Međunarodni odbor nogometnih saveza, poznatiji po engleskoj skraćenici IFAB (International Football Association Bord) nogometno je tijelo zaduženo za određivanje pravila nogometne igre. IFAB se sastoji od četiri britanska nogometna saveza (Engleska, Škotska, Wales i Sjeverna Irska) s po jednim glasom i FIFA-e, koja pokriva preostalih 207 nacionalnih saveza, s četiri glasa. Za donošenje odluka potrebna je tročetvrtinska većina, a na nedavnom sastanku donesene su određene promjene pravila koje će vrijediti od 1. srpnja ove godine tj. od početka sljedeće sezone, a u nastavku vam predstavljam što se sve promijenilo i kako bi to trebalo utjecati na događanja na terenu.
Prema trenutno važećim pravilima igre, ukoliko je postignut gol, a sudac prije nastavka igre shvati da se na terenu nalazila osoba koja tamo nije smjela biti (igrač s klupe, zamijenjeni igrač, isključeni igrač ili službena osoba momčadi koja je postigla gol) onda je sudac u obvezi poništiti postignuti gol te dodijeliti loptu momčadi koja je primila gol. Ako je ta ”dodatna osoba” pak dio kluba ili momčadi koja je primila gol, tada se (logično) gol priznaje i nastavlja se normalno s igrom. Ovo pravilo je sada promijenjeno na način da sudac treba poništiti gol samo i jedino ako je ”dodatna osoba” utjecala na igru.
Ova promjena je u skladu s tendencijom kroz zadnje desetljeće (a i duže) da se golovi, koji su kruna igre, ne poništavaju zbog tehničkih ili formalnih detalja. I zaista, nije nogometno pravedno da se poništi gol momčadi ako je npr. njihov rezervni igrač na potpuno drugom kraju terena ušetao na travnjak iz samo njemu poznatih razloga, ali ovdje ponovno ulazimo u teritorij “utjecaja na igru” koji je izrazito subjektivan. Imali smo relativno puno situacija zadnjih godina koje se tiču pravila zaleđa gdje se termin “utjecaj na igru” razvlačio poput žvakaće ovisno o tome koje su momčadi na terenu ili koji sudac sudi utakmicu. Jer gore opisana situacija je vrlo jednostavna, “druga osoba” je negdje daleko. Bilo bi dosta lagano donijeti odluku i u suprotnom slučaju, npr. ako taj igrač zabije gol.
Ali što ako je na terenu neki igrač koji nije trebao tamo biti, a npr. izveo je slobodni udarac na svojoj polovici, momčad je razmijenila 20 dodavanja i zabila gol. Koliko unatrag ćemo gledati tu situaciju i kako ćemo procijeniti je li taj igrač ”utjecao na igru”? Hoćemo li uzeti u obzir koliko brzo je izveo udarac ili je li kasnije svojim kretanjem za sebe vezao nekog igrača protivničke momčadi i tako omogućio prostor suigračima? Puno je takvih pitanja, a decidiranih odgovora nema. IFAB bi trebao izbjegavati pojam “utjecaja na igru” te općenito bježati od subjektivnih procjena prilikom kreiranja pravila igre. Možda netko razmišlja da ovo nije toliko bitno jer se ova situacija događa skoro nikada, ali svaka takva situacija se čini nebitnom dok se jednom ne dogodi. Murphyjev zakon nam kaže da će se prije dogoditi u finalu Lige prvaka nego u županijskoj ligi, kao što će vam guma na autu prvi put u životu vjerojatno puknuti negdje na planinskoj cesti u 3 sata ujutro dok pada snijeg nego na lijepi ljetni dan 100 metara od najbližeg vulkanizera. Uostalom, ova promjena je sigurno inspirirana činjenicom da je Lionel Messi zabio gol u finalu Svjetskog prvenstva dok su 2 igrača s klupe bila u terenu prije nego je uopće zapucao. Po važećim pravilima, taj gol je trebao biti poništen. Kao što je trebao biti poništen gol Kyliana Mbappéa na istoj utakmici jer je čak 7 njegovih suigrača s klupe bilo u terenu kada je zabio gol.
