U nedjelju se odigralo finale Wimbledona između Novaka Đokovića i Carlosa Alcaraza. Konačni ishod bio je jednak onom iz 2023. godine, ali način na koji je Španjolac došao do pobjede je potpuno drugačiji. Prošle godine Alcaraz je pobjedu ostvario nakon teških pet setova dok je ove do pobjede došao rutinski, ostavivši Đokovića bez ijedne prave prilike za osvajanje seta.
Uvod u finale
Wimbledon je za Alcaraza krenuo dvobojem protiv Marka Lajala dok je Đoković otvorio s Vítom Kopřivom. Dok se Alcaraz u prva dva seta tražio protiv Estonca, Đoković je Čeha očekivano svladao bez problema.
Kroz cijeli turnir Španjolac je prve setove igrao uglavnom na ispodprosječnoj teniskoj razini, a možete samo zamisliti kako taj tenis izgleda kada ga usporedite s Alcarazovom standardnom igrom. Takav način otvaranja setova više puta mu se mogao obiti o glavu. Aleksandar Vukić mu je prijetio u prvom setu, a Frances Tiafoe je na krilima osvojenog seta kasnije došao i do vodstva 2-1 te je Alcaraz opasno visio u četvrtom setu. Isto tako, Tommy Paul je nakon osvajanja seta sa 7:5 došao i do breaka za 2:0, a prvi set je Španjolac izgubio i protiv Daniila Medvedeva.
Ono što je Alcaraza krasilo na turniru je njegovo ubacivanje u brzinu više svaki put kad bi mu protivnik zaprijetio. Vukićev servis za set je anulirao uz samo jedan izgubljen poen; Tiafoea je slomio nakon što je Amerikanac imao 0-30 kod 4:4 u četvrtom setu, a Paula i Medvedeva je razmontirao nakon što su mu osvojili prvi set.
Finale
Kako je Đoković do finala došao samo uz manje probleme protiv Jacoba Fearnleya i Alexeija Popyrina, bilo je za očekivati kako Alcaraz neće smjeti u meč ući u drugoj brzini, već da će od početka morati biti na svojoj maksimalnoj razini.
Već se kroz šetnju wimbledonskim hodnicima dalo naslutiti kako Alcaraz u ovaj meč ulazi opušten, ali i fokusiran dok se na Đokovićevom licu dalo isčitati neke znakove sumnje. Između ostalog, prvi gem na servisu Srbina potrajao je više od deset minuta te je pobjednik tog gema bio Španjolac čime si je otvorio put prema prvom setu.
Đoković sigurno nije očekivao plašljivog Alcaraza kao u Roland Garrosu kada je Španjolac podlegao pritisku, ali teško da je mogao očekivati ovakvu predstavu trećeg tenisača svijeta. U finalu je 21-godišnji Španjolac ponovno pokazao svu raskoš svog talenta. Pokazivao je on to kroz cijeli turnir, no u finalu nije bilo crnih rupa.
Španjolac je taktički igrao na fenomenalnoj razini. Od početka meča zvao je Đokovića na mrežu blok returnima ili malo plićim udarcima. Đoković je i sam, iz nekog razloga, odlučio češće dolaziti na mrežu što mu se nikako nije isplatilo s obzirom na to da i inače nije poznat kao sjajan igrač na mreži. Kada tome dodate da igrate protiv igrača s vrhunskim pasing udarcima, taktika izlazaka na mreži vam se neće baš isplatiti što je bio slučaj i u ovom meču.
Osim toga, u igri Alcaraza nije bilo srljanja. Smireno je gradio poene te nije iz svakakvih situacija pokušavao pogađati winnere. Znak je to zrelosti, nešto na što nas je već navikao mladi Španjolac. Znao je da je s druge strane jedan od najboljih igrača svih vremena te da nema baš puno prostora za grešku.
Prošla su tako prva dva seta kraj Đokovića bez da se uspio i okrenuti. Tada je shvatio da nešto u taktici mora mijenjati. Počeo je igrati ofenzivnije, a kada natjerate Đokovića na promjenu taktike znate da nešto radite dobro. Iako je promijenio stil, nije Alcarazu trebalo dugo na prilagodbu. Mnogo puta je pokazao da on zna igrati i kada je stisnut uza zid pa je tako i u trećem setu on bio taj koji je prvi došao do breaka.
Mentalno iznad svih
Taj break došao je kod 4:4 čime si je Alcaraz “kupio” servis za meč. Tada Španjolac dolazi do 40-0 te se činilo kako je priči došao kraj i kako će doći do svoje druge wimbledonske titule. Na prvoj meč lopti radi dvostruku pogrešku. U redu, ima još dvije, nema razloga za stres.
Na drugoj Đoković dobro vraća servis nakon čega Alcaraz backhand šalje u mrežu. Osjetio se tada stres kod Španjolca te na trećoj drive volej, koji on inače posprema u teren, šalje u aut te Đoković dolazi do izjednačenja, a kasnije i do break lopte kojom se vraća u meč. Đoković je u napadačkom ritmu nastavio i u 11. gemu trećeg seta te je poveo sa 6:5.
Tad bi se većina igrača, pa i oni uspješni tenisači, raspali te poklonili set Đokoviću. Alcaraz, ipak, nije većina igrača. On osvaja gem na početnom udarcu na jedan od sigurnijih načina u meču te odvodi set u tie-break.
Krenulo je neprisiljenom pogreškom Alcaraza na “gotovom” poenu što je možda bio znak da ipak nije spreman osvojiti Wimbledon u ovom setu. No, izbrisao je tu pogrešku Alcaraz iz glave te je kod 2-1 došao do mini-breaka. Nije dugo imao tu prednost te se opet nekima moglo učiniti da se raspada.
Što onda kod 3-3 radi Španjolac? Pogađa jedan od boljih poluvoleja u meču te dolazi do prednosti od 4-3. Tada Đoković šalje lagani forehand u aut i daje Alcarazu novu veliku prednost. Tim mini breakom zaradio je novi servis za meč koji započinje u svom stilu.
Pogađa dobar servis, tjera Đokovića na čitanje igre te pogađa dropshot. Srbin, koji čita igru najbolje na svijetu (vjerojatno i ikad) nije mogao u Alcarazovim pokretima uočiti da se sprema na skraćenu loptu. Nakon toga sve je bilo gotovo. Zaključio je Španjolac meč servis winnerom i upisao svoju četvrtu pobjedu u isto toliko odigranih Grand Slam finala.
Pohod na veliku trojku?
Četiri pobjede u četiri finala uz Alcaraza ima još samo jedan čovjek. Taj čovjek zove se Roger Federer koji u godinama koje ima Alcaraz nije imao niti jednu Grand Slam titulu. Španjolac ih već ima četiri, a može doći do pete prije Federerove jedne ako osvoji i US Open.
Naravno da je rano za pričati o bilo kakvom “napadu” na veliku trojku, no ono što je pokazao dječak iz Murcie daje naslutiti da nije nerealno očekivati da im zaprijeti u idućim godinama. Pričalo se o današnjoj velikoj trojci i kako bi to mogli biti Jannik Sinner, Daniil Medvedev i Alcaraz. Trenutno se čini kako bi se tenis mogao promatrati kao sport u kojem igraju Carlos Alcaraz i ostali.
