Ljudi koji su počeli ozbiljnije analizirati nogomet? Znanstvena fantastika za mnoge koji su se i dalje oslanjali na intuiciju, preporuke pa čak i kafansku primopredaju. Roque Santa Cruz danas ima 41 godinu i njegov je transfer prema urbanoj legendi prvi ozbiljniji posao u modernom nogometu koji se temeljio na analitici. Neki idu toliko daleko da tvrde kako ga je Bayern München doveo u svoje redove zbog računalne igre Football manager te da ga nitko iz kluba nije išao gledati prije nego je doveden na probu. Nekako nisam uvjeren u priču da bi pedantni i precizni Bavarci vjerovali samo pustim brojkama.
Ali nakon kratkog vremena tehnologija ulazi u sport. Ni nogomet nije ostao imun, pa je počeo usvajati razne značajke. Informacije su počele putovati puno brže nego klasičnim putem kada je skaut morao prijeći “pola svijeta” jer tamo negdje ima neki klinac koji je dobar, a zatim te bilješke predočiti sportskim direktorima. Video analizom ta era je završila. Svi podatci su dostupni u sekundi za gotovo sve igrače na svijetu.
Greške su i dalje dio posla
Sad se postavlja pitanje – kako je moguće da ima toliko pogrešaka i promašenih investicija klubova uz sve moguće alate? Naravno da je danas gotovo nemoguće da se ozbiljnijem nogometnom klubu dogodi priča koju je Carlos Henrique Raposo poznatiji kao “Carlo Kaizer” prodavao klubovima 80-ih godina. Za one koje zanima kojim trikovima se služio Brazilac neka slobodno pogledaju dokumentarac ”Kaiser: The Greatest Footballer Never to Play Football”.
Mnogo se puta nogometaše iz Južne Amerike hvatalo s lažnim putovnicama. Sjetimo se slučaja “Eriberta” iz Chieva Verone, čije su sjajne partije u žutome dresu privukle pažnju Intera. Oni su na svoju sreću u toj prilici samo posudili Brazilca, da bi se naknadno ispostavilo da Eriberto uopće nije Eriberto, već Luciano, koji je nešto stariji nego što se predstavljao. Kada smo već kod Intera poznati su slučajevi Tariba Westa i Obafemija Martinsa za koje se također nikada sa sigurnošću nije mogla utvrditi dob.
Ali Dia uspio je postati ikona u svjetskom nogometu na račun toga kako je “namagarčio” Graemea Sounessa u Southamptonu kome su ga predstavili kao daljnjeg rođaka Georgea Weahe.
Ni jedan od najvećih menadžera u povijesti, Sir Alex Ferguson, nije ostao imun na prevaru kada su mu podvalili Bebéa, nogometaša koji je igrao za portugalsku reprezentaciju beskućnika.
Stanje je danas bitno drugačije
Nogomet je prvenstveno puno brža igra nego nekada, a prosječni je sezonski raspored profesionalnog kluba narastao na pedesetak utakmica. Samim je time vrijeme da se nekoga proglasi neuspjehom klupske politike znatno kraće, pa u nekim slučajevima igrač već nakon polusezone dobije etiketu propalog transfera. Možda najsvježiji primjeri dolaze iz Premier lige – Antony, Darwin Núñez i Mihajlo Mudrik igrači su za koje su plaćene visoke odštete. Kažu još da navijač koji je platio ulaznicu ima apsolutno pravo na kritiku, a u mnogim slučajevima ona je neutemeljena i donesena ishitreno na temelju malog broja utakmica i nedostatnog praćenja. Nedavno se jedan trener osvrnuo na primjeru napadača koji nije zabio pogodak na utakmici. Javnost je njegov nastup ocijenila (ispod)prosječnim, a treneru je bio odličan iako nije postigao pogodak. Sve traženo je radio na terenu, a upravo zadatke koje je pred njega stavio trener publika nije vidjela ni razumjela ali su dali svoj sud o nastupu.
Kada skauti donesu na stol uprave podatke za nekog igrača, koji su zapravo najčešći razlozi zašto taj posao u konačnici ne ispadne dobro za klub? Za svaki klub možemo zasebno izdvajati primjere te ih analizirati. Proći ćemo neke koji se odnose na klubove Premier lige jer mi je osobno najbliža.
Pogrešna procjena
U ovom dijelu dvije su ključne stvari. Prvo – kriva procjena tržišta u odnosu na ono što klubu treba u tom trenutku. Najočitiji primjer je Manchester United koji je praktički tri sezone bacio u vjetar zato što su pogrešno procijenili tržište te nisu reagirali na pravi način. Srce momčadi tada su uglavnom činili dvojac popularno prozvan “McFred”. Tek dolaskom Casemira preobrazili su taj dio momčadi i sada izgledaju puno konkurentnije. Glavno pitanje gotovo svih simpatizera “Vragova” je zašto uprava nije reagirala kada su se rješenja na tržištu nudila. Ipak, nekad se problem kojeg ekipa ima ne može riješiti jer na tržištu nema adekvatnog igrača.
