Reprezentativna je pauza Liverpoolu sjela kao budali šamar. Zapravo, imala je jednaki otriježnjujući učinak. Iz prethodna su dva susreta protiv Tottenhama i Brightona osvojili samo bod. Iako su postojale sudačke kontroverze u utakmici sa Spursima, činjenica je da je Liverpoolu dodijeljeno čak četiri crvena kartona u svega osam utakmica. Usto su protivnici akumulirali 11,5 očekivanih golova protiv njih, što je 11. najveća brojka u ligi, previše za klub koji priželjkuje barem jednu od prve tri pozicije na kraju sezone.
U tome je pogledu Liverpoolu trebao reset kojim će smiriti vlastitu igru. Primili su prvi gol u pet premierligaških utakmica, dok su praznu mrežu sačuvali isključivo protiv Aston Ville. Za uspjeh na duže staze, u 38 kola, trebat će i veća kontrola susreta koju su i demonstrirali protiv Evertona.
77% posjeda, 26 šuteva na suparnička vrata – od čega 13 unutar šesnaesterca – 2,24 xG, dvije kreirane velike prilike i tri kontranapada. S obzirom na to da je Liverpool ove sezone stvorio drugi najveći xG u ligi iza Newcastlea, možda biste čak i povjerovali da je riječ o Liverpoolovom učinku na jednoj utakmici.
No kada uključimo i defenzivne brojke poput svega 0,12 dopuštenih očekivanih golova i nijednu veliku šansu s protivničke strane uz podjednaki broj izgubljenih posjeda unatoč čak 500 više kompletiranih dodavanja, zasigurno bi na pamet pala neka utakmica Manchester Cityja i Pepa Guardiole gdje guše suparnika posjedom. Upravo u tome leži značajnost ovakve Liverpoolove pobjede.
Era Jürgena Kloppa u Engleskoj započela je “run-and-gun” nogometom koji je svoj uspjeh pronašao u superiornoj fizičkoj spremi svojih nogometaša. Zahvaljujući fizički intenzivnom načinu igranja uspio je osvojiti svaki veliki trofej. Dovođenjem Darwina Núñeza Liverpool je prošlo ljeto krenuo u rekonstrukciju momčadi. No, nije vrijeme pregazilo zvijezde poput Sadija Manéa, Roberta Firmina i Fabinha, već je ponajprije vrijeme pregazilo Liverpoolovu ideju nogometa.
Run-and-gun stil nogometa i dalje je valjani način igranja nogometa, ali ne i za Liverpool. Nema ništa lošeg u tome da Rijeka Gorana Tomića kao tada najgora momčad velike četvorke HNL-a, barem na papiru, uzima skalpove Dinamu i Hajduku i većim dijelom sezone bude u prividnoj borbi za naslov.
Za Liverpool koji može očekivati da će se barem deset momčadi protiv njega povući i čekati u niskome bloku, što je pola svih prvenstvenih utakmica, takav način igre nije adekvatan oslonac. Također, i ostale su momčadi u međuvremenu uznapredovale i nadoknadile zaostatak za fizičkim zahtjevima Kloppova gegenpressinga, stoga Liverpool sada ne može očekivati da će suparnike slomiti samim time što će pretrčati više kilometara.
Dovođenje Alexisa Mac Allistera i Dominika Szoboszlaija gotovo je uokvirila “novi” Liverpool koji će težiti usavršiti pozicijski nogomet kojim im je Manchester City “oduzeo” barem tri titule Premier lige. Program je pozicijskoga nogometa već nebrojeno puta opjevan, a najvažniji dio za današnji Liverpool odnosi se na posjed i prevencijsku obranu.
Riječ je o misaonome eksperimentu koji počiva na tome da ukoliko protivnik nema posjed lopte, utoliko ne može niti postići pogodak. Zbog toga je podatak o posjedu lopte Liverpoola od 77% ključan. Nije im on donio tri boda, ali je riješio prvi dio jednadžbe. Liverpool je lanjske sezone prečesto neforsirano gubio loptu što je suparnicima otvaralo prilike za kontre i polukontre iz čega su, između ostalog, kreirali 50,9 xG-a (18 više od najboljeg Manchester Cityja).