Druga promjena se tiče uloge rezervnog pomoćnog suca. Mislim da neću pretjerati ako napišem da čak i pozorniji pratitelji nogometa ne znaju da ova osoba uopće postoji u kontekstu službenih osoba na utakmici. Prema važećim pravilima igre, za svaku utakmicu (izvan sudaca u VAR sobi) se mogu delegirati sudac, 2 pomoćna (linijska) suca, četvrti sudac, 2 dodatna pomoćna suca (praktično ih više nema od kada je VAR uveden, a vjerojatno se sjećate sudaca “iza gola”) i rezervni pomoćni sudac. Do sada je jedina obveza rezervnog pomoćnog suca bila da zamjeni linijskog suca ako on iz nekog razloga ne može nastaviti ili uopće započeti utakmicu. Svi ostali nabrojani (službene osobe “na terenu”) pomažu glavnom sucu npr. kod prekršaja kada imaju jasniji pogled od suca i moraju podnijeti izvješće nadležnim tijelima o svim ozbiljnim nedoličnim ponašanjima sudionika utakmice ili drugim incidentima koji su se dogodili izvan pogleda glavnog suca i ostalih službenih osoba. Također, pomažu glavnom sucu u pregledu terena za igru, lopte i opreme igrača i ostalim sličnim stvarima. Ovo pravilo je sada promijenjeno na način da se ove iste ovlasti dodjeljuju i rezervnom pomoćnom sucu. Ovo je jedna logična i smislena odluka jer nema nikakvog razloga da se ne koristi “još jedan par očiju” kada se ta osoba ionako nalazi na utakmici, a jednako je kvalificirana kao i svi ostali suci na terenu.
Zanimljiva mala promjena se dogodila u svezi trajanja nogometne utakmice tj. kod utvrđivanja koliko dugo treba trajati sudačka nadoknada vremena. Pravila nogometne igre eksplicitno navode koje situacije sudac mora uzeti u obzir prilikom svog obračuna, a to su: zamjene, pružanje pomoći ozlijeđenom igraču, “krađa vremena” (npr. odugovlačenje s izvođenjem indirektnog ili slobodnog udarca), dodjela disciplinskih mjera (opomene, žuti i crveni kartoni), prekidi predviđeni pravilima (npr. prekid zbog ispijanja vode za vrijeme ljetnih vrućina), VAR provjere i ostali razlozi ako značajno utječu na trenutak nastavka igre u slučaju prekida. Baš kod ove zadnje stavke se navodi “npr. proslave golova”. Pravilo je sada promijenjeno na način da su proslave golova izvučene iz “ostalih razloga” i nabrojane zasebno u istom rangu kao svi gore nabrojani razlozi. IFAB se odlučio na ovaj potez jer su u svojoj analizi zaključili da se to vrijeme ne nadoknađuje dovoljno i ovime žele sucima naglasiti važnost toga da se i ovo vrijeme mora nadoknaditi u punom obujmu. I ovo je korak u logičnom smjeru jer zaista nije nevažno hoće li se to vrijeme nadoknaditi, a situacija je toliko česta i uobičajena da je pomalo čudno kako do sada nije bila eksplicitno navedena.
Sljedeća promjena se odnosi na izvođenje jedanaesteraca nakon utakmice (“raspucavanje”) kojima se određuje pobjednik susreta kada je to potrebno. Tehnički se ne radi o promjeni (jer je i do sada vrijedilo isto pravilo) već je samo bolje objašnjena veza između disciplinskih mjera koji su dodijeljene za vrijeme utakmice i izvođenja jedanaesteraca. Vjerovali ili ne, ukoliko igrač (ili netko drugi) dobije žuti karton za vrijeme 90 ili 120 minuta utakmice, taj karton se ne prenosi u “raspucavanje”! To znači da ako isti igrač dobije žuti karton kod izvođenja jedanaesteraca, to mu neće biti isključujući karton već se kartoni vode zasebno. Zanimljivo je istaknuti da kod “raspucavanja” ne vrijedi pravilo da momčad mora imati više od 7 igrača na terenu te momčad koja ima više igrača mora izuzeti igrače s popisa kako bi imala isti broj izvođača kao druga momčad.
