Nogomet je prelijepa igra koja nam pruža sve moguće emocije. Od ljubavi, strasti i sreće pa sve do tuge i gorčine. Ipak, emocija koja je ostala u kolektivnom sjećanju ljudi kada se spomene stadion Heysel je daleko mračnija i razornija od bilo čega što je nogomet ikad do tada zadesilo.
Na današnji dan 1985. dogodila se Heyselska tragedija u kojoj je život izgubilo 39 navijača Juventusa, dok je ozlijeđeno više od 600 osoba jer je uoči utakmice finala Kupa prvaka između Liverpoola i Juventusa došlo do napada engleskih huligana na navijače Juventusa.
Liverpool je oduvijek bio specifičan dio Engleske poznat po svojim antirojalističkim i lijevim stavovima, što smo mogli vidjeti i prošle godine na utakmici Liverpool – Brentford kada je većina navijača Liverpoola zviždala himni povodom krunidbe kralja Charlesa III.
Za obrazloženje tog stava se moramo vratiti u prošlost. Margareth Thatcher bila je potpuno suprotne političke orijentacije nego većina stanovnika Liverpoola. Ona je bila desno orijentirana konzervativka. Zbog toga je odnos premijerke i ovog grada bio obilježen napetostima. U tom dobu Englesku je pogodila velika ekonomska kriza, a jedan od najpogođenijih gradova bio je upravo Liverpool.
Thatcher se više okretala centralizaciji i glavnom gradu Londonu, a Liverpool je ostao zapostavljen što je za direktnu posljedicu imalo veliki porast nezaposlenosti u Liverpoolu. Grad koji je veoma držao do ekonomske jednakosti i solidarnosti gurnut je na sam rub provalije. Ljudi su postali depresivni, ogorčeni i zaglavili su u beznađu. Primanja su postala neredovna, a sivilu se nije nazirao kraj, dok su lokalni političari krivili konzervativnu stranku za ravnodušnost i neažurnost povodom ekonomskog propadanja Liverpoola.
U ljeto 1981. došlo je do velikih nemira i sukoba između policije i građana u Liverpoolskom kvartu Toxteth južno od centra grada. Povod za nerede bilo je nasilno uhićenje Leyora Alphonsea Coopera koje je rezultiralo velikim neredima i bijesnom razjarene gomile te je povrijeđeno troje policajaca.
Tijekom idućih desetak dana dogodio se niz masovnih prosvjeda koji su rezultirao velikim neredima u gradu. Smrtno je stradala jedna osoba, povrijeđeno je više od 460 policajaca, a oštećeno je više od 70 zgrada i spomenika. Naravno, takav razvoj događaja bio je plodno tlo za razvoj mladenačkog bunta i huliganizma mladih stanovnika Liverpoola.
Društveno-ekonomski problemi se često preslikavaju na stadione, a Liverpool je nažalost najreprezentativniji primjer toga u čitavoj nogometnoj povijesti. Liverpool FC je upravo tih godina bio na vrhuncu moći. U ožujku 1982. igrali su utakmicu finala engleskog Liga kupa protiv Tottenhama.
Uoči utakmice navijači Liverpoola su izazvali velike nerede na željezničkoj stanici u Liverpoolu. Incidenti su se nastavili i tokom dolaska u London kada je policija u blizini stadiona Wembley primijenila silu kako bi smirili navijače. Mnogo je navijača pretrpjelo teške ozljede.
Tokom same utakmice ponovo je došlo do ispada navijača koji su počeli bacati stolice na atletsku stazu i igralište. Liverpool je nakon produžetaka slavio rezultatom 3:1 pobjedničkim golovima u 111. i 119. minuti. To je bio okidač za nove nerede nakon utakmice koji su se odvili na ulicama i u pubovima oko stadiona.
Margareth Thatcher je iskoristila tu situaciju i počela stigmatizirati ne samo nogometni klub, već i čitav grad koji se suprotstavio njenom režimu prijašnjim neredima u Toxtethu. Vlada je novim zakonima pokušala zaustaviti porast huliganizma, no ispostavilo se da je ovo bio tek početak nezapamćenih krvoprolića na stadionima, a usporedno s tim se u Liverpoolu nastavio ekonomski kolaps.
