Nogomet je igra čiji su se taktički postulati izmijenili nebrojeno puta kroz godine. Svaka era je imala neku svoju popularnu filozofiju i neku taktiku koju je većina pokušala replicirati od onih najboljih. Bilo da se radi o formaciji 4-4-2 i popularnom tandemu jednog jakog i visokog igrača te jednog niskog i brzog u devedesetima ili pak o formaciji 4-3-3 s lažnom devetkom i krilima koji traže prostor u sredini koju smo gledali u moderno vrijeme. Pristup na terenu je također bio promijenjiv. Mijenjao se on dosta doduše i zbog promjena pravila, posebno one 1992. kada se zabranilo vraćati namjerno loptu golmanu u ruke. Otvorilo je to vrata presingu visokog intenziteta koji je u posljednjih nekoliko godina vršila gotovo svaka uspješna ekipa u Europi.
Povećati efikasnost, a smanjiti rizik
Svaki period traži neke nove nogometne odgovore pa tako i ovo. Kada je prije nekoliko godina uvedeno pravilo o gol-autu prilikom kojeg golman može dodati loptu braniču unutar kaznenog prostora, doživjeli smo porast ekipa koje grade napad kratkim dodavanjima iz zadnje linije. Sukladno tome, pojavio se i veći broj ekipa koje vrše visoki presing. Uz to, sve više ekipa pa čak i onih financijski slabije moći uspješno pronalaze brze igrače koji u tranziciji mogu napraviti kaos. Još jednostavnije rečeno, greške u izgradnji napada su postale nevjerojatno skupe jer svaka ekipa može imati jednog igrača poput Wilfrieda Zahe ili pak Luke Stojkovića. Dovoljno da pogrešno dodavanje postane gol.
Kako bi se pronašao sistem kojim će ekipe i dalje dominirati u posjedu, imati brojčanu nadmoć u napadu, ali istovremeno smanjiti rizik od potencijalnih kontranapada, neki treneri su se morali vratiti punih 100 godina u prošlost kako bi pronašli sistem koji će odgovoriti na te zahtjeve. Sistem je to koji je implementirao Herbert Chapman, jedan od najvećih trenera i najvećih inovatora u nogometu svih vremena. Pored toga što se Chapmanu daje priznanje za korištenje fizioterepeuta, reflektora na terenima, brojeva na dresovima te čitav niz trenažnih procesa, uz njegovo ime se veže i taktika WM.
Iako nam nije poznato je li Chapman već tada dijelio teren na pet vertikalnih linija kao što danas analitičari to rade, osnovna misao mu je tako djelovala. Ako teren podijelimo na bočne strane, lijevi i desni halfspace te centralnu vertikalnu liniju, u taktici WM, odnosno 3-2-2-3 (iz ptičje perspektive izgleda kao ispisana slova W i M) stoje po dva igrača unutar svake od tih vertikalnih linija. Nekoliko trenera je shvatilo da upravo takva formacija može biti efikasno rješenje u današnjem nogometu, a čovjek kojeg danas najviše vežemo s njom je Pep Guardiola.
Guardiola je dugo koketirao s tom idejom, još kada je bio trener Bayerna, no niti jednom ju nije u potpunosti usavršio i ustalio kao što to radi sada s Manchester Cityjem. Teško je reći je li baš on taj koji je najviše gurao tu ideju i je li on inovator kojeg danas ostali kopiraju, no na terenu njegov nogomet implementiran unutar te formacije izgleda najefikasnije. Varijacije na temu smo vidjeli od Barcelone, Arsenala, Brightona (u izvedbi koji je posebna priča te je više 2-3, ali je filozofski slično) i u posljednje vrijeme Liverpoola, te baš svaka od tih momčadi može reći da im je taj sustav donio korist, a u konačnici i rezultat.
Barcelona će osvojiti naslov prvaka s najboljim obrambenim brojkama u povijesti lige, Arsenal je od kluba koji nije mogao ući u top 4 postao borac za naslov prvaka, Brighton se legitimno i dalje bori za poziciju koja bi ih možda odvela i u Ligu prvaka te oduševljava neutralne navijače svojom igrom, dok je Liverpool nakon horde problema u sezoni odjednom skočio na tablici te se nada da nekako može uloviti to četvrto mjesto.
