Mnogo će se taktičkih zamisli motati po glavama Gennara Gattusa i Radomira Đalovića uoči nedjeljnog derbija na Rujevici koji bi mogao usmjeriti sezonu pobjednika, ali i gubitnika. Iako niti jedan neće odati s kojih jedanaest započinje Jadranski derbi, Gattusu je jasno da svoje bekove mora dobro pripremiti na riječku napast – Naïsa Djouahru.
Francuz igra u formi života; s lijevog krila sjajno kombinira sa suigračima, jedan na jedan situacije rješava s lakoćom, a pokazao je da ima i kvalitetan udarac. U osam utakmica proljetnog dijela sezone, Djouahra je triput bio strijelac te upisao dvije asistencije, čime se uz Tonija Fruka prometnuo u okosnicu napada Rijeke koja mu silno želi produljiti ugovor.
Međutim, Djouahri na Kvarneru nisu uvijek cvale ruže, baš naprotiv, većina njegovog boravka na Rujevici bila je poprilično mučna. Stigao je kao skupo, ali poprilično nepoznato pojačanje, i to u najgorem mogućem trenutku. Ne tako davno je izgledalo kao da ga više nikad nećemo gledati u plavo-bijelom dresu.
Djouahra je stigao u najgorem mogućem trenutku
Rijeka je za Djouahrom posegnula u ljeto 2022. godine netom nakon što ju je švedski Djurgardens s lakoćom izbacio iz Europe. Bio je to jedan poprilično atipičan transfer za klub s Kvarnera koji je tada, prema Transfermarktu, izdvojio vrtoglavih 750 tisuća eura za igrača Real Sociedada koji je do tada u karijeri zabio tek četiri gola na službenim utakmicama.
Bila je to najgora Rijeka otkada je Lige 10, a kratak fitilj navijača u takvoj situaciji i igranje van pozicije kod trenera Fausta Budićina i nisu mu pretjerano pomogli u prilagodbi. Djouahra je najčešće bio primoran igrati u vrhu napada u formaciji 3-5-2, koja je više ličila na 5-3-2 pa je bio poprilično odsječen i unatoč pogotku protiv Varaždina nije uspio doći do izražaja.
U teoriji bi on svojim setom mogućnosti trebao dosta dobro moći odigrati i poziciju drugog napadača koji se šulja lijevim međoprostorom, no u toj ekipi je zaista malo toga štimalo pa je samim time nezahvalno kritizirati pojedince.
Kasnije je uslijedila nesretna epizoda Talijana Sersea Cosmija na klupi Rijeke u kojoj se nastavila igra s petoricom u zadnjoj liniji pa je Djouahra samo propadao dublje, a zimske pripreme pod novim trenerom Sergejom Jakirovićem usporila mu je ozljeda, pa je do kraja sezone minute skupljao na kapaljku – ispred njega je igrao Antonio Marin.
Sopićeva karta za Leganes
Iako je sezonu 22/23 u Rijeci završio s tek jednim pogotkom na svom kontu, u posljednjih je nekoliko kola pokazao djeliće svog raskošnog talenta. Stoga je izuzetno motiviran ušao u novu sezonu početkom koje se činilo da mu je trener Jakirović pronašao savršenu ulogu.
Bio je korišten kao igrač za posljednjih pola sata. Poslije dva pogotka na pripremama uspio je zabiti Dukagjiniju u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu pa asistirati protiv Istre, a onda i počastiti navijače pobjedonosnim pogotkom protiv Lokomotive. Međutim, neočekivani egzodus “Profe Jakira” promijenio je sve.
Na klupu stiže Željko Sopić koji strpljenja za njega – nije imao. Možda se Djoauhra pronašao i malo uvrijeđenim jer nije bio korišten u utakmici protiv Lillea, to ne možemo znati, no činjenica je da je nakon ulaska u igru na Maksimiru u 59. minuti bio izvađen već u 80. minuti zbog, kako kaže Sopić, manjka truda; treba biti iskren, u tom trenutku malo tko je takav potez zamjerio novom treneru.
