U 8. po redu kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, nakon 35 utakmica na domaćem terenu u kojima je Hrvatska upisala 27 pobjeda i 8 remija uz gol razliku 82:16, stigao je i prvi domaći poraz. Rijetko je to viđena statistika u reprezentativnom nogometu koja dovoljno govori o tome kakve je standarde i očekivanja Hrvatska postavila samoj sebi i svojim navijačima tijekom posljednjih 29 godina igranja natjecateljskog nogometa. S obzirom na iste, Zlatko Dalić nije mogao imati mirnu noć, iako je na neka od događanja u utakmici protiv Turske vjerojatno mogao i predvidjeti.
Hrvatska je u susretu odigranom prije pola godine u Bursi istrčala s gotovo identičnim sastavom kao i onim večeras, uz razliku da nije bilo dugotrajno ozlijeđenog Perišića te još uvijek nepsremnog Kramarića, umjesto kojih su započeli povratnik Brekalo i debitant u prvom sastavu Musa. Sve to govori kako Zlatko Dalić, iako se našao u do sada neviđenom problemu s ozljedama i formom ključnih igrača, večeras ipak nije zaigrao s toliko različitim sastavom i sustavom, da bi Hrvatska na Opus Areni izgledala onako kako je izgledala.
A izgledala je najlošije u posljednjih 5 godina pod njegovim ravnanjem. Već je prethodni susret Turske i Hrvatske pokazao da Turci imaju recept za hrvatsku igru iz zadnje linije i praktički nepogriješivu veznu liniju. Turska je i u tom susretu Hrvatskoj prepustila loptu, ali pritiskom po izgubljenoj lopti, agresivnoću zbog koje je broj osvojenih duela iznosio čak 71 naspram 44 hrvatskih. Brzom tranzicijom koja je uključivala veliki broj centaršuteva u šesnaesterac naše ekipe, Turska je ugrožavala vrata Dominika Livakovića koji je tada bio upisao 5 velikih obrana. Na sreću Zlatka Dalića, bila je to jedna od onih utakmica u kojima je po tko zna koji put isplivala individualna kvaliteta, pa se tako pojavio Mateo Kovačić i s dva pogotka donio ogromna 3 boda Hrvatskoj.
Ista ta 3 boda, Hrvatska je sinoć vratila Turskoj, i to potpuno zasluženo. Gosti su po prvi puta od smjene Stefana Kunza bili pod ravnanjem Vincenza Montelle kao debitanta na klupi jedne reprezentacije, nakon vođenja Rome, Catanije, Fiorentine, Sampdorije, Milana, Seville te Adane Demirspor. Baš mu je dobar rad u turskom prvoligašu na čijoj je klupi radio 2 sezone bio pozivnica za klupu nacionalne vrste.
Montela je u klubovima preferirao formacije 4-2-3-1, kad bi igrao protiv jačih protivnika ili 4-4-2 s duplim pivotom, kad bi igrao protiv slabijih. Momčadi su mu bile poznate po brzoj tranziciji, pas igri i visoko postavljenim bekovima, uz dozu agresivnosti u sredini terena, a sve je to njegova ekipa pokazala i sinoć, razotkrivši sve slabosti hrvatske reprezentacije.
A s obzirom da se tjednima pričalo o krizi ozljeda u hrvatskoj reprezentaciji, iako je realnost da je 9 istih igrača počelo utakmicu istih protivnika prije 6 mjeseci, red je spomenuti turske probleme. Čak sedmorica novih igrača u prvih 11 u odnosu na utakmicu iz ožujka, zaigrala je večeras na Opus Areni. Vratar, trojica od četvorice u posljednjem redu, veznjak, desno krilo i napadač, u odsustvu inače standardnih prvotimaca Günoka, Söyüncüa, Kabaka, Gülera i Ündera, značili su kako Montella u Osijeku na travnjak izvodi ekipu koja će u tom sastavu zaigrati po prvi puta.
Ovo je ključna utakmica za odlazak na Euro. Tako razmišljamo i tako se pripremamo za Tursku. Kod nas uvijek ima pritiska, uvijek netko nedostaje, ali ovaj put smo bez dvojice najboljih napadača. Oni su u mom mandatu dali najviše golova, uvijek je jedan od njih dvojice bio taj koji bi zabio gol i riješio utakmicu. To je za nas hendikep, ali imamo nove igrače koji su čekali svoju šansu. Sad će je dobiti.
Zlatko Dalić u najavi utakmice
Zlatko Dalić ovako je opisao suočavanje s problemima s napadačkim dijelom igre, pa je bilo za očekivati kako će od prve minute krenuti jedan od dva nominalna napadača u sastavu, Petar Musa, a na lijevom je krilu dilema bila Brekalo/Majer, koju je izbornik razriješio imenovanjem povratnika Brekala u prvih 11.