1984. u Engleskoj se dogodio veliki štrajk rudara. Liverpool je po brojnosti predvodio štrajk te su mnogi stanovnici grada podržali rudare što je vladi koja je nastojala instantno suzbiti štrajk kojeg je organizirao sindikat rudara bio velik trn u oku. Za to vrijeme Liverpool je nastavio vladati nogometnim svijetom.
U svibnju 1984. su popularni „Redsi“ u finalu Europskog kupa prvaka pobijedili Romu usred Rima nakon jedanaesteraca zahvaljujući bravuroznim obranama vratara Brucea Grobbelara što je izazvalo velik bijes domaćih navijača koji su brutalno pretukli navijače Liverpoola te ih čak napadali pištoljima.
U navijačkom svijetu se tada nisu poštovali kodeksi niti su se birala sredstva. U tom svijetu oduvijek je vrijedilo pravilo da ako je već izgubio klub, navijačka grupa mora „pobijediti“ na ulicama. Ovi incidenti su produbili navijačko rivalstvo između Engleza i Talijana koje će kulminirati Heyselskom tragedijom godinu dana kasnije.
Iduća sezone je obilježena naprasnim prekidom dominacije engleskog nogometa na europskim travnjacima. Do samog kraja bila je to sasvim obična sezona Liverpoola. Završili su uvjerljivo drugi u domaćoj ligi, 13 bodova iza gradskog rivala Evertona. Ono što je Liverpoolu davalo nadu za spas sezone bio je Kup prvaka. Koliko je te sezone Liverpool bio nadmoćan u Europi svjedoči i činjenica da su u polufinalu, u dvije utakmice, „razmontirali“ atenski Panathinaikos ukupnim rezultatom 5:0. S druge strane ih je u finalu čekao torinski Juventus koji je u polufinalu izbacio francuski Bordeaux.
Psihologija je dokazala da ljudi koji su često zlostavljani, a nemaju priliku uzvratiti svojem zlostavljaču, u velikom broju slučajeva kasnije tu frustraciju iskale na nekom trećem. Upravo to se dogodilo na primjeru navijača Liverpoola.
Dotični nisu zaboravili što su im navijači Rome napravili prije godinu dana. Ipak, ovoga puta Liverpool i Roma su se mimoišli, ali je Liverpoolu protivnik ovog puta bio drugi talijanski klub. To je bio dovoljan povod navijačima Liverpoola da počnu planirati krvoločnu osvetu. Utakmica se održala u Bruxellesu na stadionu Heysel koji je u to vrijeme bio slabo održavan, ali je unatoč tome domaćinstvo dodijeljeno baš njemu.
Sektor X gdje su se nalazili navijači Liverpoola je na stadionu bio previše blizu sektora Z gdje su se nalazili navijači Juventusa. Između njih nije bilo adekvatnog osiguranja kako bi se dvije skupine navijača razdvojile. Negdje oko 2 sata prije početka utakmice navijači Liverpoola krenuli su maltretirati navijače Juventusa. Gađali su ih bocama, bakljama, upaljačima i drugim predmetima.
Kada je riječ o navijačkim skupinama, često se na poziciji njihovih vođa nalazi osoba koja mora imati jače socijalne vještine kako bi mogla održavati hijerarhiju na tribini. Ukoliko vođe navijača zapovijede da se sukob obuzda, da se pirotehnika u nekoj situaciji ne smije upotrijebiti i da se stvari ne bacaju na teren, ostali članovi grupe obavezni su ih slušati. Dakle, uvijek je bitno da na poziciji njihovog vođe bude netko tko u ovakvim situacijama ima autoritet i zna obuzdati masu kako ne bi došlo do eskalacije sukoba. Ovdje se dogodilo upravo suprotno.
Sukob je eskalirao kada su Liverpoolovi huligani razbili skromnu zonu osiguranja, probili se do tribine navijača Juventusa i krenuli u otvoreni okršaj sa suparnicima, potiskujući ih previše prema starom zidu smještenom na tribini. Mnogi navijači Juventusa krenuli su se penjati na taj zid kako bi pobjegli od krvoločnih napadača. Sav taj kaos rezultirao je urušavanjem zida koji je doslovno zdrobio tijela 39 navijača Juventusa. Osim 39 smrtnih slučajeva, 600 ljudi je bilo povrijeđeno.
