Prva asocijacija na mađarski nogomet je legendarna “Laka konjica”. Ferenc Puskás, Sándor Kocsis, Nándor Hidegkuti i brojni drugi zlatnim su slovima zapisani u nogometnim knjigama. Radi se o vjerojatno najboljoj reprezentaciji svih vremena koja nije osvojila svjetsko zlato. Mađarska reprezentacija dugo vremena nije ni blizu visina čuvene generacije, a klupski nogomet za sebe sve više veže političke igre čime se i gledateljstvo polako udaljava sa stadiona.
Unatoč tome, višemjesečni boravak u Budimpešti bio mi je idealna prilika za istraživanje mađarskog nogometa izbliza. Odlazak na najveći derbi, onaj između gradskih rivala Újpesta i Ferencvárosa, bio je apsolutna obaveza. Atmosfera i cjelokupni doživljaj zasigurno su ispunili očekivanja, ali ono što me više zaintrigiralo od samog susreta je skupina stranaca koju sam tu večer upoznao.
Živopisna skupina ljudi šarolike demografije objasnila mi je da navija za, ni manje ni više, nego za Csepel. Radi se o skromnom mađarskom trećeligašu iz istoimene gradske četvrti. Englezi, Irac, Turčin, Nijemac, a prije toga Hrvat, Srbin, Finac i mnogi drugi godinama su dio navijačke skupine zvane International Sector koja u stopu prati ovaj maleni klub, čak i na gostovanjima. Odlazak na Csepelove utakmice postao je idealan način za druženje i razonodu, a cijelu pozadinu priče dao mi je Charlie Robinson, čovjek koji već godinama živi nogomet, ali mu je od 2013. srce oteo Csepel.
Činjenica da je Englez doselio u Budimpeštu i ubrzo postao strastveni obožavatelj malenog trećeligaša nije me pretjerano iznenadila. Ta činjenica najbolje utjelovljuje njihovu navijačku kulturu staroga kova, ali čovjek se svejedno mora zapitati kako je, pobogu, do toga došlo? Charlie je dao svoje objašnjenje.
Koji je bio proces iza odabira mađarskog trećeligaša kao voljenog kluba? Postoji li neki konkretan razlog zašto ste odabrali Csepel?
Ne čini mi se toliko da sam ja odabrao Csepel, koliko je Csepel odabrao mene. Kada sam se doselio u Budimpeštu 2013. godine odlučio sam posjetiti utakmice većih klubova i iskreno, svaki sam se put dobro proveo. Ljudi su bili jako topli i ljubazni, željni razgovora o nogometu i životu općenito. Nisam imao vremena niti staviti ruku u džep da si kupim pivo jer bi mi oni slali ture sa svih strana. Tjedan dana prije moje prve utakmice Csepela, odveo sam djecu na susret Vasasa (još jedan lokalni klub). Nosio sam majicu na West Ham, koji je klub mog djetinjstva, i bio sam preplavljen ljudima koji bi mi prišli i ponosno rekli kako Vasas dijeli istu povijest kao nekadašnji klub željezarskih radnika. Bilo mi je predivno i odšetao sam misleći – pa, valjda sam našao svoju momčad!
Ali, odmah sljedećeg vikenda otišao sam na Csepelovu utakmicu i sve se promijenilo. Jako sam malo znao o njemu, osim da je riječni otok koji dijeli Budimpeštu na samom jugu. Tu sam našao učitelja za bubnjeve svome sinu, a satovi su se održavali u ogromnom atomskom skloništu iz komunističkog doba. Nalazio se u Csepel Muveku, golemom napuštenom industrijskom kompleksu usred otoka, koji je na svom vrhuncu imao čak 47.000 radnika, uglavnom proizvodeći čelik. Bio sam očaran hodajući po mjestu; bilo je poput grada duhova. Znao sam da Csepel FC (kako se tada zvao, sada je Csepel SC) ima utakmicu tog poslijepodneva, pa smo se nakon sata bubnjeva nas dvojica tamo zaputili. Suparnik je bio Dorog, još jedna momčad s radničkim korijenima iz starog rudarskog grada na sjeveru Mađarske. Ono što nisam znao je da Csepel i Dorog vežu dugogodišnje prijateljstvo, tako da je cijeli susret bio jedan veliki party. Bila je to prava sreća, sudbina ako želite – kao što sam rekao, čini mi se pomalo kao da je Csepel izabrao mene.
Sam stadion ostavlja bez daha. Već sam osjetio nalete nostalgije na betonskim stajaćim tribinama (eng. terraces) u Vasasu i Honvédu, ali ovo je bio kompleks koji je okruživao teren s četiri strane. Odmah sam se zaljubio. Stajaće tribine bile su tako značajan dio mojih formativnih godina praćenja nogometa. Čuo sam ljude kako se žale na novi stadion West Hama, kako je ubio atmosferu u klubu. Dan kada je za mene umro nogomet u Engleskoj je kad su ukinuli stajaće tribine. Cijela kultura iza toga bila je ključna za iskustvo samog dana utakmice; doći na stadion sat vremena prije početnog zvižduka kako biste zauzeli svoje omiljeno mjesto, stajati sa svojom ekipom, gledati igrače kako treniraju, skandirati njihova imena… Puno je napisano o gentrifikaciji nogometa u Engleskoj s dolaskom Premier lige, ali pravi smrtni udarac bio je kraj stajaćih tribina.