I tako, samo osam dana nakon što je bacio Rujevicu u delirij, Djouahra je bio prekrižen. Francuz je spakirao kofere i otišao na posudbu u Leganes. U tom trenutku malo tko je očekivao da će on ikada više obući Rijekin dres.
Povratak, ali na staro
Leganes je pokorio LaLigu 2, Nais se okitio trofejem, no novi ga španjolski prvoligaš nije otkupio. Stoga se, na obostrano nezadovoljstvo, vratio pod Sopićevu palicu. U šest službenih utakmica prije nego je zagrebački strateg dobio otkaz, Djouahri je dodijelio tek “velikodušnih” pet minuta u domaćoj pobjedi nad Lokomotivom. Djelovalo je da se novi, ali ovoga puta stalni, rastanak bliži.
I sada slijedi onaj dio priče kada klupu preuzima Đalović i cijela se priča okreće, zar ne? Pa, baš i ne. Gabriel Rukavina i Niko Janković imali su prednost na lijevom krilu, a iako je Crnogorac riječku klupu preuzeo krajem kolovoza, na prvi je start Francuz čekao do 18. rujna i utakmice Hrvatskog nogometnog kupa protiv Neretvanca, no ni to nije prošlo baš najbolje, dapače.
Utakmicu je Djouahra otvorio s nekoliko finih driblinga i kombinacija, no vrlo brzo su promašeni ziceri postali prevelik uteg kako za njega tako i za publiku na stadionu koja u tom trenutku nije prepoznala sve ono dobro što je radio izuzev promašenih šansi. Nais se na posljetku vidno neutješan uputio prema svlačionici.
Preokret
Ono što se dogodilo kasnije razlog je pisanja ovog članka. Umjesto da potone, Djouahra je procvjetao. Na prve prave minute čekao je do 10. studenog kada je u igru ušao na poluvremenu protiv Osijeka te svojim nastupom učinio da se navijači zapitaju: “Je li moguće da smo ovakvog igrača cijelo vrijeme imali u kadru?”
Odmah po ulasku ga je bilo posvuda. Pucao je, kombinirao i driblao, a u jednom od svojih opasnih ulazaka u sredinu pokazao je koliko sjajan osjećaj za igru posjeduje. Majstorski je oklijevao s loptom u svojim nogama da bi pažnju braniča s Dejana Petroviča preusmjerio na sebe, a onda Slovenca gurnuo izglednu situaciju za postizanje pogotka.
S obzirom na mlak učinak Rukavine u ranijim susretima, Djouahru je dvoboj s Osijekom gurnuo u prvi plan kod Đalovića, a od tada pa do danas započeo je 13 utakmica zaredom kao starter zacementiravši svoje mjesto u početnih 11.
Što ga čini toliko posebnim?
Djouahru od ostalih ističe njegova unikatnost. Ne samo igrače Rijeke, već većinu ofenzivaca u SuperSport HNL-u karakterizira igranje nogometa s loptom u nogama. Traženje prostora te kretnje u prazno da bi se kreirao isti zaista nisu odlike hrvatskih nogometaša, a s obzirom na to da su upravo to neke od glavnih Djouahrinih prednosti njegova je prisutnost na terenu bila svojevrstan šok za većinu ekipa u fazi obrane.
Djouahra nije krilo koje se drži aut-linije kao pijan plota. Njegova igra neodoljivo podsjeća na mali nogomet na velikom terenu; loptu često prima dosta nisko čime otvara mogućnost lijevom beku da se digne visoko, ali pruža i prostor jednom od ofenzivnih veznjaka da se ubaci na lijevo krilo. Stoga često i ne sudjeluje u završnici, ali njegova je kretnja u začetku akcije omogućila da do nje uopće dođe.