Postulati formacije 3-2-2-3
Da bismo došli do teze u naslovu kako moderni nogomet, ukoliko krene u ovom smjeru, ubija bekove, moramo vidjeti i što točno ova formacija donosi. Za početak se fokusirajmo na sami početak akcije, odnosno izgradnju napada od zadnje linije. U toj fazi igre ekipe posvećuju od 6 do 8 igrača, a u ovoj formaciji je jasno da ih više od 6 nikada neće biti. Tu brojimo i golmana. Postavljajući oba veznjaka na različiti visinu te povlačenjem centralnog braniča dublje, ekipa stvara trokute i linije dodavanja pri čemu se otvara više opcija nego li kada ekipa otvara igru s četiri igrača u zadnjoj liniji.
Uzmimo kao primjer akciju u kojoj lopta odlazi na lijevog beka u liniji s četiri te onu gdje dolazi do lijevog stopera u liniji s tri. Kada se suočava s presingom, lijevi bek ima najčešće 4 do 5 linija dodavanja. Okomitu prema lijevom krilu, onu prema lijevom stoperu, dvije prema veznjacima i kao peta se može biti ona prema golmanu. Presing na beka u izgradnji napada je najefikasnije rješenje jer mu se jednostavno smanjuje kut i opcije dodavanja. Desni stoper i desni bek su u tom slučaju višak igrači jer lijevi bek najčešće nema liniju do njih. Napadačka ekipa u tom slučaju može potrošiti čak 7 igrača na izgradnju napada dok u samom napadu stoje tek trojica. Potencijalna duga lopta na samo tri igrača u napadu tada nije toliko opasna pa obrambena ekipa može posvetiti pokojeg igrača više u fazi presinga.
U formaciji 3-2-2-3 imamo u načelu jako jednostavnu filozofiju. Prva polovica ekipe brani teren, a druga polovica napada. Ako u ovom slučaju gledamo ponovno situaciju gdje lopta odlazi na lijevu stranu, tada će lijevi stoper imati više dodavačkih opcija nego li što je imao u ovoj prethodnoj lijevi bek. Zbog uže strukture igre, njemu su otvorene putanje prema oba stopera, prema oba veznjaka u sredini, prema lijevom krilu koje se može spustiti te prema golmanu. Otvara se jedan kut više nego li u prethodnoj situaciji, a potencijalno mogu i dva ovisno o konfiguraciji ofenzivnih centralnih veznjaka.
Ako uzmemo u obzir da ekipe u presingu najčešće koriste jednog igrača manje nego li ih napadačka momčad koristi na svojoj polovici, imamo situaciju u kojoj četiri igrača moraju presingom pokriti čitavu tu polovicu terena što je jako težak zadatak. Ono što radi značajnu razliku naspram prethodnog slučaja je veća opasnost od duge lopte. Ukoliko će neka ekipa agresivno krenuti u presing čovjek na čovjeka, potencijalna duga lopta golmana u protivničku polovicu ovoga puta nema za metu samo tri igrača, već potencijalno njih pet. Dva ofenzivna veznjaka će se pronaći točno iza linije presinga, a spustiti se može i napadač.
Ekipe koje imaju stopera čiji je forte progresivno dugo dodavanje to mogu odraditi i bez duge lopte golmana, a primjer toga smo vidjeli u utakmici Cityja i Arsenala. Arsenal šalje agresivni visoki presing na zadnju liniju Cityja pri čemu Stones šalje dugu loptu na Haalanda koji se spušta, privlači na sebe stopera, a prostor koristi De Bruyne koji protrčava pored njih. Haaland mu daje loptu, a ovaj se okomito obrušava na gol pri čemu ispred sebe ima tek jednog igrača kao prepreku.
