Postoji više definicija fair-playa. Prema Cambridge rječniku to je “ponašanje koje je pošteno, iskreno i ne iskorištava ljude”. Kada bismo uzeli ovu definiciju i primijenili je na nogomet, uočili bismo kako se na svakoj utakmici bar jedan nogometaš ne pridržava ovog svojevrsnog kodeksa.
Maknut ćemo tu na stranu zadržavanje koje se na mnogim utakmicama događaju od prve minute. Kralj takvog zadržavanja je Emiliano Martinez koji na utakmicama s odugovlačenjem kreće od prve minute ako je njegova ekipa u podređenom položaju. Odnosno, od prve prilike koja mu se ukaže, bilo da je gol-aut ili ima loptu u rukama. Tada famozno pravilo “šest sekundi” postane pravilo “dvadeset sekundi”. Ne govorimo ovdje o takvom kršenju fair-playa. Ova povreda pravila može se sankcionirati, samo što suci to ne rade. Ako kojim slučajem i sankcioniraju one koji krše takva pravila uglavnom to dođe prekasno, u kasnim minutama utakmice kada je već svo vrijeme “pokradeno”.
Izbacivanje lopte iz igre
Ovdje pričamo o nepisanom pravilu kako se lopta “mora” izbaciti ako igrač ostane ležati na travi. Naravno, to onda budi svakakve ideje u igračima koji u raznim situacijama odluče odglumiti neku ozljedu. Bude tu i stvarnih ozljeda, ali kada bismo krenuli brojati situacije, ne bismo naišli na mnogo takvih slučajeva. Većinom kada igrač ostane ležati brzo se bez ikakvih posljedica vrati na travnjak, a zna se dogoditi da se u igru vrati i bez ukazivanja pomoći.
Specifičnost fair-play izbacivanja lopte iz igre je ta što rijetko ozljede u kasnim minutama utakmice zarade igrači momčadi koje gube. Kada je ekipa u zaostatku, prag boli naglo postane viši te igrači ne padaju na najmanji dodir, ne ostanu ležati na sredini terena, ne javljaju se grčevi. Mnoge brige koje more nogometaše u bitnim minutama utakmice u tom slučaju potpuno nestanu.
Kako riješiti taj problem?
Ne moramo se vraćati daleko u prošlost da vidimo kako neke hrvatske ekipe same rješavaju ovaj problem. Polufinale SuperSport kupa između Lokomotive i Rijeke početkom travnja donio je jednu spornu situaciju. Rijeka je u 70. minuti došla do kornera. Udarac iz kuta su zaradili tako što Niko Janković nije izbacio loptu iz igre nakon što je igrač Lokomotive ostao ležati. Iz istog tog kornera ubacio je Marco Pašalić, a za 0:1 je poentirao Ivan Smolčić. Protestirali su igrači i stručni stožer Lokomotive, ali nije to urodlilo plodom te je gol za vodstvo i prolaz u finale Kupa vrijedio.
I na utakmici Istre 1961 i Hajduka dogodila se slična situacija. U duelu četvorice igrača, dva igrača Istre 1961 (Slavko Blagojević i Lawal Salim Fago) su ostala ležati, a Hajdukovi igrači su odlučili ne izbaciti loptu iz igre. Iz te akcije se stvorila prilika koju Aleksandar Trajkovski nije uspio realizirati. Svejedno je nakon toga Paolo Tramezzani reagirao žustro prema Juri Ivankoviću nakon čega je i zaradio crveni karton.
Problem nogometa je što bi i Ivanković reagirao slično da su kojim slučajem igrači Istre 1961 napravili isto što i njegova ekipa. I jedni i drugi su problem i rješenje. Svaki trener i svaki igrač je svjestan da ozljeda u većini slučajeva ne postoji, a kamoli da je ozbiljna i sve češće se odlučuju ne izbaciti loptu iz igre. To je legitimno rješenje i vjerujemo kako bi i talijanski stručnjak svojim igračima dao naputak da nastave s igrom u toj situaciji. Ako se već ekipe odlučuju na zadržavanje lopte u terenu, idući logičan potez bi bio da svojim igračima “zabrane” ležanje u situacijama kada ozljeda nije ozbiljna.