Tog su dana Csepelovi ultrasi bili u elementu skupa sa svojim kolegama iz Doroga, praktički u istom prostoru, odijeljeni samo ogradom. To je jedini klub kojem se to dopušta. Inače su gostujući navijači na potpuno drugoj strani. Atmosfera je bila sjajna — skandiranje i pregršt pirotehnike, a gotovo odmah mi je prišao jedan Csepelov navijač i objasnio bogatu povijest kluba. Mogao se pohvaliti trofejima iz 50-ih godina, kao i s dva Mađara iz zlatne generacije. Međutim, otkad se industrija čelika zatvorila, imali su poteškoća s financijama i tim je postupno pao u ligi.
Bio je to predivan dan i tako topla dobrodošlica da sam se odmah oduševio klubom. Pred kraj utakmice, prišao nam je isti čovjek i upitao mog sina, koji je tada imao svega osam godina, bi li htio držati dimnu bombu. Moja majka još uvijek čuva tu fotografiju s njegovim blistavim osmijehom iznad kamina — to je trenutak kojeg ću uvijek cijeniti. Tada mi je klub oteo srce i više nije bilo povratka. Nakon utakmice navijačima je prišla cijela momčad i baš svakome pružila ruku.
Znam da to u kulturološkom smislu nije neobično u Europi, ali je nečuveno u Engleskoj. I iskreno, dubinu iskrenosti ove geste nisam vidio na mnogo mjesta u Europi. To se događa nakon svake utakmice, bila to pobjeda ili ne. Gledaju vas u oči i dijele međusobno poštovanje jer svi smo dio iste obitelji. U konačnici, to je ono što je klub: obitelj. Nije važno tko ste, u što vjerujete. Tamo imamo desničare koji stoje rame uz rame s ljevičarima, a sve ujedinjuje njihova ljubav prema otoku. Uvijek sam to volio. S obzirom na to da sam Britanac, a samim time i otočanin, imam takav mentalitet. Ako nekoga iz Csepela pitate odakle je, reći će Csepel – a ne Budimpešta. I sam to sada kažem, iako sam se vratio na kopno!
Koji je najbolji dio provođenja vikenda uz mađarskog trećeligaša?
Autentično je. Nema piz**rija. Većina stvari koje se događaju u velikim europskim ligama su mi mučne, a Engleska osobito prednjači. Sjećam se kad bi kao klinac stajao na dnu sjeverne tribine Upton Parka, tog ogromnog stajaćeg sektora iza gola, igrači bi dolazili razgovarati s nama i potpisivali bi naše programe za utakmicu (eng. match programmes). Stvarno mislim razgovarati, pitali bi me “Ide li ti u školi?” i slično. Osjećali ste povezanost s njima.
Sada dolaze u svojim skupim autima, sa slušalicama na ušima i svojim glupim dijamantnim naušnicama kao da su s drugog planeta. Ne mogu se povezati ni s jednim od ovih ljudi. Niti bih želio. To nije zajednica; to je proizvod, koji za mene potpuno promašuje smisao nogometa. Csepel je suprotnost od toga. U samom je srcu otočke zajednice. Svi se poznaju; doslovno nema podjele između bilo koga, od ljudi koji rade u klubu do navijača koji ih dolaze gledati svaki tjedan. Sve je jako prizemno i tu su ljudi iz svih društvenih krugova — od tipova koji dolaze u odijelu s posla na utakmicu usred tjedna do skupine pankera u kutu glavne tribine.
Koliko gostovanja imate s Csepelom? Koja su najbizarnija i najzanimljivija mjesta koja ste posjetili?
Previše da bi ih izbrojao. Odlazim na gotovo svako već 12 sezona tako da sam posjetio prilično zabačena mjesta. To je ono što volim kod nogometa, možete posjetiti mjesta koja ne biste ni u ludilu da se tamo ne igra nogometna utakmica! Deset godina sam išao na gostovanja s engleskom reprezentacijom, što je bilo savršeno za to. Doduše, najdraže gostovanje mi zapravo nije bilo s Csepelom, već s mađarskom reprezentacijom protiv starog rivala — Rumunjske u Bukureštu. Išao sam do tamo navijačkim vlakom, a to je bilo 21 sat dugo putovanje epskih razmjera. Nagledao sam se nogometa kroz godine na raznim lokacijama, ali ovo je bila potpuno druga razina ludila. Jednom kada je vlak došao na kolodvor Keleti, bio je to čisti kaos od prvog do posljednjeg vagona.
