8. travnja 2008. godine datum je kojeg će svaki zaljubljenik u nogomet i nostalgiju znati napamet, jer na taj se dan odigrala jedna od najspektakularnijih utakmica u povijesti Anfielda, ona između Liverpoola i Arsenala.
U uzvratnoj utakmici četvrtfinala, nakon 1:1 na Emiratesu, Liverpool je kao favorit dočekao Arsenala. Tih su se godina Steven Gerrard i Fernando Torres, uz podršku Carraghera, Kuyta, Mascherana i Xabi Alonsa, na terenu mogli pronaći i zatvorenih očiju. S druge je strane stajala ekipa Arsenea Wengera, solidna, uglavnom u zoni Lige prvaka, s Fabregasom i Van Persiejem koji su individualno odskakali, a bio je tu i mladić koji je u redove kluba pristigao 3 godine ranije, kao tada najskuplji 17-godišnjak u povijesti nogometa – Theo Walcott.
I baš je on ostao u pamćenju mnogih ljubitelja nogometa u Hrvatskoj, samo zbog onog što se dogodilo 2 godine kasnije, već i zahvaljujući komentatoru Dragi Ćosiću, koji je u 84. minuti navedene utakmice, nakon što je Walcott u 80-metarskom sprintu prošao šestoricu igrača Liverpoola kao čunjeve te poslužio Adebayora za izjednačujućih 2:2 koji su u tom trenutku vodili Arsenal u polufinale, izrekao, tj. uzviknuo legendarni “Njemu, njemu dajte pljesak on je ovaj pogodak ostvario za Arsenal. 84. minuta!“.
Nije uspio Arsenal pobjeći od samog sebe u kasnijoj fazi utakmice, te uspio primiti još 2 pogotka do kraja za konačnih 4:2, no to u ovom trenutku više i nije toliko važno za priču o Theu Walcottu.
Walcott je rođen 16. ožujka 1989. godine u Stanmoreu, predgrađu Londona, od crnog oca jamajčanskog podrijetla te bijele majke Engleskinje. Otac je bio veliki navijač Liverpoola, a svoju je ljubav tijekom odrastanja prenio i na sina Thea. Jednom ga je prilikom Chelsea pozvao da bude sakupljač lopti i to baš u utakmici protiv Liverpoola, što je on oduševljeno iskoristio za biti u neposrednoj blizini dječačkih idola Michaela Owena i Robbieja Fowlera.
Jasno, Walcott je od malih nogu bio zaljubljen u nogomet, a već u lokalnom Newburyju, njegove su kvalitete počeli primjećivati veliki klubovi, pa je s 11 godina otišao u Swindon Town, prije no što li se nakon samo 6 mjeseci priključio Southamptonu. Prvenstveno, fokusirali su se na njegovu nevjerojatnu brzinu, zbog koje je godinama držao Arsenalov rekord na 40 metara koji je iznosio 4,42 sekunde. Bio je toliko brz da je, kasnije u njegovoj karijeri, sam Pep Guardiola izjavio kako ga se može zaustaviti jedino pištoljem.
Walcottov je razvojni put u Southamptonu tekao strelovito, a osim nogometnih subjekata, interes su iskazivali i oni nenogometni, pa ga je proizvođač odjeće i obuće Nike kaparirao za sponzorski ugovor već kad je imao 14 godina.
Već u sezoni 2004./2005. Walcott je igrao za Southamptonove rezerve, a u dobi od 15 godina i 175 dana postao i najmlađi igrač u povijesti kluba koji je zaigrao za rezerve. Iduće sezone klub ga je poveo na pripreme, a on je postao najmlađi igrač koji je ikada zaigrao za prvu ekipu kluba, u dobi od 16 godina i 143 dana, da bi koji mjesec kasnije postao i najmlađi strijelac u povijesti Southamptona.
2005. godina bila je ona u kojoj je 16-godišnji Walcott u potpunosti skrenuo pozornost na sebe, postavši tema nogometnih i nenogometnih razgovora na Otoku u kojima se projiciralo kako će Engleska konačno dobiti jednog od najboljih, ako ne i najboljeg igrača svijeta. Budućnost za Walcotta je bila svjetla, a prepoznao je to i BBC uvrstivši ga u top 3 finalista za nagradu najboljeg mladog sportaša države u 2005. godini.
Dakako, interesenata za dovođenje Walcotta je bilo mnogo, a među svima se najviše isticao Arsene Wenger i Arsenal, poznat po dovođenju mladih igrača i davanju prilike u prvom sastavu. Southampton nije mogao dugo odoljevati njihovom interesu, pa je 20. siječnja 2006. godine za inicijalnih i tada šokantnih i nevjerojatnih rekordnih 10,50 miljuna eura prodao talentiranog 16-godišnjaka.
