Prvi ovosezonski El Clásico dočekan je s velikom razinom neizvjesnosti. Oba kluba prolaze svojevrsnu tranziciju i grade novu momčad. Barcelona s jedne strane uvodi brojne mladiće iz svoje akademije i uspješno ih komponira s novopridošlim zvijezdama – Joãom Félixom i Joãom Cancelom. Real Madrid s druge strane prolazi kroz proces revitalizacije svog kultnog veznog reda i traži što efikasniji način zamjene Karima Benzeme. Zanimljiva je stvar da obje stavke imaju istog protagonista, no o njemu ćemo malo kasnije.
Obje ekipe imaju svoje mane, no imaju i pregršt potencijala. Barcelona je svoju obrambenu sigurnost iz prošle sezone zamijenila za napadačku kreativnost i lucidnost. Njihova struktura je uglavnom i dalje ista. U posjedu igraju famozni “3-box-3” sistem, ali to sada rade na drugi način. Prije su veliku obrambenu sigurnost dobivali asimetričnim bekovima. Dok bi se Alejandro Balde dizao visoko i postajao lijevo krilo, Jules Koundé je bio treći stoper. Ove sezone u jednadžbu je dodan spomenuti Cancelo i koliko god je Portugalac nevjerojatno talentiran igrač s jedinstvenim kvalitetama, toliko zna biti obrambeno limitiran. Već se u par navrata ove sezone vidjelo koliko je Barcelona ranjiva u tranziciji kada iza Cancelovih leđa ostane hrpa slobodnog prostora.
Xavi si nije mogao dopustiti da na bekovskim pozicijama starta i Baldea i Cancela, jer bi Madriđani to s lakoćom kaznili, pa je na desnom boku startao Ronald Araújo. Sada je Urugvajac igrao ulogu Koundéa iz prošle sezone, ali je njegova specifična zadaća bila čuvanje Viníciusa Júniora, nešto u čemu se u više navrata okušao.
Cancelo je tako igrao desno krilo i davao širinu na toj strani, Felix je s lijevog krila ulazio u sredinu i otvarao prostor za Baldea, dok su na duplom pivotu igrali Gavi i İlkay Gündoğan. U uvjetima kakve je imala Barcelona, Xavi je odabrao smislenu taktiku. Ozljede Frenkieja de Jonga i Pedrija, te nepotpuna spremnost brojnih drugih igrača smjestila ih je u nezahvalnu poziciju, iz koje je Xavi izvukao maksimum.
Real je izašao bez ikakvih iznenađenja – romb s Judeom Bellinghamom kao fokalnom točkom te Vinícius i Rodrygo u napadu. Eventualnu dvojbu oko pozicije lijevog beka riješio je Ferland Mendy, no sve ostalo bilo je očekivano.
Barcelona je bila apsolutno dominantna u prvom poluvremenu. U zadnjoj liniji su uvijek bili brojčano nadmoćni i s lakoćom su probijali Realov pritisak. Spuštanjem igrača iz prednje linije Barcelona je konstantno razbijala Realovu strukturu, a posebne je probleme stvarao Félix Daniju Carvajalu.
Xavijevi su odabranici s lakoćom mogli zabiti i dva gola u prvom poluvremenu, ali su se morali zadovoljiti samo jednim. Pogodak Gündoğana nije nastao iz koordinirane timske akcije, već iz niza neshvatljivih grešaka Madriđana, ali upravo je taj trenutak najbolji opis prvog poluvremena.
U napadačkom segmentu ekipa Carla Ancelottija bila je indisponirana i djelovalo je kao da je Real u potpunosti taktički nadigran. Koliko je god napadački potentan i okomit sustav romba, toliko ima nedostataka. Formacija prije svega nema prirodnu širinu i ogromna odgovornost očekuje se od bočnih igrača. Ipak, kada se oni podižu visoko, postaju iznimno ranjivi za kontranapad. Barcelona je stoga ostavila bočni prostor prazan i tjerala Real da napada preko strana, dok je iznimno kompaktnim blokom zatvorila sredinu, odakle vlada najveća opasnost i gdje je najveća brojčanost.