Međutim, već su početne minute naslutile kakav bismo susret mogli gledati. Izrazito visoko postavljena Turska koja je napravila 2 grublja faula na hrvatskim veznjacima u prve 2 minute, pokazala je kako će danas i Modrić i Kovačić i Brozović morati raditi prekovremeno. Puno je problema po desnoj strani Stanišiću radio agilni Aktürkoglu, protiv kojeg priučeni bek jednostavno nije mogao funkcionirati na širokom prostoru. Slične je probleme i na lijevoj strani obrane protiv visoko postavljenog desnog beka Kadioglua imao Borna Barišić iza kojeg je sad već ozbiljno razdoblje loših igara u dresu reprezentacije, i to u oba smjera igre.
Visoki pritisak i pritisak po izgubljenoj lopti donijeli su Turskoj prvu priliku već u 4. minuti. Nedovoljno čvrsti su u duelu bili prvo Stanišić, pa i Šutalo, a u situaciji 1 na 1 se s Livakovićem našao Alper Yilmaz, no vratar Fenerbahcea je odlično reagirao i loptu izvadio iz male mrežice. Kao da Hrvatskoj to nije bilo dovoljno upozorenje, već je još jedan osvojeni duel na “ničijem” terenu, iza leđa hrvatskih veznjaka, udarcem iz daljine završio Akturkoglu, no opet je dobro reagirao Livaković.
Treću uzastopcu priliku Turska je dobila drugim receptom, dugom loptom iz posljednjeg reda kojim je Turska često preskakala jalovi pritisak hrvatskih napadača i veznog reda, koristeći izrazito brzonogog Alpera Yilmaza koji je koristio obilje prostora iza leđa hrvatskih srednjih braniča, no i ovog je puta Livaković bio ključan faktor da se rezultat ne promjeni.
Nakon što je Turska igrom i pristupom indolentnoj Hrvatskoj očitala lekciju, Modrić i Kovačić su se počeli spuštati u krilo stoperima i stajati široko na bekovskim pozicijama, pokušavajući iznijeti loptu iz posljednjeg reda, kad već to nisu uspjevali niti Stanišić, a još manje Barišić. Hrvatska je u tim trenucima Tursku micala nešto dalje od svojeg gola i dolazila s loptom do zadnje trećine, no tamo brzopletim i nekreativnim rješenjima često gubila loptu, što su Turci koristili za izrazito brze tranzicije koje je u 2 navrata fantastičnim individualnim reakcijama zaustavljao Gvardiol.
Ipak, niti svemogući Gvardiol nije mogao ništa u 30. minuti. Zanimljivo, akcija je započela protunapadom Hrvatske u kojem su Brekalo i Musa krenuli od centra prema turskom golu, no koje jednostavno nije mogla ispratiti spora hrvatska vezna linija, pa je Brekalo morao pribjeći driblingu uslijed kojeg je ostao bez lopte od defenzivno fenomenalnog Saliha Özcana, a koji je po prokušanom receptu odmah dugom loptom tražio Alpera Yilmaza. Napadač Galatasaraya je izbjegao zaleđe hrvatske obrane postavljene na centru, prošao iza leđa Gvardiola, i onda lob udarcem savladao Livakovića za 1:0.
Zanimljiva je odluka Dominika Livakovića kod pogotka Turske, u kojoj je vratar kojem se godinama spočitava neizlaženje s gol crte i nedovoljna hrabrost u izlascima s gola, potpuno nepotrebno i nerezonski izašao na 30 metara od gola u situaciji u kojoj nikako nije mogao stići do lopte prije turskog napadača, čime je strijelcu širom otvorio vrata slave, a ovaj slavodobitno u njih ušetao.
Turska po postignutom pogotku nije prestala igrati na jednak način niti do kraja poluvremena, koje je završila s 4 udarca u okvir naspram 1 hrvatskog, te 20 naspram 17 dobijenih duela, a niti u nastavku, dapače. Dominirali su Turci u veznoj liniji u kojoj je 24-godišnji veznjak Fenerbahcea Ismail Yüksek osvojio nevjerojatnih 16 od 23 duela na zemlji, Özcan njih 5 od 7 na zemlji i u zraku, potpuno ugušivši hrvatski vezni red. Uz to, svojom su mobilnošću i dobrim postavljanjem u potpunosti odsjekli hrvatski napadački trojac koji je bio neprimjetan – tek 1 udarac u okvir gola, 3 od 17 dobijenih duela i 16 izgubljenih lopti, bez obzira na visoku točnost dodavanja koja se uglavnom svodila na situacije koje su bile daleko od gola turskog vratara.
