Ako je išta bilo sigurno u nogometu kada su reprezentacije u pitanju, to su bili Nijemci. Najtrofejnija europska reprezentacija je godinama bila sinonim konstantnosti, produktivnosti, visoke razine talenta te žara i borbe po čemu ih svi najviše asociramo. Ipak baš u onom momentu kada su bili najbolji i najstabilniji, krenule su velike drame i užurbane odluke. Na kraju je uslijedila i surova realnost talenta nove generacije za koju se ispostavilo da nije na nivou kao neke prethodne te im se njihovo ponosno 50+1 pravilo debelo obilo o glavu.
Činilo se pred Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine da je Njemačka spremna za obranu titule, što još nismo vidjeli od Brazila u prošlom stoljeću. Zaključak je to bio nakon fenomenalno odrađenih kvalifikacija gdje su više-manje s B timom ostvarili maksimalan učinak te su s tim istim B timom pokorili Kup konfederacija u kojem su bili Portugal i Čile koji je tada bio dvostruki uzastopni prvak Južne Amerike.
Prva trzavica koja je možda i bila uvertira svega što gledamo danas jest iznenadni izostanak Leroya Sanéa s popisa za Svjetsko prvenstvo. Sané je te godine odradio povijesnu sezonu s Manchester Cityjem koji je osvojio rekordnih 100 bodova te je uz Kevina De Bruynea dijelio mjesto najboljeg asistenta kluba. Također je bio proglašen za PFA najboljeg mladog igrača sezone. Tadašnji izbornik Joachim Löw je izjavio da mu se nije svidjelo Sanéovo zalaganje na terenu u nekim prethodnim utakmicama za reprezentaciju, ali je bilo jasno da tu postoji i dublji problem.
Nikako ne smijemo zaboraviti ni konflikt oko golmanske pozicije, s obzirom na to da je prvi golman i dalje ostao Manuel Neuer koji 9 mjeseci nije branio zbog problema s koljenom, a Marc-Andrè ter Stegen nije dobio priliku usprkos fenomenalnoj sezoni s Barcelonom. Čuvena je i ona izjava Ulija Hoeneßa gdje je zaprijetio DFB-u da Bayern više nikad neće poslati svoje igrače ako Manuel Neuer bude sklonjen s gola s obzirom na to da je kapetan ekipe.
Kao što svi znamo, Njemačka je na tom prvenstvu 2018. godine po prvi puta ispala u grupi i zaustavila svoj niz od čak 3 Svjetska i 3 Europska prvenstva s uzastopnim polufinalima. Neki su već tada dizali alarm da u “Elfu” nešto ne štima, ali mnogi su smatrali da lopta jednostavno nije htjela u gol protiv Meksika i Južne Koreje te da nekada jednostavno nemaš sreće. Ipak, odmah nakon prvenstva je uslijedila prva od mnogih drama koje ni dan danas nisu prestale.
Mesut Özil je prije tog turnira bio žustro osuđen od njemačke javnosti i brojnih legendi zbog slike s turskim predsjednikom Erdoğanom i natpisom “Moj predsjednik”. Uli Hoeneß je toliko žestoko išao s kritikama da je čak rekao da je Mesut zadnju dobru utakmicu u dresu reprezentacije odigrao u Brazilu 2014. godine. Özil se ubrzo nakon svega oprostio od reprezentativnog nogometa. Ujedno je uslijedio i veliki pad i u klupskoj karijeri od kojeg se nikad nije oporavio.
Savez se vrlo lako nosio s ovom odlukom jer se neko vrijeme govorilo kako tada velike nadolazeće nade poput Kai Havertza, Time Wernera, Niklasa Sülea, Jonathana Taha, Juliana Brandta i mnogih drugih jednostavno trebaju prostora te da je vrijeme za malu smjenu generacija.