Krasan primjer onoga što pruža svojim kretnjama je njegov prvi pogodak protiv Lokomotive; primio je loptu nisko čime je iza svojih leđa ostavio prostor Mladenu Devetaku, predao ju Marcu Pašaliću pa nastavio kretnju prepoznavši loše pozicioniranje protivničkih stopera. Kada mu je Devetak, kojem je kretnjom ranije otvorio prostor, poslao loptu, Djouahra je bio u potpunosti izoliran u kaznenom prostoru te uz malo sreće postigao pogodak.
Osim kretnji bez lopte pokazao je i što može s njom u nogama. Eksplozivan dribling koji posjeduje za većinu je braniča u ligi nezaustavljiv, a krasi ga nepredvidivost jer osim izbačaja na jaču desnu nogu često kao brzi vlak projuri po liniji. Stoga su njegovi potezi bili enigma za igrače Slaven Belupa, protiv kojeg je u posljednjem kolu jesenskog dijela prvenstva upisao sedam uspješnih driblinga što je ovosezonski rekord u HNL-u.
Djouahrina primarna kvaliteta nije udarac, no da može kvalitetno potegnuti s lijeve strane u dalji kut pokazao je sada već dvaput – pogotcima protiv Dinama i Lokomotive. Doduše, još uvijek mu se dogodi i poneki nekontrolirani projektil, ali to je razumljivo, dešavalo se i puno renomiranijim riječkim šuterima poput Roberta Murića ili Alexandera Gorgona.
Kvaliteta koju Đalović vjerojatno i najviše cijeni u Djouahrinoj igri i zbog koje je statusom miljama ispred Šimuna Butića i Rukavine je njegova polivalentnost. Dok su potonji ograničeni igranjem na jednoj strani napada, Francuz bez ikakvih problema može igrati i desno što je već demonstrirao pri izostanku Pašalića na Šubićevcu.
Ne ovisi o poziciji jer je zbog svojeg driblinga, osjećaja za kombinatoriku i kvalitetnog ubačaja kadar stvoriti šansu na bilo kojem dijelu terena. Stoga ga Đalović često i rotira u toku utakmice, a ideju o Djouahri desno ne bi bilo loše razmotriti niti kao startnu opciju, s obzirom na to da se Niko Janković puno bolje snalazi na lijevoj strani napada, a na desnoj i ne dolazi baš do izražaja.
Prostora za napredak ima
Naravno, uz sve navedene odlike Djouahra definitivno ne bi igrao nogomet u Hrvatskoj da nema i nekih nedostataka. Riječ je ponajprije o nešto lošijoj fazi obrane; želja i trka nisu upitni, no izvedba zna biti. Također, u ovom trenutku ipak govorimo o igraču koji je u naletu, sada je sve divno, no on će morati pronaći način kako nastaviti pružati sjajne partije i kada ga ova nevjerojatna forma u kojoj se nalazi napusti.
Naime, tijekom razdoblja provedenog u Rijeci pokazao je da uvelike ovisi o vlastitom samopouzdanju. Bez pogotka za bijele bio je 525 dana i kada je napokon zabio protiv Lokomotive u njegovom se slavlju jasno dalo vidjeti olakšanje koje je doživio, a onda mu je taj vjetar u leđa pomogao da zabije i drugi, puno atraktivniji gol na istoj utakmici.
Nije to ništa čudno jer vjera u sebe je najučinkovitiji doping za bilo kojeg sportaša, a pogotovo za krilnog napadača stranca koji je na tapeti kritika već nakon prve izgubljene lopte. Zato je jako važno da napokon ima trenera koji stoji iza njega u potpunosti. Bit će zanimljivo vidjeti može li Djouahra ovaj mjesec iz snova kojim surfa na valu samopouzdanja i pozitivne energije pretvoriti u stalnu kvalitetu na koju će Rijeka uvijek moći računati.