Kada ekipa probije prvu liniju presinga u ovoj formaciji, brojčana nadmoć se ističe u protivničkoj trećini protiv ekipa koje igraju s četiri igrača u zadnjoj liniji jer napadačka ekipa ima jednostavno igrača više. Centralni napadač čak ne mora služiti kao mantinela u ovom slučaju što je još jednom vidljivo kod Haalanda. U brojnim utakmicama on ima jako malo dodira s loptom, međutim ono što radi je okupiranje jednog od stopera pri čemu ofenzivni veznjak okupira beka na toj istoj strani kako bi stvorio prazan prostor za krilnog igrača. Ukoliko krilo uspješno primi loptu, imamo situaciju u kojoj bek napada krilo, stoper čuva ofenzivnog veznjaka, a Haaland mijenja putanju i traži prostor iza leđa drugog stopera dok prostor između dva stopera napada drugi ofenzivni vezni.
Problem s kojim se ova formacija suočava je napad na niski blok pogotovo kada zadnju četvorku podupiru još i dva veznjaka te čine liniju od 6 igrača. U takvim slučajevima ne postoji brojčana nadmoć te se mora igrati na kartu slobodnijeg kretanja oba ofenzivna veznjaka ili riskantnije, koristiti jednog od dva stopera kao dodatnog igrača na krilu.
Ipak, pored svega što ova formacija donosi u napadu, njena možda najozbiljnija prednost je ta što anulira protivničke tranzicije. Ukoliko će momčad s loptom igrati pozicijsku igru sa svojom zadnjom linijom i prvim parom veznjaka, u slučaju izgubljene lopte će protivnik teško izvesti tranziciju kroz zgusnutu sredinu. Prostor će se otvoriti na krilu, ali to je ono što se ovom formacijom i želi postići. Da potencijalna tranzicija bude odgurnuta na stranu, daleko od gola, što daje dovoljno vremena da se momčad obrambeno konsolidira čak i ako treba u dvostruki blok u formaciji 4-4-2.
Da uzmemo opet City kao primjer, oni će drage volje pustiti tranziciju po desnom boku, a kada znaju da se Stones iz vezne linije vratio u sredinu kao dodatni stoper, onda mogu posvetiti svog lijevog stopera da agresivnije napadne igrača s loptom. Najveći pomak koji neki igrač mora raditi u ovoj formaciji prilikom pretvorbe iz napada u obranu je taj trk Stonesa iz sredine u zadnju liniju. Ako usporedimo to s primjerice početnim utakmicama Liverpoola gdje su zbog visokog postavljanja Robertsona ili Trenta bile ogromne rupe iza njihovih leđa koje bi ili oni morali pokriti trošeći se u punom sprintu natrag, ili bi pak veznjaci morali juriti pokriti taj prostor, onda vidimo koliko sistem 3-2-2-3 smanjuje potrošnju energije i daje vremena da se obrana ustali nakon izgubljene lopte. O tome su još početkom godine pričali Nagelsmann i Rangnick. Iako je ovdje konkretno izgradnja bila u 2-3 polazištu, osnovne karakteristike su iste.
Samim time dolazimo i do pozicije beka. Iako bekovi mogu naučiti igrati u ovoj formaciji, uloga beka koja je bila toliko dominantna i bitna pred samo koju godinu, je u ovakvom nogometu potpuno nepotrebna. Arsenal prilikom korištenja ove formacije desnog beka, Whitea, koristi kao desnog stopera, dok lijevi bek, Zinchenko, ulazi u sredinu čime Arsenala ima dva pivota u sredini kojeg tvore on i Partey, dok Xhaka i Odegaard funkcioniraju kao dvije osmice ispred njih, doduše svaka na određenoj visini terena i s određenim zadacima.
Pep Guardiola je to učinio sa Stonesom. Kod Cityja gledamo redovito prvih 11 bez prirodnih bekova, a primarni razlog je što je Pep prepoznao koji su mu igrači u izgradnji napada najsposobniji za odigravanje akcija putem svih onih dodavačkih putanji o kojima smo pisali ranije. Walkerov atleticizam za takav sistem nema apsolutno nikakvu ulogu, ali Stonesova sposobnost da funkcionira u slučaju tranzicije kao dodatni stoper, kao i njegova dodavačka sposobnost, čini ogromnu razliku.
