Kada je sudac Julian Weinberger, oko 23 sata u nedjelju, 19. studenog, odsvirao kraj na utakmici između nogometnih reprezentacija Bosne i Hercegovine i Slovačke, čulo se…veliko ništa, osim njegovog zvižduka. Nekih tri tisuće navijača, koji su većinom u tišini pratili utakmicu, mirno se pokupilo i otišlo doma. Savo Milošević i njegovih 25 Zmajeva se povuklo u svoje hotelske sobe, većina ih je otišla van Bosne i Hercegovine i shvatila – pa dobro, plasiramo se u ožujku na Europsko prvenstvo i sve će biti u redu. Samo što neće. I ne bi trebalo.
Da se razumijemo odmah na početku, Bosna i Hercegovina nije zemlja s mnogo nogometnog uspjeha. Sa zdravom dozom ljubomore, ali i dosta veselja zbog uspjeha susjeda, gledali smo Hrvatsku kako osvaja tri odličja na Svjetskim prvenstvima. S puno više ljubomore smo gledali Srbiju kako se plasira na mnoga prvenstva, uključujući i ovaj EURO, a na ova natjecanja su išle i reprezentacije Slovenije, Albanije i drugih u “regiji”. Samo se Bosanci i Hercegovci mogu dičiti jednim nastupom na Svjetskom prvenstvu 2014. godine u Brazilu, gdje, a to ću ponavljati do kraja svog života, nije bilo zaleđe protiv Nigerije.
Uz sve to, opet je ovaj ciklus kvalifikacija daleko najgori u povijesti bh. nogometa. Već sam više puta pisao o tome tko je krivac za ovo stanje, na to neću trošiti riječi. Ali, vrijedi sjesti, pregledati što se događalo od ožujka ove godine te shvatiti što se točno dogodilo reprezentaciji koja je dobila grupu iz koje je morala proći dalje.
Međutim, problemi su ustvari počeli i mnogo ranije. Ivaylo Petev je na izborničkom mjestu Zmajeva imao jedno nevjerojatno razdoblje. Nitko ga nije podržavao, navijači su tražili njegovu “glavu”, a Bugar je svo vrijeme izvlačio maksimum od onoga što je imao – miks nedovoljno kvalitetnih mladih igrača i veterana koji u BiH dolaze kako bi se vidjeli sa svojom rajom, šutnu loptu koji puta i vrate se u svoje bogate europske (ili u slučaju Miralema Pjanića, arapske) domove. Kada se plasirao u A Ligu nacija, odjednom se sve mijenja. Petev dobiva masovnu podršku među navijačima, postaje izrazito popularan, ali dobiva nogu, to jest ne produžuje mu se ugovor od strane predsjednika Nogometnog saveza BiH Vice Zeljkovića. Ovo ustvari najbolje oslikava njegov odnos prema nogometu u BiH, mada sam obećao da neću o tome.
Na klupu dolazi Faruk Hadžibegić, koji je bio fantastičan nogometaš i netko tko je svojim igračkim rezimeom zahtijevao poštovanje, ali svojim trenerskim nije mogao doći ni blizu mjesta izbornika. Pojedini su to odmah rekli, neki šutjeli, a neki podržavali i govorili – dajte mu vremena. Ovi treći, barem na trenutak, ispadoše pametni. Island je došao u Zenicu i primio tri pogotka, dok su u Trnavi Slovaci kiksali protiv Luksemburga i odigrali 0:0. Sve je cvjetalo, a put Zmajeva ka Bratislavi najavljivao se kao trijumfalni početak kvalifikacija pred gostovanje u Lisabonu. Na stadionu Tehelne Pole u Slovačkoj stiže šok u 13. minuti, koji se samo pogoršava u 40. Zmajevi Bratislavu napuštaju poraženi, ali je računica jasna. Pobijedi sve utakmice osim protiv Portugala, i ti si na EURO-u.
Naravno, u Portugalu Zmajevi nisu imali baš nikakve šanse. Ronaldova družina je s laganih 3:0 porazila Bosnu i Hercegovinu, ali je sav fokus javnosti bio na utakmici koja se igrala tri dana kasnije, u Zenici, pred domaćim navijačima, protiv “tužnog” i “laganog” Luksemburga. S tim da ovo “tužno” i “lagano“, nešto što su mnogi govorili, ne ide uz reprezentaciju koja se gradi već duže razdoblje i više nije kanta za napucavanje, bez obzira na to što su od Portugala primili šest pogodaka u jednom, a devet u drugom susretu. Bum, 0:2 kod kuće protiv tog Luksemburga. Navijači traže “glavu” izbornika – i dobivaju je. Hadžibegić nakon četiri vođene utakmice napušta klupu reprezentacije BiH.
Ovdje ću od kvalifikacija pauzirati malo samo da vam približim nešto što je točno za cijeli Balkan ili barem bivšu Jugoslaviju, ali je posebno izraženo u BiH. Postoji ideja, bilo u politici ili sportu, da jedan čovjek može spasiti sve. Doći će neka vrsta Mesije i sve će se riješiti Midinim dodirom. Jer kad On dođe, sve će se lijepo ispeglati i sve će doći na svoje. Za nogometnu reprezentaciju BiH, to je Vahid Halilhodžić. Izbornik mnogih reprezentacija koje je uspješno dovodio do Svjetskog prvenstva i pravi kreator Maroka koji je došao do polufinala Svjetskog prvenstva 2022. godine u Kataru. Navijači BiH ga traže godinama, a on odolijeva – citira političke probleme unutar Saveza. Kada je Hadžibegić dobio otkaz, Zeljković shvati da je njegova “glava” sljedeća, pa navijačima, kao znak poniznosti, na sva zvona najavljuje Halilhodžića, koji ga, naravno, odmah demantira. Posao dobiva Meho Kodro, čija je priča za izborničko mjesto u BiH preduga za jedan tekst – to je case study sam za sebe. Međutim, kada tvoj šef, koji sjedi pored tebe na tvojoj prvoj press konferenciji i najavljuje te kao njegov izbor za izbornika, otvoreno kaže da nisi bio prvi izbor, kako biste se vi osjećali? Posebno kao netko tko sada mora vaditi kestenje iz vatre i spašavati što se spasiti da.
