Nakon poraza od najvećeg rivala Šahtara iz Donjecka na domaćem terenu rezultatom 1:0, čime je njegov Dinamo Kiiv ostao na 7. mjestu ljestvice ukrajinskog prvenstva, slavni Mircea Lucescu odlučio je otići s klupe i ući u trenersku mirovinu.
Rođen 29. srpnja 1945. godine, u sam smiraj 2. svjetskog rata i početak života iza Željezne zavjese, Lucescu je bio zaljubljen u nogomet od malih nogu te je kao krilni napadač u 14 sezona za Dinamo Bukurešt postigao 57 pogodaka u 250 nastupa, osvojivši 7 naslova prvaka Rumunjske s ekipom koja je tih desetljeća dominirala, a za rumunjsku je reprezentaciju zaigrao 70 puta, od čega bilježi i nastup na Svjetskom prvenstvu 1970. u Meksiku.
Trenersku je karijeru započeo s 34 godine, preuzevši drugoligaša Corvinul Hunedoaru za koju je tih godina aktivno i igrao, da bi od 1981. do 1986. bio trener rumunjske nogometne reprezentacije, a iako se nije uspio kvalificirati niti na jedno veliko natjecanje, ostao je upamćen kao trener koji je prvi u reprezentaciju pozvao Gheorghea Hagija kao 18-godišnjaka, a uz to mu i dao kapetansku traku samo 2 godine kasnije.
Zanimljiva je priča o preuzimanju Honedoare, malenog gradića na zapadu Rumunjske, i kako je Lucescu uopće završio u ovom drugoligašu. 1977. godine, Rumunjsku je pogodio strašan potres jačine 7,7 stupnjeva po Richterovoj skali. Više od 11.000 je bilo ozlijeđeno, a od 1.578 smrtnih, čak 1.424 je ljudi nastradalo u Bukureštu. Lucescuova supruga Nelly smatrala je kako život u glavnom gradu za njihovu obitelj i sina Răzvana više nije siguran te je inzistirala na preseljenju u sigurnije krajeve koji su manje izloženi prirodnim nepogodama.
U zadnjoj godini vođenja rumunjske reprezentacije, Lucescu je postao trenerom svoje najdraže ekipe, Dinamo Bukurešta i tijekom narednih sezona u sastav promovirao neke od najslavnijih rumunjskih nogometaša 20. stoljeća: Bogdana Steleu, Ionuța Lupescua, Florina Răducioiua, a zanimljivo, 16. svibnja 1990. godine, kad je većina njegovih igrača bila na pripremama rumunjske reprezentacije za nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Italiji, uveo je sebe u igru u 76. minuti posljednjeg ligaškog kola. Time je postao prvakom po sedmi puta kao igrač i prvi puta kao trener, a s 44 godine, 9 mjeseci i 17 dana, i dalje je najstariji igrač koji je ikada nastupio u utakmici prve rumunjske lige.
Nakon Rumunjske revolucije 1989. i svrgavanja režima zloglasnog Nicolaea Ceaușescua, Lucescu je kao i mnogi Rumunji, završio u Italiji. Prva je stanica bila Pisa, koju ipak nije uspio zadržati u Serie A. Međutim, tada je bio trener koji je prvi dao priliku 20-godišnjem Diegu Simeoneu, a ujedno je bio i među prvim trenerima koji je intenzivno koristio statističke podatke igrača tijekom treninga i utakmica, pri čemu mu je ključni pomagač bio kasniji višedesetljetni suradnik Adriano Bacconi.
S Bacconijem je Lucescu 1994. godine uložio 35.000 eura u software imena FARM (Football Athletic Results Manager) koji je bio prvi svjetski program za monitoriranje statističkih parametara sportaša, a samo 2 godine kasnije Lucescu i Bacconi program su prodali slavnoj tvrtki Panini za više od 2 miljuna eura!
U međuvremenu, Lucescu je vodio Bresciu u Serie B i promovirao je u Serie A, nadjenuvši joj i nadimak “Brescia Romena” zbog velikog broja rumunjskih igrača koje je doveo u klub, među kojima proje spomenute Hagija i Raducioiua. Također, Lucescu je prvi dao priliku tada 15-godišnjem Andrei Pirlu, priključivši ga seniorskom sastavu iako seniorski nogomet nije mogao zaigrati prije 16. godine.
Posljednja talijanska stanica bila mu je Reggiana koja je također ispala iz lige, kao i Inter kojeg je kratko, samo 4 mjeseca vodio u sezoni 1998./1999. i otišao zbog svađe s Ronaldom, pa se tako Lucescuov talijanski period može rezultatski ipak okarakterizirati kao neuspješan, stoga se Rumunj 1997. vratio u Rumunjsku i preuzeo Rapid Bukurešt s kojim je osvojio prvu titulu prvaka nakon 32 godine – prvenstvo u sezoni 1998./1999.
Taj mu je uspjeh donio prelazak u Tursku, a u istočnoj će Europi ostati do kraja karijere. Galatasaray, Beşiktaş s kojima je u 4 sezone osvojio 2 lige i jedan UEFA Superkup, da bi 2004. otišao u jedan od velikana europskog nogometa u nastajanju, Shakhtar Donetsk na pogon magnata Rinata Ahmetova.