Kasnije su ove cifre u istoj dobi nadmašili i Gareth Bale i Alex Oxlade-Chamberlain, obojica iz nevjerojatno uspješne Southamptonove akademije, a i Pedri, Geubbels, Tel, Sancho, Pellegri, Pato te najskuplji 17-godišnjak u povijesti nogometa, Jude Bellingham koji je za 30 miljuna eura iz Birmingham Cityja prešao u Borussiju Dortmund.
Zanimljivo, za Arsenal do kraja te sezone nije zaigrao, već je 6 mjeseci bio dio njihove Akademije, ali je u međuvremenu već bio dospio na svjetske naslovnice. Naime, 8. svibnja 2006. godine, tadašnji je engleski izbornik Sven-Göran Eriksson medijima obznanio popis nogometaša koje će voditi na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, a među njima se našlo i ime 17-godišnjaka koji nikad nije zaigrao u rangu iznad Championshipa, niti je zaigrao za reprezentaciju. Šokantan je to bio odabir izbornika Engleske koji je odluku obrazložio prijašnjim primjerima 17-godišnjih Peléa, Ronalda i Eto’oa koji su na Svjetskim prvenstvima upijali ili bili važni igrači ili skupljali iskustvo i upijali atmosferu za budući razvoj karijere.
Walcott je 30. svibnja 2006. godine upisao nastup protiv Mađarske u prijateljskoj utakmici, i postao te ostao najmlađi igrač u povijesti Gordog Albiona, u dobi od samo 17 godina i 75 dana. A iako je na prvenstvo stigao s tek dvojicom spremnih napadača, Crouchem i Rooneyem (Owen nije bio u potpunosti spreman), Eriksson mladiću nije dao priliku da uđe u top 10 najmlađih igrača u povijesti svjetskih prvenstava, te Walcott na prvenstvu nije upisao niti sekunde igre.
Nije to pokolebalo Walcotta za nastavak karijere, jer je strelovito krenuo u onu klupsku s Arsenalom. Navijači Dinama su ga imali prilike upoznati u kvalifikacijama za Ligu prvaka i pobjedi 3:0 na Maksimiru, a i uzvratnoj utakmici te slavlju 2:1 pri čemu je brzonogi igrač upisao i svoju prvu asistenciju. Svoju je prvu seniorsku sezonu u Arsenalu okončao s 32 nastupa, 1 pogotkom te 8 asistencija, ulazeći uglavnom s klupe kao rješenje u drugom poluvremenu, posebice ako je Arsenal hvatao rezultatski zaostatak. Baš taj jedini sezonski pogodak stigao je u finalu Liga kupa protiv Chelseaja, u susretu kojeg je obilježila opća makljaža nakon koje su trojica igrača morala ranije na tuširanje, a Chelsea je na kraju slavio s 2:1 i onemogućio Walcotta da dođe do svojeg prvog karijernog trofeja.
Iduće sezone Wenger je odlučio kako više neće dozirati minutažu za sada već 18-godišnjeg mladića, te je postao uglavnom redoviti član prve ekipe, oduživši se pritom francuskom treneru sa 7 pogodaka i 6 asistencija, od čega je jedina bila i prije spomenuta famozna protiv Liverpoola u četvrtfinalnom porazu u Ligi prvaka.
Reprezentativna mu se karijera ipak nije razvijala željenom brzinom kao ona klupska, a Steve McClaren odlučio je Walcotta ipak prepustiti mlađoj U21 selekciji, navodeći kako mu je potrebnije skupljanje iskustva u utakmicama u kojima će konkurirati za sastav, a ne burnout u seniorskoj selekciji.
Na U21 prvenstvu Walcott je s Engleskom stigao do finala, izgubivši od Nijemaca 4:0, a nakon dvije godine odsustva, Fabio Capello ga je priključio izabranoj vrsti u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2010. godine, u sklopu kojih je Hrvatska Slavena Bilića bila protivnik u grupi i druge kvalifikacije zaredom, nakon onih slavnih za Europsko prvenstvo 2008. i pobjede uz pomoć “krtice” 2:0 u Zagrebu te 3:2 na Wembleyu.
Ovog puta, Engleska nije dozvolila da se povijest ponovi, i s kamatama je Hrvatskoj naplatila pobjedu koja ih je udaljila od velikog natjecanja, prvog propuštenog nakon Svjetskog prvenstva 1994. godine. 10. rujna 2008. godine Engleska je stigla na Maksimir, a na žalost Danijela Pranjića koji mu je bio izravni suparnik, Walcott je odigrao možda i najbolju utakmicu karijere, postigavši prvi od ukupno šest hat-trickova u karijeri. Pokazao je svu raskoš svojeg talenta, agilnosti, prodornosti i nezaustavljivosti u igri 1 na 1 te večeri te s desnog krila dijagonalama gađao male mrežice Pletikosinih vrata. Postao je Walcott najmlađi strijelac hat-tricka za englesku reprezentaciju, a ujedno je bio i sudionik povijesti, nanijevši Hrvatskoj prvi poraz u natjecateljskim utakmicama na domaćem terenu – uopće.