Izbornik Löw je ovu ideju shvatio izuzetno ozbiljno. U ožujku 2019. godine je poručio Thomasu Mülleru, Matsu Hummelsu i Jerômu Boatengu da više nisu potrebni A selekciji Njemačke i da ne računa na njih u pohodu na EURO 2020. Ovo je stvorilo veliki šok u cijeloj nogometnoj javnosti znajući koliko su ova tri igrača značila u cijeloj svojoj karijeri za Njemačku, od juniorskih dana pa sve do osvajanja Svjetskog Prvenstva 2014. Mora se reći da je Hummels za Bayern odradio 3 vrlo dobre sezone u tom periodu, dok su Thomas Müller i Jerôme Boateng bili u malom padu, ali ne tolikom za ovu radikalnu odluku. Tu se vidio i prvi veliki dvostruki standard cijelog saveza. Pored njih 3 bilo je i drugih veteranskih igrača u ništa boljim formama koji bivaju pošteđeni što je izazvalo dodatnu zbunjenost u cijeloj situaciji. Šlag na tortu je svakako bila i odluka Joshue Kimmicha o promjeni pozicije, jer je na kraju sezone 2018./19. izjavio da više ne želi igrati na poziciji desnog beka i da se vraća na prirodnu poziciju defenzivnog veznog igrača.
Njemačka je dugi niz godina imala problema s lijevim bekom kojeg su većinu vremena “krpali” Benedict Höwedes ili Phillip Lahm kada bi netko drugi poput Shkodrana Mustafija igrao desnog beka, ali se u Kimmichu vidio taj nasljednik Lahma za bekovske pozicije, no on je s ovom odlukom bacio Njemačku u dodatni problem jer sada je pored lijevog beka bilo potrebno pronaći i tog novog desnog. Mora se reći da je Njemačka imala dosta veći problem od pozicije desnog beka – igra reprezentacije je bila loša. Nakon neuspjeha u Rusiji, cijela reprezentacija je izgledala potpuno bezidejno i samo je na račun individualne kvalitete uspjela dolaziti do pobjeda i plasmana na EURO 2020 koji se zbog Covida 19 morao odložiti za ljeto 2021., a što je Njemačkoj dalo još godinu dana da riješi svoje probleme.
U tih godinu dana, njihov najveći klub Bayern se vratio na tron Europe u stilu – s maksimalnim učinkom pobjeda u Ligi prvaka i dominacijom kakva nije viđena od Barçe Pepa Guardiole. Veliki protagonist te dominacije je bio ni manje ni više nego Müller kojeg je Löw odlučio vratiti u reprezentaciju i poništiti sve ono što je rekao. Nakon 2 sjajne sezone u Dortmundu, svoj povratak je dočekao i Hummels. Ovime je bila jasna jedna stvar, većina već nabrojanih mladih igrača nije ispunila svoj potencijal pa je bilo potrebno vratiti dokazane veterane.
EURO je odigran sasvim solidno; prošla se grupa s Francuskom, Portugalom i Mađarskom koja je tada najavila svoj uspon kojeg danas gledamo, a u osmini finala se ispalo od Engleske na Wembleyju gdje se može reći da su Englezi debelo kaznili Njemačke promašaje. Unatoč rezultatu, igra i dalje nije bila ni nalik onoj s SP 2014. i EURO 2016. Eksperimentiralo se s formacijom koju čine tri stopera te je u njoj najviše profitirao Gosens. Joshua Kimmich je ponovno vraćen na beka u tom sistemu kako bi se izbjegla gužva u sredini, no to protiv Engleza jednostavno nije prošlo. Postalo je jasno da izuzev spomenutih veterana i ofenzivnog talenta u Jamalu Musiali, Sergeu Gnabryju, Florianu Wirtzu i Leroyu Sanéu, ostatak ekipe nije kvalitetno izbalansiran. Pozicija centralnog napadača i dalje nije postojala te je Gosens prelaskom u Inter izgubio svoju formu.
Sve te nadolazeće zvijezde i talenti kao Timo Werner i Kai Havertz su pali pod pritiskom nakon svojih transfera u Chelsea, a igrači poput Juliana Brandta i Matthiasa Gintera su dokazali da jednostavno nisu elitni igrači te da dosegli svoj maksimum. Jedini igrač koji je u ovom periodu napravio napredak je Antonio Rüdiger, ali i njegovi nastupi za reprezentaciju nisu dotakli nivo onih u klupskom nogometu.