573 utakmice, 397 pobjeda, 85 neriješenih i 91 poraz, gol razlika 1242:472, uz osvojenih 2,23 bodova po utakmici i 8 osvojenih naslova prvaka, 6 kupova, 7 superkupova te Kup UEFA-e u sezoni 2008./2009. skor su Rumunja u 12 godina u Donjecku, po čemu je najuspješniji trener kluba u povijesti, a i jedan od najuspješnijih trenera u povijesti ukrajinske lige. Svjetskom nogometu dao je velik broj ukrajinskih, rumunjskih, brazilskih, ali i hrvatskih igrača poput Darija Srne i Stipe Pletikose, te Williana, Fernandinha, Douglasa Coste, Luiza Adriana, Elana, Jádsona, Brandãa, Matuzaléma, Alexa Teixeire, Ilsinha, Răzvana Rața, Cipriana Marice i ostalih.
Nakon 12 godina u Ukrajini, preuzeo je Zenit St. Petersburg, kojeg je vodio tek jednu sezonu, nakon što se nije uspio plasirati u Ligu prvaka, završivši treći u ruskom prvenstvu, pa je 2017. preuzeo vođenje turske reprezentacije, s kojom je imao loše rezultate i nije uspio izboriti plasman na Svjetsko prvenstvo, pa je sreću ponovno potražio na dobrom starom i poznatom terenu – Ukrajini.
Ovog puta destinacija nije bila Šahtar, već njihov najveći rival – Dinamo Kiiv. Tamo ga nisu dočekali raširenih ruku, već su oni najvatreniji navijači Kijevljana bili izričito protiv njegovog dolaska, kao bivšeg trenera njihovog zakletog neprijatelja. Problem se zahuktao do te mjere da je Lucescu predsjedniku Ihoru Surkisu ponudio ostavku, koju on nije prihvatio, a zaraćene strane su pronašle kompromis.
”Get the f*ck out of here!” 🤬@DynamoKyiv Ultras vs Mircea Lucescu
📽️ o.yashchuk_tv pic.twitter.com/MqtnzhjykR
— SportBoxingUA (@sports_ua) July 28, 2020
Lucescu je 20. listopada 2020. godine ušao u povijest Lige prvaka kao najstariji trener u povijesti natjecanja sa 75 godina i 83 dana, a s Dinamom je osvojio dvostruku krunu u sezoni 2020./2021. te suvereno vodio klub sve do veljače 2022. godine kad je ruska agresija na Ukrajinu prekinula normalan život, a s njime i nogomet u zemlji. Lucescu se nakon nekog vremena, s nastavkom ligaškog natjecanja, ipak vratio u Kiiv, no nije uspio zaustaviti Šahtar na putu do osvajanja 14. naslova prvaka, čime se ekipa iz Donjecka približila Kijevljanima na samo 2 naslova prvaka zaostatka.
Sudbina je eto, htjela, da se Lucescu umirovi baš nakon protiv ekipe s kojom je izgradio reputaciju pobjedničkog trenera i svojevrsne legende. Otišao je s porazom protiv mostarskog trenera Marina Pušića, na način na koji u posljednjih 20 godina karijere definitivno nije navikao.
Danas ne želim govoriti o utakmici. Želim reći da sam 15 godina posvetio nogometu u Ukrajini i odlučio sam završiti karijeru. Ova utakmica, protiv Šahtara, bila je moja posljednja. Opraštam se od svojih igrača, i iz Dinama i iz Šahtara.
Zahvalan sam svima i nadam se da je dio mene ostao u Ukrajini, u ukrajinskom nogometu. Uostalom, ovdje sam radio 15 godina. Zahvalan sam predsjedniku Šahtara Rinatu Ahmetovu i predsjedniku Dinama Ihoru Surkisu na suradnji.
Naravno da bih volio završiti drugačije, ali sve ima svoj kraj. Odnosi se na nogometnu karijeru, na sam nogomet i na život. Sve ima početak i kraj,”
Mircea Lucescu za medije
Šarmantni poliglot koji govori engleski, portugalski, španjolski, talijanski, francuski i ruski jezik te klupe je u 44 godine trenerske karijere vodio čak 1.195 utakmica, upisavši pritom 689 pobjeda, 236 remija i 270 poraza uz gol razliku 2232:1178, osvojivši ukupno 35 trofeja: 2 naslova rumunjskog prvaka, 3 trofeja rumunjskog Kupa, 1 rumunjskog Superkupa, 2 naslova prvaka Turske, 8 ukrajinskih Superkupova, 7 ukrajinskih Kupova, 9 ukrajinskih naslova prvaka, 1 ruski Superkup te krune karijere: 1 UEFA Superkup i UEFA Kup 2009. godine.
Bio je jedan od posljednjih trenera koji je forsirao igrače na formalno obrazovanje, a nerijetko u izjavama govorio kako bi im bilo bolje da čitaju knjige ili odlaze u kazalište, nego što idu u restorane ili klubove. Njegov sin, Răzvan Lucescu, nasljednik je u punom smislu te riječi, a puno doktrine oca Lucescua može se vidjeti u Răzvanovom načinu vođenja PAOK-a, koji je Solunjanima donio i prvi naslov prvaka nakon 34 godine.
Bilo kako bilo, Mircea će u 75. godini života konačno moći predahnuti i posvetiti se obiteljskom životu sa suprugom Nelly, iako ne sumnjamo da će tema za blagdane u i oko obiteljskog stola i dalje biti – nogomet.