Kodro dolazi na klupu pred susret s Lihtenštajnom, ekipom koju jednostavno moraš pobijediti i Kodro u tome uspijeva. U Zenici BiH pobjeđuje s 2:1, ali ovaj dvoboj nije ulio ništa više povjerenja u Zmajeve. Ništa novo nije učinjeno, nije se dominiralo, a na kraju je čak i Lihtenštajn imao trenutke u kojima je mogao do izjednačenja. Srećom, Kodro je imao popravni – Island, u gostima. Do or die meč koji reprezentaciju BiH može vratiti u borbu za EURO, i… Poraz. U 91. minuti, Finnbogason zabija čavao u lijes bh. nogometa, a kako se ispostavilo, i u vrijeme Kodre kao izbornika. Zeljković nudi još jednu “glavu” na pladanj navijačima BiH, koji mudro shvaćaju da to nije njegova, pa nastavljaju s protestima.
Sve što ste pročitali iznad o Halilhodžiću kao izborniku Zmajeva, sada čitajte opet, samo dodajte to da je popularni Vaha sada rekao – imam sastanak sa Zeljkovićem. Delirij među navijačima BiH nastaje, skoro pa se izlazi na ulice i slavi kao kada se BiH plasirala na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, a onda… što bi se reklo, bait and switch. Halilhodžić kaže da ga je Zeljković prevario za sastanak u Dubrovniku, a na izborničko mjesto sjeda Savo Milošević. Tada je i onaj mali postotak navijača, onaj promil, koji je možda vjerovao u dobre namjere Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine prema nogometu u BiH, izgubio svaku nadu. I za to nije kriv Milošević, koji je čak i apsolutno bez ikakve potrebe i na poprilično odvratan način označen kao nešto što nije, zbog države iz koje dolazi i za koju je igrao, ali o krivcima sam već dva puta obećao da neću u ovom tekstu.
Milošević, kao i Kodro, sjedi pored čovjeka koji na njegovoj prvoj press konferenciji govori kako mu on nije prvi izbor, a prvi test je protiv Lihtenštajna. U Vaduzu malo bolje, pobjeda od 2:0 i zakazan duel s Portugalom u Zenici. Nažalost, “europski Brazilci” su bili raspoloženi i nisu čuli pozive za milost koji su dolazili s tribina, pa su u prvom poluvremenu završili posao – 0:5, najteži domaći poraz u povijesti nogometne reprezentacije BiH.
Ali, da uvijek može gore, Milošević nam pokazuje u Luksemburgu. Na gostovanju ovoj reprezentaciji, Zmajevi gube 4:1, a gore od visokog poraza od reprezentacije koja je za Zmajeve nekad bila lakši trening, jest činjenica da je Luksemburgu pobjeda trebala, a da je BiH ta koja je igrala ni za šta. Poraz od Slovačke, kojeg sam spomenuo na početku teksta, samo je bio kraj agonije, barem za 2023. godinu.
Kraj kvalifikacija za BiH će biti u ožujku, kada se bude igralo doigravanje za posljednje putnike u Njemačku. U suštini, Zmajevi su dvije pobjede udaljeni od plasmana na EURO što je trebalo biti osigurano već u studenom po situaciji koja je važila na početku kvalifikacija. Ipak, neki gaje nadu da bi se možda mogli provući do Europskog prvenstva.
Ovo je u suštini sažetak kvalifikacija za EURO 2024, barem ove grupne faze, ali se i to moglo skratiti. Tuga, jad, čemer, depresija i generalna apatija. To je nogomet u Bosni i Hercegovini. Odgovoran nije Ivaylo Petev, nije ni Faruk Hadžibegić, a najmanje nisu Meho Kodro i Savo Milošević. Nisu odgovorni ni Edin Džeko, Miralem Pjanić, Rade Krunić i Amar Dedić. Odgovorni nisu ni navijači, koji su opet gurali tim i opet pokušavali, kao i uvijek, izvući nešto pozitivno iz svega ovoga. Tko je odgovoran? Sva imena im ponosno stoje na web stranici Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine.
Njihova odgovornost će se tek izraziti kada sa sjetom budemo gledali ove kvalifikacije i pobjedu protiv Islanda kao nešto do čega smo barem mogli doći. Navijače Bosne i Hercegovine čeka dugo razdoblje teških poraza, glupavih izlika da se “nije dovoljno trčalo” i da se “nije igralo s dovoljno srca”, te proces prihvaćanja nove realnosti. Ono što je još bitnije, navijače BiH čeka duga borba protiv saveza koji radi protiv nogometa u svojoj zemlji, ali su iz te bitke već jednom izašli kao pobjednici. Nadajmo se da će to biti ishod i ovoga puta, a do tad, otvorite pivo, izvadite grickalice i uživajte u mečevima “Vatrenih” i “Orlova” na sljedećem EURO-u.