Nakon EURO-a, uslijedila je nova era za “Elf”. Dugogodišnji izbornik Joachim Löw je odstupio s kormila i predao baklju Hansiju Flicku nakon već spomenutog povijesnog uspjeha s Bayernom. Flick je bio Löwov pomoćnik na Svjetskom Prvenstvu u Brazilu 2014. godine i mnogi su govorili da je upravo on bio mozak igre koju je Njemačka pružala dok je on bio asistent te je uslijedila mini euforija njegovim dolaskom.
Prve utakmice su prošle sjajno. Ostvarene su pobjede protiv Lihtenštajna i Armenije, ekipe koje nisu na vrhu svjetskog nogometa, ali su reprezentacije protiv kojih se Njemačka znala mučiti u posljednje vrijeme. Izgledalo je da je DFB napokon našao novo dugoročno rješenje. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, vidjelo se da stil igre koji je Flick potencirao u Bayernu neće proći u reprezentaciji unatoč činjenici da u ekipi ima dio igrača koje je trenirao i u bavarskom gigantu.
To nas vraća do one stavke da Njemačka jednostavno na određenim pozicijama nije proizvela razinu talenta kakvu je nekoć imala. Mnogi se vole našaliti kako je najveći primjer toga činjenica da upravo taj Bayern u svom rosteru posjeduje stopere svjetske kvalitete i možda najboljeg lijevog beka na svijetu, ali nitko od tih igrača nije Nijemac. Niklas Sule je mnoge iznenadio svojim odlaskom u Dortmund, ali ubrzo je bilo jasno zašto je napustio Bayern; njegova razina igre je ispod svega što se očekivalo od njega nakon što se probio na sceni 2017. godine u Hoffenheimu.
Njegov partner iz kluba Nicholas Schlotterbeck je u sezoni 2021./22. bio jedno od najvećih iznenađenja sezone i mala svijetla točka koja bi mogla preobraziti obranu Elfa, ali i on je dosta podbacio u svojoj prvoj sezoni na Signal Iduna Parku te mu partije u reprezentaciji nisu bile ništa bolje. Povrijeđenog Gosensa na lijevom beku je zamijenio David Raum koji više funkcionira u sistemu s 3 stopera nego klasičnih 2 koje Flick preferira. Povlačenjem Tonija Kroosa iz reprezentacije nakon EURO-a je vratilo Kimmicha u vezni red te ostavilo veliki problem na desnog beku kojeg su krpali Süle i Thilo Kehrer kao još jedan indikator velike rupe u spomenutoj obrani. Flick je pokušavao s Riddleom Bakuom iz Wolfsburga, ali je i on nakon odlaska iz Mainza potpuno potonuo i više nije ni nalik na onog igrača za kojeg se sam Flick raspitivao u Bayernu pred sezonu 2020/21.
Radi svih ovih spomenutih problema, Hansi je pokušavao mnogo različitih sistema pred samo prvenstvo i čak smo u nekim utakmicama gledali kako Jamal Musiala kao jedan od najboljih ofenzivnih talenata i igrača na svijetu igra u skoro povučenijoj roli “šestice”. Ovo je samo jedan od primjera koliko se ekstremno išlo s isprobavanjem nekog novog sistema, umjesto uigravanja jednog. Flick je sam rekao pred put u Katar da je s eksperimentima gotovo te da se ide s onim što najbolje radi.
Njemačka jednostavno u ovom periodu ne bi bila Njemačka da tu nije bilo reprezentativne drame jer su kapetan Manuel Neuer i Leon Goretzka u svlačionici vodili kampanju da Neuer izađe s kapetanskom trakom u LGBT bojama kao odgovor na pravila koja Katar ima. To se na kraju nije desilo, ali su obojica vršili pritisak na ostale suigrače dva dana pred utakmicu s Japanom da na timskoj slici stave ruku na usta kao poruku FIFA-i i Kataru. Tu se vidio prvi gubitak kontrole Hansija Flicka u svlačionici jer se cijelo vrijeme pred otvaranje turnira više pričalo na koji će način igrači isprovocirati one odgovorne za ovo prvenstvo zbog LGBT prava nego o Japanu i ostalim utakmicama koje dolaze.