Ipak, ono što mi se stvarno dojmilo kroz to ludilo jest zajedništvo različitih navijačkih skupina. Sve različitosti su stavljene na stranu ta dva dana, a vjerujte mi, postoji nekoliko jako užarenih rivalstava u Mađarskoj. Vlak bi putem stajao na razne perone i u njega bi redom ulazili Ultrasi raznih klubova. Njih 20-ak bi ušlo, a ostali bi mahali zastavama i palili pirotehnička sredstva. Čak i u 1 sat ujutro u Debrecenu 100-tinjak je ljudi ispratilo vlak i pozdravilo navijače. Tada sam se doslovno naježio.
Sama utakmica je također bila luda. Jednim sam okom pratio teren, a drugim pazio da me ne pogode stolice i baklje koje su letjele prema našem sektoru. Policija je bome zaradila svoju plaću taj dan! Doduše, pola njihova posla bilo je razdvajanje navijača Rapida i Steaue koji su se međusobno tukli (što je sušta suprotnost mađarskom zajedništvu). Završilo je 1-1 uz kasno izjednačenje Mađarske, što se činilo kao pobjeda. Put natrag je trajao “samo” 18 sati i party se nastavio cijelim putem. Vagon na stražnjem dijelu ustvari je bio bar koji je svirao staru Oi! glazbu (podvrsta punk-rocka iz UK-ja) i zapanjujuće je ostao opskrbljen pićem sve do kraja putovanja! Bio sam u rasulu gotovo tjedan dana nakon tog putovanja, ali činjenica da su takva ekstremna nogometna iskustva još uvijek dostupna u svijetu u kojem se čini da moderni nogomet sve više preuzima našu voljenu igru, malo mi je vratila vjeru…
Koliko ljudi s vama odlazi na utakmice? Kako su se oni pridružili skupini International sector?
Postoji skupina od 8-12 nas stranaca koji redovito odlaze na utakmice. Malo to veze ima sa mnom, iskreno. Prije 10-ak godina upoznao sam drugog Engleza koji je tada počeo ići na Csepelove utakmice. On je rekao kolegama s posla da se pridruže i od tada smo samo rasli. Prvobitno smo bili samo ja, još jedan Englez kojeg sam poznavao s koncerata i jedan mladi Finac koji se u međuvremenu vratio u Helsinki. Ipak, otišao je s ostavštinom. Glavna Csepel Ultra skupina zove se Island Division. Prije nego što se preselio kući, Finac je dizajnirao šal s natpisom International Division. Napravio sam ih nekoliko i od tada je to naša mala grupa, znak poštovanja našim domaćinima. Nikada se zapravo nisam pitao što ih motivira da nastave dolaziti. Pretpostavljam da je to isti razlog kao i kod mene. Iskustvo je autentično, a to je rijetkost ovih dana.
Za kraj, koja je najzanimljivija anegdota koju ste doživjeli zbog nogometa?
Praćenje nogometa kroz sve ove godine donijelo mi je brojne vrijednosti. Prvo i osnovno, sami broj sjajnih ljudi s kojima me nogomet povezao je nevjerojatan. Usprkos svim načinima razdora kojima nogomet nekad može djelovati, također je i pravi ujedinitelj. Nemjerljivi su trenuci radosti koje sam podijelio s ljudima s kojima izvan nogometa možda imam jako malo toga zajedničkog. Odnosi koje imam samo u Csepelu su izvanredni. Rijetko se vidimo van utakmica, no kad smo skupa, zaista smo kao jedno. To je prekrasno.
Nadalje, kao što sam već rekao, mjesta na koja me je nogomet odveo također su bila izuzetna. Imao sam tu sreću posjetiti Japan za Svjetsko prvenstvo 2002. To bi vjerojatno bio vrhunac nevjerojatnih 10 godina zabave i ludila gostovanja s Engleskom. Kulturološki, bilo je tako fascinantno i raznoliko, a Japanci su dali sve od sebe kako bi to bilo najbolje moguće iskustvo. Bili su tako dragi prema nama. Imam toliko različitih uspomena s tog putovanja, ali mislim da je jedno koje bi saželo iskustvo bilo jutro nakon pobjede nad Argentinom u Sapporu.
Pobjeda protiv jednog od naših najvećih rivala već je bilo velika sama po sebi, a zabava se nastavila cijelu noć, uglavnom s japanskim navijačima koji su stvarno podržali englesku momčad i totalno poludjeli nakon pobjede. Te noći su izvodili svakakve ludosti, sumo-hrvali su se u fontani i plesali na ulicama do sitnih sati. Ja sam se na kraju onesvijestio u parku, a ujutro me probudila jedna slatka starica iz Japana koja mi je stavila smotane novine pod glavu, kako mi se vrat ne bi ukočio! Takva ljubazna gesta bila je idealan pokazatelj duha s kojim su se japanski domaćini ponašali prema nama tijekom cijelog turnira.
