Već duže vrijeme Marin Čilić nije aktualan u hrvatskim medijima zbog toga što ga nije bilo na teniskim terenima. Međugorac se posljednjih 20 mjeseci oporavljao od ozljede koljena te je njegov oporavak bio dug i mukotrpan. Međutim, njegovo postepeno vraćanje došlo je na naplatu u Kini, na ATP 250 turniru u Hangzhouu gdje je stigao i do rekorda. Postao je tako najniže rangiran tenisač u Open eri koji je osvojio neki ATP turnir, a malo tko je zaslužio taj uspjeh više od njega.
Čilić je svoj teniski put započeo u rodnom Međugorju. Tamo je njegova obitelj, zajedno s obitelji Ivana Dodiga bila najzaslužnija za njihov teniski razvoj. Dodigov otac je devedesetih sagradio prvi teren dok je Čilićev napravio jedan iza svoje kuće. Sve to je potaknulo dvojicu kumova da nastave graditi svoje karijere.
Tenis, kao bogati sport, ne donosi inače priče koje dolaze iz siromašnih kuteva. Tako uz Čilićev i Dodigov put rijetko nailazimo na sklapanje kraja s krajem u samim počecima; tek se možemo sjetiti Ive Karlovića u Hrvatskoj, a ako odemo negdje van, prvo će nam napamet pasti Dustin Brown s njegovim spavanjem u kamp kućici.
No, odmaknimo se sad od toga te krenimo na Čilićevu juniorsku karijeru. Već je ona pokazala da će Međugorac biti veliki tenisač. Osvojen Grand Slam na svojoj najmanje omiljenoj podlozi u Roland Garrosu gdje je na putu do titule pobijedio i velikog Andyja Murraya lansirao je Čilića na tenisku scenu.
Rođen u generaciji tenisača koji su obilježili tenis te smješten u razdoblje najdominantnije trojke u povijesti tenisa, Čilić je ostvario sjajne rezultate koji su iz nekog razloga puno puta bili osporavani. Kritiziralo ga se da nije mentalno jak, da nije dovoljno karizmatičan, da ne igra estetičan tenis, da nije konstantan; sve kako bi mu umanjili uspjeh, odnosno uspjehe.
Već se u ranoj profesionalnoj karijeri probio na scenu te je imao velike dvoboje s Juanom Martinom del Potrom te, već spomenutim, Murrayem. Upravo je s njima igrao na putu do svojih, tada najvećih uspjeha. Britanca je pobijedio na putu do prvog četvrtfinala US Opena dok je protiv del Potra slavio u Australian Openu, mjestu gdje ga je u prvom Grand Slam polufinalu zaustavio Murray.
Unatoč tim uspjesima, i dalje se na Čilića gledalo nekim drugačijim očima, njegove ATP titule su se umanjivale. Istina, njegovi naslovi su svi dolazili iz konkurencije ATP 250, no u eri tenisa koja je bila nešto konkurentnija od trenutne, to nisu bili zanemarivi uspjesi. Nizao je naslove te je prije kobne suspenzije bio nadomak desetoj tituli.
Ta suspenzija pokazala je kako se na neke tenisače gleda drugačijim očima. Čilića je ATP suspendirao na devet mjeseci, no na koncu mu je CAS umanjio suspenziju na četiri mjeseca. Pokazalo se kako Čilić nije bio kriv te je on zahtijevao i javnu ispriku, koja naravno, nikad nije došla.
Sve to kao da je zapalilu vatru u Čiliću koji je sklopio suradnju s Goranom Ivaniševićem krajem 2013. godine, netom prije svoje najbolje sezone, ako ćemo gledati konačan uspjeh. U toj sezoni se redovito sukobljavao s Novakom Đokovićem koji je te godine nekako uspijevao izaći na kraj s hrvatskim tenisačem. No, u toj sezoni Marin je još jednom pokazao kako njegov najbolji tenis može parirati Rafaelu Nadalu, Rogeru Federeru i Đokoviću.
Američko-kanadska turneja nagovijestila je Marinovu eksploziju. Iako je u Torontu poražen od Federera u tri seta, oni koji su gledali taj meč koji se igrao do kasnih večernjih sati u Kanadi, a ranih jutarnjih u Hrvatskoj, mogu svjedočiti kako su tamo vidjeli nekog drugog Marina.
