Serijal o stranim nogometašima koji nisu ispunili očekivanja u hrvatskim klubovima započeli smo s impresivnim Hajdukovim popisom, a nastavljamo s njihovim najvećim konkurentima – Dinamom. Najtrofejniji hrvatski klub u prvih, pa gotovo 15 sezona HNL-a, osim jedne iznimke krajem prošlog tisućljeća, nije dovodio strance dalje od susjednih nam zemalja, da bi se sve promijenilo sve većim ulaskom Zdravka Mamića u klub, ali i širenjem kluba u europskim okvirima.
Prve prave Dinamove, odnosno tada Croatijine, strane promašaje od samostalnosti pamte svi poznavatelji nogometa u Hrvatskoj. Gražvydas Mikulėnas i Kazuyoshi Miura u Zagreb su sletjeli u siječnju 1999. godine, a napustili ga prije kraja iste, pri čemu su tadašnji reprezentativci Litve i Japana ukupno odigrali 27 utakmica i postigli četiri pogotka za zagrebački klub, a jedina korist bila je povećana kupnja Dinamovih dresova od strane japanskih turista. Pompozan je bio i dolazak Andersona Coste sedam godina kasnije. Nikome tada u hrvatskoj javnosti nije bilo jasno kako 22-godišnji bivši mladi reprezentativac Brazila, koji je navodno nemilice parao mreže u dresu Vasco da Game, dolazi u Dinamo i to za svega milijun Eura odštete. Ali, nije dugo trebalo da shvatimo zašto. Brazilac je bio potpuno van forme, a minoran učinak od jednog pogotka u 15 utakmica zasjenio je slavni crveni karton, kojeg je zaradio svega 23 sekunde po ulasku u igru u utakmici protiv Hajduka na Poljudu.
Costin suigrač bio je dobro poznati Jens Nowotny, stoper s 48 nastupa za reprezentaciju Njemačke, koji je u Dinamo došao uvelike načet ozljedama te se takav nije uspio nametnuti, a dio te momčadi iz sezone 2006./2007. bio je i Saško Pandev, za kojeg se govorilo da je i talentiraniji od brata Gorana, ali za Dinamo je upisao manje od 300 minuta. Tih sezona Dinamo je dovodio mnogo igrača s tržišta Južne Amerike, mnogi od njih bili su i ostali anonimci, ali bilo je tu i podosta igrača s određenim pedigreom iza sebe. Jedan od njih bio je Guillermo Suarez, za kojeg je plaćeno milijun Eura odštete Tigreu, a koji je Dinamo napustio nakon 13 odigranih utakmica i nula postignutih pogodaka, unatoč tome što je igrao na poziciji napadača.
U sljedećih su se nekoliko sezona izmjenjivali afrički i europski igrači koji nisu ispunili očekivanja, kao na primjer Dimitrios Papadopoulos, Jakub Sylvestr, Tonel, Walid Atta i Lee Addy, da bi to presjekli s još jednim Argentincem. Ovaj i nije toliko razočarao izvedbom na terenu, budući da je Dinamu svojim obranama doprinio osvajanju hrvatskog Superkupa 2013. godine, ali disciplina, odnosno manjak iste istjerale su Pabla Migliorea iz kluba nakon samo četiri službene utakmice. Umjesto njega doveden je Grzegorz Sandomierski, koji je nakon prvih nekoliko utakmica među vratnicama prebačen na klupu, odakle se više-manje nije dizao do kraja sezone.
Ta sezona 2013./2014. definitivno je najbogatija Dinamova što se tiče stranaca koji nisu ispunili očekivanja. Bakary Bouba Saré doveden je sa solidnim referencama, kao standardan član Cluja, Anderlechta i Rosenborga s kojima je osvajao domaća prvenstva i kupove te igrao skupine europskih natjecanja, ali je već na zimu vraćen u Cluj. A upravo toga siječnja u Maksimir stiže brazilski kreativac Cleyton, prvak Grčke s Panathinaikosom, koji se i kraće od Saréa zadržao među Plavima, pošto je već u ožujku dobio raskid ugovora. Uslijedile su tri sezone u kojima su se istaknuli nogometaši iz zemalja portugalskog govornog područja, među kojima su manje od prolazne ocjene zaradili Gonçalo Santos, Wilson Eduardo, Jonas i Marcos Guilherme.
U ljeto 2016. godine u Dinamo je stigao reprezentativac Irana Ali Karimi, ali ubrzo je prebačen u drugu momčad, pa potom na posudbu u Lokomotivu, da bi u rujnu sljedeće godine uslijedio povratak kući sa svega 92 odigrane minute u Dinamovom dresu. Rennes, Wolverhampton, Valenciennes, Toulouse – bila je to impresivna lista klubova čiji je član bio Tongo Doumbia, doveden u ljeto 2017. godine. Iako je prve sezone bio standardan, ničime nije odavao dojam kvalitete u skladu sa životopisom, a dolaskom Nenada Bjelice na klupu Dinama potpuno je ispao iz konkurencije, da bi ga potom Zoran Mamić odveo u Al-Ain. Međutim, čak i više od izvedbi na terenu, Doumbia je ostao dužan u pravom smislu te riječi, i to 1,3 milijuna kuna Republici Hrvatskoj u vidu poreza i doprinosa. Još jedan koji je izgubio status prvotimca dolaskom Bjelice je i Jan Lecjaks, koji ni do tada nije odavao dojam prinove, a kamoli pojačanja.
Što onda tek reći za Françoisa Moubandjea, reprezentativca Švicarske koji je u Dinamo došao u srpnju 2019. godine za milijun Eura odštete iz Toulousea ili za Iyayija Atiemwena, koji je više od 2.5 milijuna Eura plaćen Gorici, a na kraju ostao upamćen po raskalašenom noćnom životu, dok njegove izvedbe na travnjaku ne pamti niti on sam. Posljednji strani igrači koji su ostavili slabiji dojam nego što se od njih očekivalo su Mahir Emreli, koji je za Dinamo skupio 49 nastupa, a na terenu je prosječno provodio tek 36 minuta po susretu, dok danas jednako skromno nastupa za njemačkog drugoligaša 1. FC Nürnberg te Bogdan Mykhaylichenko, koji je u Dinamo stigao s reputacijom povremenog reprezentativca Ukrajine, a otišao zbog nediscipline.
Dojam je da su promašaji bili i učestaliji i kapitalniji u razdoblju u kojem je Maksimirskom 128 drmao danas bjegunac od hrvatskog pravosuđa Mamić, što i ne čudi s obzirom na njegovu povezanost s određenim menadžerskim agencijama te rizicima u koje je ulazio. Posljednje dvije sezone u klubu se više pazi na izdvajanja za transfere, pa je posljedično tome i manji dolazak stranih igrača od kojih se puno očekuje, iako su neki od trenutnih članova Dinamove svlačionice na dobrom putu da se nađu na nekoj budućoj, ovome sličnoj listi.