Pravilo zaleđa je također sada detaljnije objašnjeno za situaciju kada je suparnički igrač dirao loptu prije nego je ona došla do napadača koji se nalazi u poziciji zaleđa. Naime, do sada je pravilo glasilo: “Smatra se da igrač u poziciji zaleđa, nakon primanja lopte od suparničkog igrača koji namjerno igra loptom, uključujući i namjerno igranje rukom, nije stekao prednost, osim ako se radilo o namjernoj obrani bilo kojeg suparničkog igrača. “Obranom” se smatra pokret kojim igrač zaustavlja, ili pokušava zaustaviti, loptu koja ide u vrata ili vrlo blizu njih, bilo kojim dijelom tijela osim rukama/dlanovima (osim ako se radi o vrataru unutar kaznenog prostora).”
Kao što vidite, ovakva definicija ostavlja puno prostora interpretaciji svakog pojedinog suca da procijeni što je to “namjerno igranje loptom”. Sjetimo se posljednjeg finala Lige nacija između Španjolske i Francuske kada je Kylian Mbappé u 80. minuti utakmice zabio gol za pobjedu 2:1. On je vrlo očito u poziciji zaleđa u trenutku kada mu suigrač šalje loptu, ali je gol priznat jer je branič Španjolaca uklizao na loptu i lagano je dotaknuo. To je glavni sudac protumačio kao “namjerno igranje loptom” i priznao gol. Bilo je dosta čuđenja na tu odluku, ali po pravilima sudac nije bio nužno u krivu. Problem je što pravila nisu bila jasno definirana pa drugi sudac možda ne bi priznao taj gol, a isto bi mogao biti u pravu. Zato je sada IFAB detaljnije objasnio što se smatra “namjernim igranjem” i to je svakako korak u dobrom smjeru. Novi tekst u prijevodu izgleda otprilike ovako: “Namjerna igra” (isključujući namjerno igranje rukom) je kada igrač ima kontrolu nad loptom s mogućnošću: dodavanje lopte suigraču; stjecanja posjeda lopte; ili uklanjanje lopte (npr. ispucavanje). Ako je to dodavanje, pokušaj dolaska u posjed ili izbacivanje lopte neuspješno, to ne poništava činjenicu da je igrač “namjerno igrao” loptom. Sljedeće kriterije treba koristiti, prema potrebi, kao pokazatelje da je igrač kontrolirao loptu: lopta je putovala iz daljine i igrač ju je jasno vidio, lopta se nije prebrzo kretala (nedovoljno vremena za reakciju), smjer lopte nije bio neočekivan te je igrač imao vremena uskladiti pokrete tijela, tj. nije bio slučaj instinktivnog istezanja ili skakanja, ili pokreta kojim je postignuta samo ograničena kontrola.” Iz ovoga sada je jasno zašto je gol Mbappéa priznat unatoč tome što nam unutarnja “nogometna logika” govori da ne bi trebao biti. I dalje ostaje prostora za vlastita tumačenja, ali svako bolje determiniranje pravila je korak u pravom smjeru, kakvo god pravilo bilo.
Što se tiče disciplinskih sankcija, do promjene (ili boljeg definiranja) je došlo kod situacije kada netko od službenih osoba u tehničkom prostoru (pomoćni treneri, predstavnici kluba, isključeni igrač itd.) počini nekakav prekršaj pravila igre. Ako se ne može točno utvrditi tko je počinio prekršaj, tada će karton dobiti glavni trener momčadi. Izmjenama pravila se samo eksplicitno definira da igrači na terenu nisu uključeni u navedene “službene osobe” iako je to pravilo i do sada vrijedilo što je najbolje osjetio kapetan juniora Hajduka Marko Capan koji je zaradio žuti karton na utakmici Lige prvaka mladih u Dortmundu zbog prigovora svojih suigrača koji su okružili suca utakmice. Dakle, u ovakvim situacijama za osobe na klupi odgovara glavni trener, a za igrače na terenu kapetan momčadi.