Drugi dio ove priče opet se odnosi na Manchester United. Iz današnje perspektive lako je pokazati prstom i kazati – Paul Pogba je bio sve samo ne dobar posao za United. Maknimo na stranu marketinšku vrijednost jer Manchester United je po sebi sam dovoljno snažan brend da bi Pogba to ozbiljnije podigao ili narušio. Pogba nije bio pravi fit za tadašnju ekipu zbog svojih karakteristika ali i zbog toga što je United već bio u procesu izgradnje ekipe. Marcus Rashford je bio taj oko kojeg se gradila ova ekipa, a ne Pogba, stoga je razlaz bio neminovan
Igrač se ne uklapa u taktičke zamisli trenera
Slučaj West Hama pokazuje primjer gdje je sve bilo idealno. Klub je reagirao na tržištu i doveli su igrača koji će biti alternativa prvom napadaču. Pravovremeni transfer i igrač koji bi njima trebao biti sve ono što nemaju u liku Michaila Antonia. Gdje je pošlo po zlu?
Gianluca Scamacca nije igrač koji može odgovoriti taktičkim zamislima Davida Moyesa. To bi bilo sjajno kada bi David Moyes slovio za nekog taktičkog maga, a znamo da se područje iz kojeg dolazi Scamacca najviše posvećuje taktici. Talijan nije borac i puno je finiji igrač od Antonia. Nije klasični “target man” kojem će suigrači poslati loptu, a on će je zadržati dok se priključi ostatak ekipe, niti će unijeti nemir kretnjom da bi brza krila poput Jarroda Bowena iskoristila prostor za utrčavanje.
Igrač igra na pogrešnoj poziciji
Određeni treneri ne odstupaju od svojih zamisli, pa povremeno guraju igrača na krivoj poziciji ili ga guše svojim taktičkim zadacima. Kako se oni ne bi morali taktički prilagoditi novonastaloj situaciji, često u toj priči žrtva ispadne igrač.
Postoje i situacije kada su česte trenerske smjene u klubu. Svaki trener donese svoju zamisao, a onda igrač ostane u raskoraku jer taman se priviknuo na postulate jednog trenera, a odjednom se nađe u posve drugom okruženju. Tu svakako valja spomenuti Garetha Barryja koji je svojevremeno igrao kao krilo iako je poznato da je to daleko od njegove prirodne pozicije.
”Trener ga nije volio”
Česta poštapalica koju koriste mnogi igrači amaterskog i nižerazrednog nogometa. Ima li toga na vrhunskoj razini? Naravno da ima. Svojevremeno sam išao na utakmicu Lige prvaka te se našao prije utakmice s jednim bivšim reprezentativcem Hrvatske kako bih mu predao neke stvari koje mu je poslao zajednički prijatelj. Tako se nađemo u centru grada dva dana prije utakmice i pričamo kako mu je u klubu s obzirom na to da je u ljeto promijenio sredinu. Dogodila se promjena trenera na samom početku sezone. Novi trener ga ne vidi u kadru prve momčadi, a ugovor mu je tek počeo. Prijelazni je rok završio i klub ga ne može prodati ni posuditi, pa igrač trenira s drugom ekipom. Da stvar bude još gora – ozlijedio se i klub ga nije mogao transferirati u zimskom roku, pa je tek iduće ljeto uslijedila posudba.
Tjelesna nespremnost te sklonost ozljedama
Ovdje ćemo uzeti Chelsea za primjer. Prvi je odabir Fernando Torres koji je trebao biti razarač svjetova, no ispao je samo još jedna loša devetka u Chelseajevoj povijesti. Četrnaest utakmica mu je trebalo da postigne pogodak. Kontinuirani umor i nastupi za reprezentaciju došli su na naplatu, pa nakon dolaska u Chelsea nije mogao doći na očekivani nivo. Načet ozljedom i nedovoljno oporavljen odmah je morao na teren jer je prešao iz rivala s plaćenom visokom odštetom. Strpljenje navijača se topilo, a Nando je teško dolazio do pogodaka. Manjak samopouzdanja učinio je svoje. Čak i kada je dosegao zadovoljavajući nivo tjelesne spremnosti nije bio ni blizu ubojit kao napadač Liverpoola. Jos svježiji primjer možemo pronaći s Edenom Hazardom u Real Madridu. Situacija slična prethodnoj, samo je u Hazardovom slučaju dno puno dublje.
Sklonost ozljedama i fizička otpornost nešto je na što se jako pazi prilikom sklapanja poslova, ali je gotovo najnepredvidljivija stvar u nogometu. Wesley Fofana ne boravi dugo u redovima “Plavih”, no dovoljno je dugo u klupskoj bolnici da se bolje razumije s osobljem tamo nego sa suigračima na terenu. Ovdje se rizik jednostavno nije isplatio.
Igrač u rosteru igra bolje od novog igrača
Nemali broj puta se dogodi da klub posegne za pojačanjem, a igrač na toj poziciji shvati to kao dodatnu stimulaciju i zaigra bolje, pa se novopridošli igrač ne uspije nametnuti. Potencijalna situacija bi se upravo mogla dogoditi u Arsenalu ako David Raya iz Brentforda prihvati njihovu ponudu. Mislim da je Raya bolji vratar od Ramsdalea ali minute za raspolaganje bi vjerojatno bile mizerne za Španjolca. To bi Ramsdaleu moglo poslužiti kao motivacija da nije siguran izbor kod Mikela Artete i da postane svjestan da nema garantiranu minutažu. Iz poslovne perspektive iznos kojim se barata mogao bi biti predznak neisplativosti posla.
Ima tu još svakako sitnica i detalja. Dovoljno je prisjetiti se transfera Boška Balabana u Aston Villu. Hrvatski je napadač imao predispozicije za biti nositelj kluba iz Birminghama, no privatni problemi učinili su svoje te ga i danas ljudi pamte kao najlošiji posao Ville u povijesti.