Nakon solidnih kvalifikacijama u kojima je sudjelovao usprkos ponekoj ozljedi, veliko je razočaranje nastupilo za Walcotta u svibnju, kad je Fabio Capello odlučio izostaviti krilnog napadača iz svojih 23 imena za Južnoafričku Republiku i Svjetsko prvenstvo. Sam Capello je, nakon ispadanja Engleske u osmini finala, priznao kako je nepozivanje Walcotta bila velika greška. Uspio je Walcott kasnije zaigrati na barem jednom velikom natjecanju, Europskom prvenstvu 2012., no iduća je velika natjecanja propustio ili zbog ozljeda ili pak loše forme, koja je uglavnom bila posljedica ozljeda i duljeg razdoblja neigranja.
Može se reći kako je Walcott opravdavao očekivanja koja su pred njega bila postavljena tek u nekoliko prvih sezona, no kasnije su na njegov razvoj utjecali problemi koji su pokazali svu krhkost njegova tijela, ponajviše oni s ozljedama najrazličitijih vrsta. Rame, leđa, gležanj, kvadriceps, zadnja loža, trbušni zid, ligamenti koljena, prepone samo su neki od različitih dijelova tijela čije ozljede su ga u tim sezonama redovito udaljavale od travnjaka, a ukupno je od 2008. godine do odlaska iz Arsenala 2018. godine zbog razno-raznih povoda propustio više od 250 utakmica, tj. trećinu svih utakmica koje je mogao igrati. Pokušao je s nekoliko praznovjerja, promijenivši i broj na dresu iz 32 u 14 kojeg je nosio Thierry Henry, no uspjeha na terenu u skladu s očekivanjima koja su postavljena pred tada fenomenalnog 16-godišnjaka, i dalje nije bilo.
Tek je 2015. godine uspio doći do prvog trofeja u karijeri, FA Cupa osvojenog pobjedom od 4:0 protiv Aston Ville, u što je Walcott ugradio i prvi pogodak na utakmici. Osvojio je Walcott FA Cup i 2014. i 2017. godine, iako nije zaigrao niti u jednom od finala zbog, pretpostavit ćete – ozljeda.
Činilo se kako njegovo vrijeme u Arsenalu polako curi, usprkos tome što je u međuvremenu postao i kapetan. Kao jedan od igrača s najduljim stažem, a i najboljim financijskim uvjetima, na terenu jednostavno nije opravdavao očekivanja, pa je na zimu 2018. godine klub odlučio prihvatiti ponudu Evertona koji je za njega platio 22,50 miljuna eura. U klubu s Goodison Parka je naizgled prodisao, upisavši asistenciju i dva pogotka u prve dvije utakmice, da bi se kasnije ponovno uklopio u prosječnost ekipe koja je završila prvenstvo na 8. mjestu.
No, i Everton je nakon sezone i pol izgubio strpljenje te 31-godišnjaka za kojeg se činilo kako je oduvijek tu, poslao na posudbu tamo gdje je sve i počelo – Southampton. Nakon 14 godina, Sveci su Walcotta dočekali kao spasitelja, no nakon dobrog početka, za Walcotta je kao i u prijašnjim sličnim pričama karijere, sve kretalo nizbrdo i vrtilo se u krug po već uobičajenom obrascu – hype, dobar početak, ozljeda, pad, pa oporavak i SVE opet ispočetka.
Stoga nam je sasvim razumljivo kako je Walcott ove sezone, nakon prošlogodišnjeg ispadanja iz Premier lige u Championship sa Southamptonom i isteka ugovora, nakon što nije našao angažman tijekom ljetnog prijelaznog roka, u 34. godini života, nakon 611 utakmica i 137 pogodaka, dirljivim 90-sekundnim Twitter videom, odlučio reći – dosta je.
Thank you ❤️ pic.twitter.com/A4qRFMUKr9
— Theo Walcott (@theowalcott) August 18, 2023
Njegova je karijera završila utakmicom 28. svibnja 2023. i remijem 4:4 protiv Liverpoola, najdražeg kluba njegova djetinstva. Simbolički, istog onog protiv kojeg je, na neki način i počela. Onim 80-metarskim bijegom preko cijelog terena u kojem ga protivnici nisu mogli uhvatiti lasom, u kojem je pokazao kako je nogomet mogao izgledati da je bio zdrav i spreman. Nažalost, kao i mnogi prije njega, nije.
Bez obzira na sve, Theo, hvala ti na svakom sprintu po desnom krilu kojim si obogaćivao nogomet zadnjih 15-ak sezona, i uživaj u mirovini.