Carlo Ancelotti nije rigorozan zastupnik pozicijskog nogometa i nikad nije imao striktnu filozofiju i način na koji njegova momčad mora igrati. On je iznimno prilagodljiv i nastoji izvući maksimum koji će odgovarati vještinama njegovih igrača, a ovosezonski sistem romba savršen je primjer toga. Njegovi igrači imaju iznimnu slobodu i pozicije su im jako fluidne, no Barcelona je potpuno anulirala sve njihove pokušaje u prvom poluvremenu i zasluženo otišla na odmor s prednosti.
Barcelona je i drugo poluvrijeme otvorila bolje, no kasnije će se ispostaviti da će itekako žaliti za vratnicom koju su pogodili u dva navrata. Real je napravio par prilagodbi i od tada su izgledali osjetno bolje. Federico Valverde spustio se u obranu i time stvorio zadnju liniju od pet igrača. Pratio je Alejandra Baldea, što je dopustilo Daniju Carvajalu da neometano prati Félixove kretnje u sredinu koje više nisu stvarale takav disbalans u zadnjoj liniji gostiju.
Još jedan jako bitan faktor je ulazak Eduarda Camavinge. Kada je Francuz ušao na poziciju lijevog beka donio je puno veću sigurnost u posjedu. Njegovo uvođenje dopustilo je Toniju Kroosu luksuz pozicioniranja nešto više na terenu, a s obzirom na to da su kvaliteta i intenzitet Barceloninog presinga opadali, Real je puno lakše gradio igru i pronalazio prostor između protivničkih igrača.
Ipak, trenutak koji je nepovratno promijenio utakmicu bio je zasigurno prvi pogodak Judea Bellinghama. O samom golu ne treba trošiti puno riječi, apsolutno remek-djelo mladog Engleza, koji nas je ove sezone navikao na nevjerojatno visoke standarde. Do tog trenutka, Bellingham nije igrao dobro. Gavi mu je stvarao mnogo problema, no posljedicom svih već navedenih faktora i Gavijevim izlaskom, postalo mu je puno lakše jer Oriol Romeu jednostavno nije izvršavao obrambene zadatke na razini svog suigrača.
Od tog trenutka došao je onaj period u kojem Real Madrid uživa i u kojem je najjači – kaos. Domaćini su bili uvjerljivo bolji, no taj pogodak posve je promijenio stanje na terenu. Barcelona se povukla nisko i rivalima prepustila loptu, što je Realu s pet veznih igrača na terenu odgovaralo.
Heroj je opet bio tko drugi nego Jude Bellingham. Gol jest plod Modrićevog “krivog” dodira, ali je Bellingham opet napravio svoj prepoznatljivi trk u prostor i našao se na pravom mjestu u pravo vrijeme, kao već pregršt puta ove sezone. Razina efikasnosti na kojoj igra engleski veznjak je nestvarna – 13 utakmica, isto toliko pogodaka i dvije asistencije. Iz ukupnog xG-ja od 6.47 uspio je izvući 13 golova, a to je razina efikasnosti koja bi posramila i Lea Messija.
O Bellinghamu je sve rečeno, ali teško je za vjerovati da može održati ovakvu razinu forme kroz cijelu sezonu jer to bi tek bio neviđen podvig. On jest nevjerojatan igrač i zaslužuje sve pohvale, no njegova forma ne smije kriti brojne Realove probleme koje je Barcelona u ovoj utakmici razotkrila. Barceloni se nema puno toga za zamjeriti, osobito u prvih sat vremena. Imali su adekvatan pristup, a s obzirom na to da su znatno oštećeni ozljedama, izvukli su maksimum iz ekipe. Veći dio utakmice bili su bolja momčad, no njihova je greška što nisu iskoristili priliku za značajnije odvajanje, što je protiv Reala neoprostivo. Njihov nastup u kasnijoj fazi utakmice nije bio ni blizu potrebne razine, ali neki drugi put to možda ne bi bilo kobno za njih. Jučerašnji dan nije bio jedan od tih trenutaka, jer kada jedan igrač igra na ovoj razini, od Barcinog pada ovakav je scenarij zbilja izgledao neizbježno.
