“The United Way” naziv je ne pretjerano poznatog dokumentarca koji donosi povijest Manchester Uniteda kroz dotad neviđene snimke. Materijala zasigurno nije falilo jer s takvom klupskom povijesti i legendama poput Bobbyja Charltona, Georgea Besta, Matta Busbyja, Alexa Fergusona može se pohvaliti rijetko tko. Ipak, sam sadržaj tog filma nije toliko bitan, koliko njegov naslov.
Sve velike nogometne dinastije i uspješni klubovi ponavljaju mantru o svojoj filozofiji, mentalitetu i različitim pojmovima koji zvuče uvjerljivo, ali ih ljudi različito interpretiraju i doživljavaju. Već je i klišej koliko se za Real Madrid ponavljaju atributi nepobjedivih i mentalno najsnažnijih. Druge velike momčadi također imaju svoju “auru” – Barcelona i Manchester City Pepa Guardiole imaju prilično jasnu filozofiju, kao i Liverpool Jürgena Kloppa ili Chelsea Joséa Mourinha. Upravo su treneri s rigidnom filozofijom i jasnim identitetom ostavili najveći trag u nogometu. Uzmimo za primjer samo Helenia Herreru, Rinusa Michelsa, Johana Cruyffa, Arriga Sacchija itd.
Kad već nabrajamo najveće i najutjecajnije trenere, nedopustivo je ne spomenuti Sir Alexa Fergusona, koji je po mnogima s razlogom smatran najvećim trenerom svih vremena. Za razliku od navedenih trenera Ferguson nije imao striktnu ideju i filozofiju kako mora igrati njegova momčad i nije bio taktički revolucionar na njihovoj razini. Ipak, nije slučajnost da Mourinho i Sacchi ne bi mogli izdržati više od par sezona u klubu, a Ferguson je 27 godina vodio Manchester. U njegovom periodu skovana je krilatica Unitedovog načina, a očekivanja su se podigla nevjerojatno visoko.
Ključ Fergiejeve dugotrajnosti je njegova sposobnost prilagodbe. Često je mijenjao formacije i uvijek se znao prilagoditi kadru. Od klasičnih 4-4-2 i Cole-Yorke tandema do 4-5-1 s Van Nistelrooyem u vrhu napada, do terceta Tevez-Rooney-Ronaldo, Ferguson se uvijek znao prilagoditi. Njegov “man-managment” bio je na elitnoj razini, a konstantno dovođenje konkurencije igračima nikad nije dopustilo potpunu relaksaciju. Oko Sir Alexa bio je i pravi tim stručnjaka, pa se često zanemaruje važnost Carlosa Queiroza, njegovog pomoćnog trenera, koji je bio uvelike zadužen za taktiku i trening metode i upravo je s njim stvorena jedna od najjačih ekipa Uniteda ikad, s granitnom Vidić-Ferdinand obranom.
U posljednjoj sezoni Ferguson je osvojio titulu, no ta je predstava zamaskirala neizbježne probleme. David Moyes je bio žrtveno janje i rijetko bi koji trener imao osjetno bolji rezultat. Danas smo u sezoni 23/24, prošlo je nešto više od 10 godina od posljednjeg ligaškog naslova, a na klupi su se izredali: David Moyes, Louis van Gaal, José Mourinho, Ole Gunnar Solskjær, Ralf Ragnick i Eric ten Hag.
Europska liga, FA kup i Liga kupovi bili su slaba utjeha u ovom mučnom periodu. Osim kraćih bljeskova i intervala kada bi navijači pomislili da je to – to, jedina je konstanta muka. Često su stoga punditi ponavljali poslije sramotnih izvedbi da ovo nije Unitedova filozofija, da ovo nije njihova igra i njihov mentalitet. Ipak, zanimljivo je da bi se taj famozni United way pojavio kod jednih te istih trenera kada bi uslijedio pobjednički niz. Zlobnici bi pretpostavili da je zapravo čitav mentalitet kluba – pobjeđivanje?
I ne bi puno pogriješili. Filozofija, mentalitet, duh kluba i razni nazivi često se koriste kao prazne floskule, no kao što je već rečeno, Ferguson je zaista često mijenjao načine kako igra njegova ekipa i bili su toliko dugo relevantni da su apetiti navijača postali prilično veliki. Nasljediti Fergieja u klubu koji je imao očite probleme, a od trenera se “samo” očekuju pobjede, trofeji i povrh svega zanimljiv nogomet, nije lako. Idealan primjer svega napisanog je ekstaza Ria Ferdinanda poslije preokreta Manchester Uniteda nad PSG-om u Ligi prvaka 2019.