Drugi se dio odnosi na postavku Liverpoola u posjedu. Kako nogomet nije savršeni vakuum, konkurent će u jednome trenutku doći do lopte te preostaje osigurati da protivnik ne kapitalizira takve prilike. Ključ u zatvaranju potencijalnih tranzicija po izgubljenoj lopti upravo je raspored igrača, a cilj je stvoriti što manje distance između vlastitih i protivničkih igrača kako bi se moglo što ranije pritisnuti suparnika. Iako Liverpoolov presing nije dovoljno koordiniran otkako su iz prve postave istisnuti Mané i Firmino, Kloppova momčad svejedno uspjeva zatvoriti brze protivničke izlaske.
To je moguće zato što ne postoji samo jedna vrsta presinga. Osim podjela koje ovise o poziciji na terenu s koje momčad kreće u pritisak i intenzitetu, presing još možemo podijeliti na situacije koje su mu prethodile. Dio presinga s kojim se Liverpool muči je kada protivnik ima stabilan posjed lopte (primjerice kada suparnički stoperi iznose loptu oko centra). Izaći u pritisak tada zahtijeva iznimni nivo koordiniranosti jer svaki igrač u sekundu mora ispratiti svog suigrača i pokriti napuštenog suparnika, inače će se otvoriti poveća rupa u prostoru. S druge strane, po izgubljenoj lopti manje do izražaja dolazi koordiniranost igrača jer se sve događa u kratkome periodu. U tom je trenutku važnije biti na pravome mjestu u pravo vrijeme kako je cilj zatvoriti protivničkog nogometaša te ga prisiliti na pogrešku.
Liverpool je taj dio ispunio ostavljanjem većeg broja igrača straga. U otvaranju su petorica bila u posljednje dvije linije u postavci 2-3 ili 3-2, ovisno o poziciji lijevoga stopera i Trenta Alexandera-Arnolda. S tih pet igrača pozadi plus vratar, više od pola momčadi je cijelo vrijeme uključeno u obrambene zadatke, što Liverpoolu ostavlja manje figura u završnici napada u kaznenom prostoru. Time zapravo ulazimo u začarani krug gdje su nogometaši potrebni u svakome dijelu igrališta, dok se u stvarnosti mogu nalaziti na samo jednome mjestu. Zato je održavanje posjeda od elementarne važnosti kako bi se moglo što više ljudstva poslati u napad, što umnogome olakšava probijanje bloka poput onog Seana Dychea.
U subotu je protiv Evertona Liverpoolu išlo na ruku što je Ashley Young isključen već u 37. minuti pa je drugi dio gradski rival igrao bez krila, ali i ovih prvih pola sata susreta bilo je dovoljno da pokaže Liverpoolov napredak koji je ostvaren u prethodnih godinu dana. “Karamelama” nije dopuštena nijedna prilika iz kontre, a na cijelome su susretu ubilježili tek jedan udarac unutar Liverpoolovog šesnaesterca. Unatoč slabom Evertonovom učinku, Klopp ne može biti u potpunosti zadovoljan. Poslije je utakmice sam zaključio da nije bila riječ o savršeno odigranom dvoboju, već se zadovoljio opisom “dobro”.
Ako želite provjeriti svoj napad i igru u posjedu protiv niskoga bloka, nema boljeg izazova od Dycheovog Evertona. No za veće će podvige Liverpool trebati prenijeti ovakvu igru i protiv suparnika s ubojitijim napadom koji neće Liverpoolu prepustiti da svaki gol-aut iznese neometano preko stopera do centra. U obrambenome dijelu igre pokrivanje prostora i jačina u duelu nije idealna otkako ulogu šestice igra Mac Allister koji, usprkos kvaliteti u recikliranju posjeda i razigravanju, nema čvrstinu koju Liverpool treba. Ozljeda Andrewa Robertsona koja će ga na otprilike tri mjeseca udaljiti s travnjaka dodatno je produbila problem lijevoga stopera.
Liverpool prema svemu sudeći nema potpuni roster za boriti se za naslov s Arsenalom i Cityjem, ali poboljšanje od lani kada se nije plasirao niti u Ligu prvaku je očito, a u konačnici vidljivo i u bodovnome učinku. Na budućemu je sportskome direktoru i vlasniku FSG-u da Kloppu osiguraju još ta dva, tri igrača koji će činiti budućnost Liverpoola. Utakmica protiv Evertona dokazala je da se Klopp može prilagoditi novim vremenima i trendovima što ga čini pravim čovjekom da klub povede u novu eru, osam godina nakon početka prve.