Taj drugi Marin je sav raskoš svog tenisa pokazao na US Openu. Marcos Baghdatis, Ilya Marchenko, Kevin Anderson, Gilles Simon, Tomáš Berdych, Roger Federer i Kei Nishikori. Svi su oni pali pred najjačim Čilićem u karijeri. Ključna je pobjeda bila protiv Simona, Francuza protiv kojeg u karijeri ima samo dvije pobjede. Kad je svladao njega bilo je jasno da je neki drugi Čilić bio na terenu tih dana u New Yorku.
O meču protiv Federera sve je već ispričano. Bila je to jedna od najboljih teniskih predstava viđenih na Arthur Asheu gdje je s 3-0, bez imalo muke, porazio jednog od najvećih ikad. Nakon toga mu je Nishikori bio lak zadatak te možda čak i ostaje žal što nije naletio na Đokovića u finalu. Onakav Marin bi mogao pobijediti Đokovića te je šteta da je svoju prvu pobjedu protiv njega ostvario tek u Parizu 2016. godine.
Nije Marin samo za sebe bio uspješan, ostvarivao je on vrhunske uspjehe i za Davis Cup reprezentaciju gdje je prestigao Ivana Ljubičića po broju pobjeda. Odazivao se on svaki put na poziv, bilo da je daleko dogurao na US ili Australian Openu, a Hrvatska je bila domaćin ili gostovala negdje na istoku, odnosno zapadu. Nije bio problem Čiliću odigrati dvoboj unatoč vremenskoj razlici, unatoč umoru.
A opet, mnogi će mu zamjeriti poraz od del Potra u Zagrebu. Oni koji mu zamjeraju poraz nakon vodstva 2-0 u setovima zaboravljaju da je zajedno s Dodigom inicirao povratak protiv američke reprezentacije na gostovanju. Tada su Dodig i Čilić nadigrali braću Bryan.
Poetska pravda je bila da baš Marin donese odlučujući bod za Hrvatsku u finalu Davis Cupa 2018. Tada je lobom svladao Lucasa Pouillea za drugi hrvatski Davis Cup naslov u povijesti.
I nakon tog uspjeha Čilić je nizao dobre rezultate, ne onakve kao do tog trenutka, no svejedno vrijedne spomena. Uz polufinale Roland Garrosa gdje je nakon četiri seta poražen od Caspera Ruuda, vrijedi spomenuti i veliki uspjeh s Olimpijskih igara u Tokiju gdje je osvojio srebro u paru s Dodigom. U finalu su ih porazili, naravno, Nikola Mektić i Mate Pavić.
Nakon ta dva uspjeha, stigla je i ozljeda nakon koje je čekao na veliki rezultat sve do Huangzhoua. Tamo je na putu do titule porazio Zacharyja Svajdu, Yoshihita Nishioku, Yasutaku Uchiyamu, Brandona Nakashimu te Zhizhena Zhanga. Sve su to redom solidni hardcourt tenisači, posebice Nakashima i Zhang koji su pokazali da Čilić ipak još ima kvalitete za teniski vrh.
Na turniru u Kini pokazao je i mentalnu snagu, nešto za što ga se konstantno u karijeri kritiziralo. U prvom kolu je pobijedio nakon gubitka prvog seta, protiv Uchiyame je u četvrtfinalu izvukao servis za meč i zaostatak od 1-4 u tie-breaku dok je protiv Nakashime u drugom setu spasio i dvije set lopte, od kojih je jedna stigla i na servisu Amerikanca. Kroz cijeli turnir je pokazivao ono što ga je krasilo kroz karijeru; sjajan servis i return, moćan forehand te pouzdan backhand, posebno kad je riječ o paraleli.
the moment @cilic_marin captured his 21st title!@HangzhouOpen | #HangzhouOpen pic.twitter.com/y3ar8HvDpf
— ATP Tour (@atptour) September 24, 2024
Bilo da je ovo svojevrsni last dance ili najava povratka starog Čilića, ništa neće promijeniti sliku koju bi javnost trebala imati o Međugorcu.
U eri u kojoj su bili Nadal, Federer, Đoković i Murray, jedino su od Čilića uspješniji del Potro i Stan Wawrinka, a to je dovoljan pokazatelj koliko je velik i moćan Čilić. Na četiri Grand Slama stigao je minimalno do polufinala; na tri je ušao u finale, a na jednom je imao break loptu kojom bi dokrajčio Federera za osvajanje Australije. Bez obzira na svo podcjenjivanje, sve kritike, Marin Čilić je najbolji hrvatski tenisač svih vremena.