Minimalna promjena je napravljena za slučaj kada branič počini prekršaj za kazneni udarac kojim sprječava izglednu situaciju za postizanje gola. Trenutno pravilo nalaže da se igrača neće kazniti crvenim kartonom ako je prilikom počinjenja prekršaja pokušao igrati loptom koja je u posjedu napadača, a sada se samo dodatno definira da isto vrijedi u situaciji ”borbe za loptu” tj. ako branič počini prekršaj u pokušaju da dođe do lopte prije napadača koji ju ne kontrolira, ali to pokušava. Najbolji primjer ovog pravila je situacija kada je Ante Rebić imao najbolju moguću priliku za gol protiv Danske u produžecima na Svjetskom prvenstvu, a danski branič ga je srušio s leđa u pokušaju uklizavanja. Sviran je kazneni udarac i nije bilo crvenog kartona, a bilo bi ga da je danski branič umjesto uklizavanja npr. povukao Rebića za dres jer tu nema pokušaja igranja na loptu ili s loptom.
Posljednja i najvažnija promjena koja je već izazvala brojne komentare tiče se toga što vratar smije ili ne smije raditi prilikom izvođenja kaznenog udarca. Dosadašnje pravilo je glasilo: “Vratar momčadi koja se brani mora ostati na poprečnoj crti, licem okrenut prema izvođaču, između stupova vrata, ne dodirujući stupove vrata, gredu ili mrežu, sve dok lopta ne bude udarena.” Pravilo je sada malo drugačije preformulirano i dodan je dio koji eksplicitno kaže da vratar ne smije na bilo kakav nepošteni način ometati izvođača kaznenog udarca, a kao primjer se navode ponovno diranje mreže ili vratnica te bilo kakve radnje kojima se odgađa izvođenje udarca. U objašnjenju ove promjene se naglašava da je donesena kako bi se dalo do znanja da se vratar ne smije ponašati na način kojim pokazuje nepoštovanje prema igri ili protivniku što uključuje i ometanje izvođača kaznenog udarca. Ja ću ovo pravilo od sada zvati “Pravilo Emiliano Martínez” budući da je njegovo ponašanje u finalu Svjetskog prvenstva sigurno ponukalo ove promjene. FIFA i druge nogometne organizacije žele svijetu prezentirati nogomet kao igru gdje se nepoštovanje prema suparniku kažnjava, a nikako dopustiti da se na taj način stvara prednost za počinitelja.
Međutim, upitno je ima li vratar ikakvu prednost u ovoj situaciji. Istraživanje koje je proveo Dr. Philip Furley sa Sveučilišta u Kölnu 2017. godine sugerira da nema relevantne statističke razlike u postotku obrana vratara koji koriste metode ometanja i onih koji to ne koriste. U istraživanju su u obzir uzeti svi kazneni udarci ili jedanaesterci u “raspucavanjima” na Svjetskim i Europskim prvenstvima od 1984. do 2012. godine tako da je uzorak svakako relevantan. Smatram da ova promjena ne bi izazvala velike reakcije da ona nije samo jedna u nizu kojima je osnovna namjera da smanje mogućnost vrataru da obrani kazneni udarac. Dok izvođač može raditi gotovo sve što mu padne napamet, vratari se sve više ograničavaju iako je početna pozicija takva da izvođač ima loptu na točki udaljenoj 11 metara od gola i neometan (izvan vratara) je mora poslati u gol širine 7 metara. Statistički će izvođač zabiti 80% kaznenih udaraca koje izvede, a ovakve promjene sve više ograničavaju mogućnosti vratara da pobijede izglede koji im nikako ne idu u korist. Statistika ne pokazuje da se ovom odlukom stvara još veća prednost za izvođača pa je zaključak da FIFA i IFAB jednostavno ne žele da “klauniranje” vratara bude dio nogometne igre jer jednostavno ne izgleda ugodno za prosječnog gledatelja. Koliko to “ubija” čar igre je subjetkivna procjena svakoga od nas.