Briljantan su posao uz njih odradila i dva “zamjenska” stopera Bardakci i Akaydin, tvorivši neprelazan turski bedem u kojem hrvatsko uobičajeno traženje prostora između linija kroz središnji dio terena, jednostavno nije funkcioniralo. A u situacijama kad na terenu nije bilo igrača koji je u stanju proći 1 na 1 poput Kramarića ili Perišića, jedino na što se Hrvatska mogla pouzdati bilo je pokušaj traženja prostora preko bekova Stanišića i Barišića kojima taj dio igre nije jača strana.
Prepoznao je to i Zlatko Dalić, pa u 63. minuti istovremeno iz igre izvadio svu trojicu napadača, uvodeći Lovru Majera, Nikolu Vlašića i poluspremnog Brunu Petkovića. I dok Nikola Vlašić za 27 minuta na terenu nije pokazao praktički ništa, upisavši tek 8 dodira s loptom i osvojivši 1 od 5 duela, Lovro Majer je po ulasku na teren preuzeo sve konce igre Hrvatske i oslobodio prostor za Luku Modrića da radi ono što radi najbolje, zadnjim pasom dovodi napadače u ključne situacije za postizanje pogodaka.
Po ulasku igrača s klupe, energija na terenu se promijenila, a od silnog pritiska i agresivnosti ispuhana Turska se svjesno ili nesvjesno počela povlačiti u krilo svojem vrataru, polako otkidajući sekunde u svakom mogućem trenutku. Odahnuli su Šutalo i Gvardiol kad je u 71. minuti iz igre izašao i brzonogi Alper Yilmaz, pa je hrvatska ofenziva mogla krenuti.
Ulaskom Belje i Sose, Hrvatska je promijenila formaciju u 4-4-2 s rombom u sredini, a fokus se preselio na zadnju trećinu terena u kojoj je Hrvatska konačno započela dobijati duele. Lovro Majer stao je na poziciju polušpice, Luka Modrić desno, a Marcelo Brozović ostao na poziciji zadnjeg veznog igrača. Dion Drena Beljo u reprezentativnom debiju u gradu u kojem je ostvario karijeru, uz Brunu Petkovića u vrhu napada, značilo je da će Hrvatska do kraja tražiti višak na bočnim pozicijama i centaršutevima tražiti glave stasitih napadača. I već je po ulasku nakon centaršuta s bočne pozicije Beljo volejem loptu poslao ravno u Cakira, pokazavši da Turskoj slijedi paklena kanonada do kraja utakmice.
Ipak, najbolja je prilika došla kroz sredinu, i to nakon Gvardiolovog izleta iz zadnje linije i preuzetog rizika te proigravanja Lovre Majera koji je zaobišao vratara, da bi mu s gol crte udarac zaustavila turska obrana. Utjeha veznjaku Wolfsburga može biti da je sudačka ekipa tom prilikom označila zaleđe, premda je Majer iz te pozicije morao postići pogodak.
Do kraja susreta Hrvatska je nastavila s jalovom inicijativom, a osim lažne uzbune za kazneni udarac, najbolju je priliku do kraja susreta imala Turska, zamalo iskoristivši još jednu nesmotrenost danas dekoncentriranih Brozovića i Šutala te neodlučnog Livakovića, no rezultat se ipak nije mijenjao.
Kad se podvuče crta, evidentno je kako je Vincenzo Montella, kao i njegov prethodnik na klupi Turske Stefan Kuntz, pročitao igru i Plan A Zlatka Dalića, koji nerijetko u ovakvim situacijama nema Plan B. Nenadomjestiv izostanak igrača koji mogu raditi razliku 1 na 1 poput Kramarića i Perišića, nedovoljno utakmica u nogama Luke Modrića, upitna kvaliteta lige u kojoj nogomet igra Marcelo Brozović, loša forma Josipa Šutala i Borne Barišića te Marija Pašalića koji već godinama u reprezentaciji igra na krivoj poziciji, problem su kojeg je Turska u 180 minuta ogolila.
Priznao je to u izjavi na kraju utakmice i sam Zlatko Dalić, čestitavši protivniku na zasluženoj pobjedi, naglasivši kako Hrvatska već dugo nije ovako loše stajala, bila neagresivna i sklona greškama. Poniznost i samokritičnost odlike su pobjednika, a Zlatko Dalić je u posljednjih 5 godina dokazao da je upravo u teškim trenucima onaj koji iz ekipe izvlači najviše. U iduća 3 dana morat će pronaći formulu za rastrčaniju, bržu i agresivniju Hrvatsku koja će protiv Walesa ići po 3 boda, jer sve osim toga bilo bi ogromno razočaranje i u potpunosti promjenilo narativ oko reprezentacije kojeg su u posljednjim tjednima ionako potresle krize s terena, ali i one izvan njega.