Liverpool je to počeo raditi nedavno koristeći Alexandera-Arnolda kao igrača u sredini, dok je Robertson ostao iza kao lijevi stoper. Iako to anulira Robertsonove kvalitete, Trent je u ovoj ulozi procvao. I dalje se radi o elitnom razigravaču koji može primjerice pogoditi onu dijagonalu na lijevo krilo o čemu smo pričali ranije kada smo objašnjavali pozicioniranje Haalanda u Cityu. Istovremeno, njegova defenzivna igra je na višem nivou jer zbog te zgusnutije sredine on ima otvorene ruke za instantni presing po izgubljenoj lopti, znajući da desnu stranu pokriva Konate. Rezultat ovoga je i veći posjed i veći broj osvojenih lopti u sredini terena za Liverpool otkako su se okrenuli ovoj formaciji. Individualne greške u obrani niti jedna formacija ne može spriječiti, ali u globalu ovakva igra ima više smisla nego li ona koju smo gledali kroz sezonu.
Bekovi su dakle u ovim slučajevima postali veznjaci ili ih pak u prvih 11 uopće nema. Jedini primjer ove formacije koji i dalje koristi brzinu i centaršut beka je onaj Barcelone. Naime, Barcelonin model je takav da na papiru kreću s formacijom 4-2-3-1, međutim u posjedu će Balde ili Alba otići visoko i funkcionirati kao lijevo krilo, dok će se Gavi pomaknuti na poziciju lijevog ofenzivnog veznog i tvoriti će kvadrat s Busquetsom, Pedrijem i de Jongom. Kako bi bili bolje upoznati sa svim varijacima ove taktike i time što koja momčad dobiva, kako se još manipulira prostorom i koje su prednosti tog kvadrata u sredini, savjetujemo pregled ovog videa.
Sve ovo u defenzivnom i ofenzivnom smislu označava beskorisnost klasičnih bekova. Ako će se ekipa osloniti na njih da pružaju visinu i širinu u napadu, to znači da će biti prostora iza njihovih leđa u slučajevima tranzicije. Čak i u napadu više ne generiraju tu brojčanu nadmoć bilo utrčavanjem u sredinu ili iza leđa krila, kada se to lakše može ostvariti na način na koji to City radi s kretanjima Haalanda, ofenzivnih veznjaka te krilnih igrača. Do konačnog cilja, odnosnog tog igrača više će također doći, no pri tome neće žrtvovati ogroman prostor koji će protivnik iskoristiti u tranziciji.
Bekovi čije su glavne karakteristike moć ponavljanja, brzina, centrašut te kondicijska sprema u ovakvom sistemu praktički nemaju ulogu. Moraju se prilagoditi na jednu od dvije stvari. Ili na igranje srednjeg veznog ili na igranje bočnog stopera. To ujedno znači i da će se puno više cijeniti njihova sposobnost obrane 1 na 1 ili pak ona pronalaženja pravih dodavačkih kanala.
Metamorfoza iz napada u obranu i suprotno se u ovom sistemu, barem kada to čine top momčadi, čini nevjerojatno jednostavnom pri čemu se minimalizira rizik. Ne postoji potreba da Reece James, Dani Carvajal ili Theo Hernandez pokrivaju čitavu bočnu stranu terena u napadu kada to sada radi krilni igrač koji podršku ima u ofenzivnom veznjaku. Istovremeno nema bojazni da će se prostor iza beka iskoristiti za tranziciju kada pozicijska igra nalaže da je petero igrača uvijek spremno povući. Jednostavno, već u samom posjedu postoji spremna defenzivna struktura.
Naravno, ekipe koje nemaju profil igrača koji može igrati u ovom sistemu, a obiluju jakim bekovima se neće prikloniti ovoj filozofiji. Međutim, ukoliko se ona uspostavi uspješnom i postane trend, a već postojeći uspjeh takvih ekipa govori da hoće, pitanje je vremena kada će i ostale ekipe promijeniti paradigmu i krenuti u usavršavanje iste. Barem do onog trena kada neka nova nogometna vizija poništi trenutnu.