Manchester United mi možda neće biti zahvalan, ali izvadite taj ugovor, dajte mu da napiše cifru koju god želi, s obzirom na to što je napravio otkad je došao, i dajte mu da ga potpiše! Ole je za volanom, čovječe. Manchester United se vratio!
Rio Ferdinand
Ako ste slučajno zaboravili, radilo se o uzvratnoj utakmici osmine finala Lige prvaka gdje je PSG dočekao United s prednosti od dva gola. Vragovi su na kraju prošli s pet udaraca, 27% posjeda i jedanaestercem u nadoknadi. Rio Ferdinand je bio u pravu, barem u jednoj stvari – Manchester United mu neće biti zahvalan. Od kluba su se očekivale velike stvari i svaka naznaka povratka danima slave bila je dočekana s ekstazom. Kasnije će se pokazati da su to bili mali bljeskovi u mandatu Solskjæra, koji je nakon sjajnog niza kao privremeni trener postao stalni.
Norvežanin je kao glavni trener imao neke jako dobre rezultatske nizove gdje ne bi znao za poraz, pa je čak jedne sezone završio drugi na tablici (iako je pitanje kada će opet neka ekipa sa svega 74 boda završiti druga). Ni tada njegov stil nogometa nije pasao svima. United je igrao uglavnom tranzicijski nogomet, što nije ni čudno kada znamo da im je u napadu fokalna točka bio Marcus Rashford, a glavni razigravač Bruno Fernandes. U napadima na postavljenu obranu često su imali problema i oslanjali su se na individualnu klasu (osobito na Fernandesa), dok su s druge strane pod Oleom u devet utakmica protiv Cityja upisali čak četiri pobjede i remi.
Priča sa Solskjærom je završila krajem 2021. godine katastrofalnim rezultatima, a na njegovo mjesto je došao Ralf Ragnick. Ni njemački strateg nije dobro prošao i koliko god su treneri bili u krivu, toliko je klub bio u rasulu na puno više razina. Ako se klub ne može žaliti na nešto, ne može se žaliti na manjak ulaganja. Potpuno je suludo kakve je novce ulagao Manchester United, a nije imao nikakve rezultate koji bi to opravdali.
Gornji graf govori više od tisuću riječi. Na uzorku od 11 sezona Manchester United po medijanu izdvaja najviše za plaće, dok su drugi po “net spendu”. Kada se uzme u obzir da su u tom cijelom periodu samo pet puta izborili Ligu prvaka i dva puta zapeli još u grupi, jasno je da je riječ o neviđenom podbačaju. U knjizi Soccernomics autori Stefan Szymanski i Simon Kuper predstavili su istraživanje prema kojem je plaća igrača unutar kluba dobar prediktor ligaške pozicije. Naravno, postoje brojni drugi važni faktori, ali pozitivna korelacija je više puta dokazana. Crveni vragovi u osam su od posljednjih 11 sezona prvi po izdvojenim plaćama, dok su jednom bili drugi i dvaput treći. Kristalno je jasno da je transfer politika i raspolaganje resursima bilo katastrofalno, no što je s onim na terenu?
Erik ten Hag na klupu je došao kao spasitelj momčadi i dugoročno rješenje. Bio je njihov projekt, nešto što su drugima bili Guardiola, Klopp, Arteta i slični, a to znači da bi dobio strpljenje i resurse. Njegov je dolazak bio dočekan s oduševljenjem među navijačkim pukom jer se radi o treneru koji je svojedobno s Ajaxom igrao predivan nogomet s jasnim identitetom i filozofijom – ono što su očajnički htjeli vidjeti opet na Old Traffordu.
Nijedan početak nije lagan, pa tako nije bio ni njegov. Došli su neki bolni porazi, poput onog od Brentforda 4-0, no strpljenje je ključno jer trenerima treba vremena kako bi implementirali svoje zamisli. Izgledalo je kao da je ten Hag uspostavio ozbiljnu hijerarhiju, a dionice su mu bile na vrhuncu kada je skupa s ekipom otrčao 14 kilometara poslije poraza od Brentforda i kada se postavio kao autoritet u situaciji s Cristianom Ronaldom. Neke natruhe u igri mogle su se vidjeti – izgradnja igre iz posljednje linije, visok pritisak na protivničku zadnju liniju, ali opet nisu postali momčad koja dominira posjedom, nešto što je Nizozemac želio.
Stvari su izgledale bolje za United, no ne zadugo. Nedugo nakon izjave ten Haga na press konferenciji kako “ere moraju jednom završiti” aludirajući na kraj nadmoći Cityja i Liverpoola, svemir se odlučio poigrati s njim. Liverpool ga je u svojoj najlošijoj sezoni u dugo vremena ponizio rezultatom 7:0, a City je osvojio treble i to pobijedivši United u finalu FA kupa i takvi događaji nogometnu javnost više nisu iznenađivali.