Kako se prema fair-playu odnose u ostatku Europe?
Osim u Hrvatskoj, zanimljiva rješenja u borbi protiv lažnog fair-playa vidjeli smo u engleskoj Premier ligi. Momčad Mikela Artete u prošloj sezoni bi nakon što bi protivnici izbacili loptu izvan granica igrališta, zbog ležanja svog igrača, loptu jednako tako vratili u aut i odigrali presing. To dovoljno pokazuje koliko je besmisleno izbacivanje iz igre. Nije pošteno to što je radio Arsenal, ali jednako nefer je to što protivnici zaustavljaju igru zbog “ozljede” igrača kojem se na kraju ni ne ukaže pomoć.
Arsenal je i ove sezone protiv Brentforda u pobjedi 2:1 također vodio borbu protiv, odnosno za fair-play. Nastavili su igru u zadnjim minutama utakmice unatoč ozljedi igrača protivničke momčadi te su u istoj akciji došli i do pogotka za pobjedu. Većina ekipa žalila bi se kada bi izvukli deblji kraj u takvoj situaciji. Međutim, to je ono što je licemjerno u svemu tome. Sve ekipe previde ozljede protivnika kada love rezultat te najednom igraju do zvižduka.
Ne može se sav teret staviti na trenere i igrače. Svi oni su pod pritiskom rezultata. U svakoj utakmici poseže se za dozvoljenim, a i nedozvoljenim sredstvima kako bi se došlo do pobjede. Tu bi na scenu trebali stupiti oni koji stvaraju i provode nogometna pravila.
Što suci mogu?
Svi suci na svijetu imaju naputke o zaustavljanju igre u slučaju ozljeda glave ili u slučaju ozbiljnih ozljeda. To je legitimno te svi razumijemo zašto postoje takve mjere. Mjere bi trebalo poduzeti i u slučaju manjih ozljeda.
Postoji nekoliko opcija. Međutim, svaka od njih nosi svoje probleme. Ako bi suci dobili naputke o prekidanju igre nakon svakog ležanja, nogomet bi postao potpuno negledljiv te bi se dodatno povećao problem prosječnog vremena kada je lopta u igri. Nekad to zna otići u ekstrem da to vrijeme iznosi manje od jednog poluvremena, a dodavanjem ovog pravila, dodatno bi se situacija pogoršala.
Druga opcija je ta da se nikad ne prekida, ali onda bi se previdile stvarne ozljede te bi se suci lako doveli u neugodne situacije u slučaju neke ozbiljnije ozljede. Ova opcija se kosi s trenutnim naputcima koji su nedavno uvedeni. Ako nogometne organizacije i razmatraju o ovom pravilu, ne vjerujemo da će se odlučiti na takav potez u bližoj budućnosti.
Postoji i “hokejaška” opcija. To je također u okviru nepisanih pravila. U hokeju na ledu na dječjim treninzima u Sjedinjenim Američkim Državama i u Kanadi se, ako ostanete ležati na ledu, u igru možete vratiti tek nakon četiri promjene postava. U nogometu je to nemoguće jer nije tako koncipiran sport. O ovome bi se moglo pričati tek ako bi se FIFA odlučila na štopanje vremena kao u futsalu. Naznaka o tome još nema te i ovog rješenje zbog toga propada.
Borba s vjetrenjačama
Jednostavnog rješenja ovog problema nema. Ljudi u krovnim organizacijama nogometa ne smatraju kako je ovo velik problem za sport. Klubovi, treneri i igrači nemaju potrebu za promjenama s obzirom na to da u ključnim momentima utakmice mogu posegnuti prema “crnoj magiji” zadržavanja.
Tako ćemo svi mi kojima smetaju anti fair-play potezi, kao Don Quijote, voditi svoju borbu s vjetrenjačama u nastojanju da nogomet postane pošteniji.