Igra Njemačke protiv Japana nije bila loša i može se argumentirati da je poraz koji se desio samo bio produkt loše završnice i manjka fokusa, ali upravo je taj fokus možda i falio jer je on svo vrijeme bio usmjeren na politiku a najmanje na nogomet. Novi dokaz i slika gubitka Flickovog autoriteta je intervju nakon utakmice u kojem Bastian Schweinsteiger nabraja što nije bilo dobro. Flick je samo klimao glavom bez ikakvog odgovora i doslovce sam sebe bacio pod autobus. Protiv Španjolske i Kostarike se nije imalo što zamjeriti s obzirom na to da je Španjolska svojim kalkulacijama poslala Njemačku kući porazom od Japana. Međutim, bilo je jasno da je sve ono što je prethodilo toj prvoj utakmici na kraju izbacilo reprezentaciju iz grupe po drugi put u nizu i ostavilo veliku mrlju kojoj će trebati dugo vremena da se izbriše.
Upravo je SP u Kataru pravo oličenje svih onih problema koji su doveli Njemačku do statusa da u 2023. godini napravi niz od 6 utakmica bez pobjede i traži novog izbornika za EURO koji se igra u njihovoj zemlji za 9 mjeseci. Miješanje politike i sporta, konstanti pritisci i izjave brojnih bivših igrača i trenera, manjka talenta na ključnim pozicijama, dramama u svlačionici, užurbanim odlukama i prevelikim eksperimentiranjem s taktikom smo došli gdje jesmo kada je njemački nogomet u pitanju.
Međutim, tu ima još jedan veliki faktor koji je dodatni katalizator svega. Riječ je o lošem razvoju igrača koji su trebali biti kostur ove ekipe te velika egoističnost Bundeslige koja izuzev Bayerna nema klubova s budžetima koji mogu konkurirati najbogatijim momčadima u ligama Petice. Krivicu za to upravo nosi i sama liga ali i klubovi koji konstantno odbijaju upliv stranog kapitala zbog tog patriotskog ponosa u kojem žele samo domaća ulaganja. Tako neće doći do rezultata ni sistemskog razvoja brojnih klubova, a na kraju i tih mladih igrača koji jednostavno žive za kompetitivnim nogometom na ligaškom, ali i europskom nivou za njihov bolji razvoj.
U modernom nogometu se moraju pratiti trendovi i koliko god pohvalno bilo što se Nijemci žele držati tradicije, onda se ne bi trebali buniti kada vide da im reprezentacija više nije moćna i da imaju samo jedan klub koji predstavlja nešto u Europi. Međutim, i taj Bayern je odavno počeo pratiti trendove i dozvolio određen upliv stranih sponzora poput Qatar Airwaysa ili Rwande jer se bez azijskog i američkog kapitala ne može boriti protiv elitnih klubova. Dok to ostali klubovi Bundeslige, ali i Njemačkog saveza ne shvate, ovi mračni dani u njihovom reprezentativnom nogometu bi mogli postati još mračniji te bi Bundesliga mogla biti sve manje atraktivna za privlačenje gledatelja i jačih ugovora za TV prava.
Nijemci moraju odlučiti; ako žele ponovo gledati svoju reprezentaciju i ligu na najvećem nivou, čuveni 50+1 model će se morati ako ne potpuno izbaciti, onda u određenoj mjeri redizajnirati kako bi se pronašlo najbolje rješenje koje bi pokrenulo novu revoluciju. Međutim, ako se žele zadovoljiti tradicionalizmom i ponosom, onda će se morati naviknuti na sve ovo što se sada događa, jer osim radikalnih promjena u sistemu i savezu te prihvaćanja modernih trendova, drugog čamaca za spašavanje jednostavno nema.