Ono što je posebno nejasno u njegovom mandatu je smjer u kojem se klub kreće. Inzistirao je na specifičnom tipu igrača koje želi u klubu, ne skrivajući afinitet prema svojim bivšim igračima. Došli su Lisandro Martinez, André Onana i Antony koji su nastupali pod njegovom palicom u Ajaxom. Profil takvih igrača, osobito prva dva, sugerira kakav nogomet ten Hag želi igrati – posjedom dominantan, s izgradnjom napada iz zadnje linije, a na krilu je dobio igrača koji bi u teoriji trebao s lakoćom napraviti višak driblingom.
Dio slagalice koji je falio, a koji je bio krucijalan za novu momčad je Frenkie de Jong. Ten Hag nije krio koliko želi mladog Nizozemca u svojim redovima i nije teško vidjeti zašto. De Jong je jedan od najotpornijih igrača na pritisak na svijetu i na poziciji šestice daje ogromnu sigurnost u posjedu. Takav potez bio bi nevjerojatan napredak od dana kada su utakmice započinjali sa Scottom McTominayjem i Fredom na duplom pivotu, što bi protivnici objeručke iskoristili.
Kad god igrate protiv Freda, a mi smo to uvijek radili, pustite mu loptu. On uvijek koristi tri-četiri dodira, ne zna igrati s jednim ili dva dodira. Svatko tko gleda njegove utakmice znat će to u situacijama kada Fred primi loptu okrenut prema svom golu. Tri ili četiri puta po utakmici dat će ti posjed.
Troy Deeney
Ono što je začudilo jest da je ten Hag nakon neuspješnog dovođenja de Jonga odlučio dovesti Casemira. Brazilac je nedvojbeno igrač svjetske klase, ali je potpuno različit profil igrača od Nizozemca, što se jasno vidi u donjem grafu.
Casemiro je unio prijeko potrebnu dozu kvalitete u vezi i djelovao je briljantno. U njegovu individualnu klasu nitko nije sumnjao, no pitanje je kakav je dugoročan plan? Brazilac je potpuno drugačiji od svega onoga što de Jong predstavlja, a Nizozemac je trebao biti transformativan igrač.
Odlična je paralela dolazak Virgila van Dijka u Liverpool. Liverpool ga je skautirao do najsitnijih detalja i bili su sigurni da je on pravi stoper za njih. Kada ga nisu uspjeli dovesti bili su osuđeni na ulazak u sezonu s Dejanom Lovrenom, Joeom Gomezom, Joëlom Matipom i Ragnarom Klavanom. Klopp je svejedno inzistirao da ne želi nikog drugog jer nema smisla davati po 30-40 milijuna funti na igrača koji ne garantira sve ono što garantira van Dijk. Klub se strpio do zime i doveo van Dijka za tada rekordnu cifru i razina na koju je stoper podigao Liverpool odmah po dolasku je nevjerojatna. Naravno nekad jednostavno nije moguće kupiti konkretnog igrača, ali koliko smisla ima dovoditi profilom potpuno druagčijeg veznjaka za tako bitnu rolu?
Ono što je još vidljivo kod Kloppa i Guardiole je inzistiranje na jasnom stilu, filozofiji i profilu igrača. Koliko god vremena trebalo, ako je klub siguran da je trener pravi, od ideje i projekta se ne odustaje tako lako. Ten Hag je ipak posustao i sada se klub, po tko zna koji put, nalazi na raskrižju. Novac se uvelike troši, dovode se igrači suprotnih profila za stil igre koji je definiran još po samom dolasku novog trenera, a na terenu vlada kompromis od igre, koji je zapravo pragmatičan pristup bez jasne dugoročne vizije. Od spomenutog “The United way” nema ni natruha.
Erik ten Hag apsolutno snosi svoj dio odgovornosti, ali ono što je zapravo najfascinantnije u cijeloj priči je poslovanje Manchester Uniteda. Od odlaska Alexa Fergusona uložene su abnormalne količine novca, a rezultata godinama nema na vidiku. Od “reseta” koji je trebao uslijediti dolaskom Nizozemca zasad nema ništa, niti jasno definiranog identiteta i stila igre, kojeg je sâm jasno opisao i naglasio po dolasku. U kaotičnom okružju Manchester Uniteda strpljenja i tolerancije sve je manje, a svaka greška je pod povećalom. U klubu imaju svako pravo biti nezadovoljni s ten Hagom, ali čak ni njegova smjena ne garantira izlazak iz kružnog toka u kojem se klub nalazi još od Fergusonovog odlaska.
