvom mjestu što je suprotno “Mamićevom načinu” kada su utakmice Lige prvaka igrali klinci poput Ante Čorića ili Alena Halilovića.
Dinamo mora sustav graditi ispočetka
Sada kada je europski rezultat na koji su navijači Dinama navikli izostao, pojavljuju se grupacije koje smatraju da je ova kriza rezultat Mamićeve odsutnosti i njegovog efektivnog izbacivanja iz kluba na skupštini početkom godine. A to ne može biti dalje od istine. Ova kriza je prije rezultat njegovog starog utjecaja jer je iza sebe ostavio klub koji ima svu potrebnu moć, ali u kojem se ranije samo njega pitalo za sva tekuća pitanja – od dolazaka igrača do toga kada se poslužuje marenda u kantini.
Veliki lideri oko sebe stvaraju sustav koji opstaje i jednom kada njih nema, a Mamić je stvorio sustav koji se bez njega potpuno urušio. Razlog je jednostavan – Mamićev cilj nikada nije bio veliki i dugoročno stabilni europski Dinamo, nego punjenje vlastitih džepova novcem koji mu ne pripada. Tako je klub bio postavljen od vrha do dna, sve je bilo usmjereno tome. Zato se sada uprava gubi jer istovremeno mora stvarati sustav donošenja odluka ispočetka, a sve to dok se bore s Mamićevim lojalistima i saboterima kluba. Nisu ni sami cvijeće, donose neke iracionalne odluke, ali je bezobrazno ih proglašavati ubojicama kluba nakon nekoliko mjeseci dok je lopov koji je pokrao milijune iz Dinama imao odriješene ruke godinama.
Odlazak jedne od najvećih generacija u povijesti kluba
Kriza u upravljanju će se riješiti s vremenom. Dinamo je prevelik klub da bi ga tako nešto dugo vremena sputavalo. Dinamova kriza je prvenstveno sportska, a on nije nastala jer nema “čarobnjaka” Mamića već zato što je došlo do smjene jedne od najvećih generacija kluba. Kada je Dinamo osvojio opjevano prvenstvo 1982. godine, dvije sezone kasnije je završio prvenstvo na 12. mjestu. Ne zbog toga što je nestao neki mađioničar iz uprave nego zato što su klub napustili neki legendarni igrači i nositelji kluba poput Zlatka Kranjčara.
Ova generacija je napravila nevjerojatne uspjehe, ali su zbog biologije, sportskih i financijskih ambicija klub samo u ovoj godini napustili Oršić i Ademi te sada još Šutalo, Livaković i Ivanušec. Da je uprava Dinama htjela potrošiti i 100 milijuna eura, ona te igrače ne može zamijeniti. Igrači te kvalitete ne dolaze u HNL, pa čak ni u Dinamo. Izvana se može kupiti samo igrače koji su prošli svoje najbolje dane ili one koje treba razviti da se pretvore u nove Oršiće i Ivanušece. Ostanak Brune Petkovića u klubu je stoga krucijalan jer on nosi Dinamo u ovom trenutku možda i više nego što Livaja nosi Hajduk.
Sve to ne bi bio nikakav problem da Hajduk ne pokazuje znakove ozbiljne ambicije i kvalitete. Dinamo bi se elegantno prošetao kroz prvenstvo (što i dalje nije nemoguće) gurajući neke nove klince i stvorio bi europski relevantnu momčad kroz godinu dana. Ovako su svi problemi još više potencirani jer konkurencija ne spava i želi iskoristiti krizu kroz koju momčad iz Maksimira prolazi.
Ništa se ne može stvoriti preko noći
Mamić nije imao te probleme. Konkurenti su bili nepostojeći, leđa mu je u gradu Zagrebu držao pokojni gradonačelnik Bandić, HNS je bio njegov od vrha do dna i to do razine da je iz kampova reprezentacije za mlađe uzraste dobivao rezultate testiranja i tako lako “skautirao” cijelu Hrvatsku. Postavljao je izbornike, cijeloj ligi slao igrače na posudbe i sve je bilo usmjereno njegovom osobnom benefitu od koje je posredno korist imao Dinamo.
Ako netko misli da je takav način upravljanja dugoročno dobar za Dinamo, njemu se ne može pomoći. Takav sustav je kriminalan i neodrživ, a zazivanje “Mamićevog načina” je upravo zazivanje kriminala na svim razinama. I zato bi svi normalni navijači Dinama koje je Mamić praktično otjerao od kluba trebali biti glasni i spriječiti bilo kakve pokušaje da se iz straha od sportskog neuspjeha rade kompromisi s ostatcima njegove struje u klubu.
Novoj garnituri u klubu koja je u njega ušla svjesna da će imati stotine problema treba dati vremena, čak i ako griješe. Jer svi griješe, čak i svemoćni Mamić. Samo je on imao mogućnost da griješi, a da klub to ne osjeti jer je sve drugo u hrvatskom nogometu bilo podređeno njemu i njegovim interesima. Ako lopov koji je pokrao Dinamo zaslužuje razumijevanje, onda ga bome zaslužuju i ljudi koji su sada u klubu, koliko god su objektivno imali užasno ljeto iza sebe.