Traumatične slike sa stadiona Heysel obišle su svijet. Mnoge televizije su se u izvanrednom javljanju uključile s Heysela dok je još sve bilo u tijeku. Liverpool FC je nakon ove nesreće drakonski kažnjen, i financijski, ali i izbacivanjem iz svih europskih natjecanja na 6 godina, dok su svi ostali engleski klubovi bili izbačeni iz europskih natjecanja na 5 godina. Svi mogući mediji na svijetu su bili opravdano zgroženi onime što su vidjeli, no pitanje je: „Je li osuda otišla u pravom smjeru?“
Na primjeru ratova možemo vidjeti kako unesrećeni često poistovjećuju čitave narode s krvoločnom grupom zločinaca koja im je nanijela bol. Slično se dogodilo i ovdje. Europska javnost osudila je ne samo čitav Liverpool kao klub i grad, već i čitavu Veliku Britaniju, a navijači Juventusa ni dan danas nisu oprostili navijačima Liverpoola ovaj strašan zločin, iako su se na tribinama od tog vremena promijenile generacije i generacije. Antibritanskoj histeriji u Europi svjedoči i naslovna strana novina Mirror. Na naslovnici je nekoliko dana nakon tragedije pisalo: Britanci upozoreni „Ostanite izvan Europe!“
U Europi je prevladavala inicijativa da se Britance isključi iz Europe, ne samo nogometno, već i politički. Britanska javnost bila je ljuta na Liverpool jer ih je tako užasno osramotio. Premijerka Thatcher je osudila ne samo Liverpool FC, već i čitav grad, znajući da ju on otprije nije podnosio.
Tadašnji predsjednik Liverpool FC-a John Smith je uzaludno pokušavao objasniti medijima kako su zločin počinili delikventi infiltrirani u grupu, a ne svi navijači Liverpoola. Unatoč, njegovim argumentima Liverpoolovi navijači označeni su kao agresivni, ksenofobični i netolerantni. Dogodio se efekt stigmatiziranja čitave zajednice oko Liverpool FC-a te milijuna njegovih navijača, iako je u sam zločin bila uključena samo grupa najekstremnijih huligana.
Pod pritiskom medijske stigmatizacije i doživljenih trauma, dotadašnji trener Liverpoola Joe Fagan je podnio ostavku, a zbog tadašnje loše reputacije kluba više nijedan eminentniji trener nije htio trenirati Liverpool. Također, igrači su počeli izbjegavati moguće transfere u Liverpool. Bojali su se osude i etikete koju bi im dodijelila UEFA te su bili u strahu od navijača u slučaju loših rezultata jer su vidjeli koliko su neke skupine navijača Liverpoola iracionalne i razjarene.
U samo nekoliko mjeseci Liverpool je od kluba koji vlada Europom postao klubom koji ima problem sa financijama i ne može naći trenera. Zbog navedenih problema na mjesto trenera je odlučio doći tadašnji kapetan Kenny Dalglish. On će idućih 5 godina biti na funkciji igrača-trenera.
Heyselska tragedija je i danas neizbrisiva mrlja koju će Liverpool, ne samo kao klub, već i kao grad zauvijek nositi u svom identitetu. Kao navijač Liverpoola svjestan sam stigme koju moj omiljeni klub nosi u javnosti, te smatram kako svaki navijač Liverpoola mora biti dovoljno hrabar priznati što su huligani učinili u ime njegovog kluba, te mu tako naštetili jednom za svagda.
Također, ovo je i tragični podsjetnik svim navijačima kako nitko nije ispred kluba i ne može iskaljivati svoje privatne frustracije jer je on na utakmici njegov predstavnik, jednako kao što su to trener, fizioterapeut ili kapetan kluba. Na stadionu smo svi dio kolektiva i to nitko nema pravo upropaštavati čineći zločine zbog kojih će na kraju ispaštati klub, ali još mnogo bitnije, ljudski životi.
UEFA je iz ovog naučila lekciju te je pooštrila kriterije za dodijelu domaćinstva nekom stadionu jer stadion koji se raspada ne zaslužuje biti dio utakmice sezone. Heysel nam svima i danas, 39 godina kasnije, treba biti opomena da nogomet mora spajati ljude i uljepšavati naše živote, a ne ih zvjerski oduzimati. Ne ponovilo se…
Za Ofenzivu piše: Mislav Šušak
