Utakmica Hajduka i Dinama, pretposljednji ovosezonski derbi, od navijača jedne i druge ekipe označen je kao ključni trenutak već početkom sezone, po izlasku HNL rasporeda i kalendara.
Navijači obiju ekipa, kao i mediji, tad su Dinamo vidjeli kao glavnog ligaškog favorita, a Hajduk s kvalitetno odrađenim prijelaznim rokom kao nikad ozbiljnijeg pretendenta za skidanje Dinamove višegodišnje, a gotovo i višedesetljetne dominacije koju je jedina uspjela prekinuti Rijeka u sezoni 2016./2017.
Nešto više od 8 mjeseci nakon, Hajduk i Dinamo svoju su utakmicu dočekali u poprilično različitim raspoloženjima u odnosu na ono što su pretpostavljali i očekivali tada. Počevši od trenerskih klupa na kojima više ne sjede Igor Bišćan niti Ivan Leko, pa sve do igračkih postava u kojima više nema Dominika Livakovića, Josipa Šutala, Roberta Ljubičića, Luke Ivanušeca s jedne, te Jana Mlakara i dulje ozljeđenog Darija Melnjaka s druge strane.
Turbulentnih 8 mjeseci nakon, pogotovo iz perspektive Dinama kao branitelja naslova, utrka za naslov prvaka je i dalje otvorena, iako će se za nju morati potući kao nikada do sada. Uz utakmicu zaostatka protiv Varaždina koju će Dinamo, zahvaljujući rastezljivoj interpretaciji pravilnika, odigrati 17. travnja tj. 8 mjeseci nakon, Rijeka je ta koja predvodi HNL kolonu s velikih 5, odnosno 7 bodova prednosti ispred Dinama i Hajduka.
Za HNL standarde nevjerojatno, ali Dinamo u ovoj sezoni niti jednom nije bio vodeća ekipa lige. Porazom u 1. kolu protiv Hajduka i odgođenim utakmicama 4. i 5. kola, kao i porazima i remijima koji su uslijedili, Dinamo je od 24. rujna pa sve do jučer, 30. ožujka, bio trećeplasirana ekipa lige, konstantno loveći zaostatak za Hajdukom i/ili Rijekom koji su se izmjenjivali na čelu ljestvice.
Po pobjedi Rijeke nad Rudešom i povećavanjem prednosti pred pratećim dvojcem, pritisak na Hajduku i Dinamu je, i pored tradicionalnog derbi pritiska, bio još i veći. Nakon 90 minuta borbenog i dinamičnog, no ne i previše gledljivog nogometa, čini se kako je Dinamo taj koji se s njime bolje nosio te zahvaljujući individualnoj kvaliteti Brune Petkovića, Maxima Bernauera i Ivana Nevistića, odnio trobod s Poljuda.
Nije tajna kako su derbi utakmice tvrde i ne pružaju previše mogućnosti za postizanje pogodaka, a nakon njih se obično ne razgovara previše o ljepoti igre, koliko o borbenosti, predanosti, energičnosti i ostalim analitički neopipljivijim parametrima. Mnogi su navijači Hajduka po izgubljenoj utakmici prstom upirali u trenera Mislava Karoglana, no Hajduk je bio ekipa koja je stvorila više prilika i bolje prilike tijekom cijele utakmice.
Kao što je to nerijetko slučaj u HNL-u, vremenske su prilike diktirale i taktičke postavke. Ipak, ovog puta to nije bilo zbog lošeg ili neigrivog terena, već zbog snažnog juga koji je u nekoliko navrata tijekom utakmice mijenjao smjer i utjecao na igru dugim loptama i ubačaje iz prekida. Hajduk je u prvom poluvremenu napadao niz vjetar, a napadački mehanizmi prvenstveno su se svodili na to da pokušaju napasti preko Dinamove lijeve strane, na kojoj je stajao inače izraženi desni bek, Ronaël Pierre-Gabriel.
Da mehanizam djeluje pokazala je već 2. minuta utakmice, kad je Francuz zakašnjelo startao na Niku Sigura i dobio žuti karton od beskompromisnog njemačkog suca Daniela Sieberta. Značilo je to da će Pierre-Gabriel gotovo cijeli susret igrati pod opterećujućom hipotekom, a Hajduk je preko izrazito visoko postavljenog Fahda Moufija u prvih desetak minuta nekoliko puta lakoćom dolazio u posljednju trećinu Dinama.
Dinamovi igrači u tim su minutama imali poteškoća s kontrolom lopte, pa i predajom, i to u situacijama kad ih igrači Hajduka nisu visoko pritiskali, a točnost dodavanja bila im je ispodprosječnih 60%. Ipak, Hajduk početni pritisak nije kapitalizirao ničim osim s nekoliko udaraca koji su završili daleko od gola, a Dinamo se stabilizirao sve do same završnice poluvremena.
Gol Dinama stigao je iz jednog jedinog udarca u okvir gola na cijeloj utakmici i situacije za koju je i sam trener Karoglan napomenuo kako je bila ona na kojoj su defenzivno radili cijeli tjedan. Nije se trener Hajduka na taj način libio prozvati svoju ekipu, što je počelo odudarati od retorike koju je prije toga imao u obraćanjima javnosti nakon utakmica. Ponekad niti velika količina treniranja nije dovoljna da spriječi klasu poput one Brune Petkovića. Dinamova alfa i omega moćan je duel igrač i to je još jednom pokazao protiv Zvonimira Šarlije.
Hajdukov stoper, nakon dobrog ulaska u sezonu u ovoj je kalendarskoj godini ipak pokazao kako bez Filipa Uremovića ne može sam držati obranu Splićana kao njen lider. Tek dva od sedam dobijenih duela na tlu i u zraku protiv Petkovića, od čega i onaj prilikom postizanja pogotka kad je dopustio da ga Dinamov centarfor jednostavno okrene, samo su dokaz koji tome ide u prilog. Uz Šarliju kojeg je Petković izvukao iz zadnje linije i okrenuo treba istaknuti i Dominika Prpića koji je zakasnio u blok, bio je to trenutak nepažnje i inspiracije koji je odlučio utakmicu.
Osim navedene solo dionice Petkovića, jedini preostali pravi Dinamov pokušaj stigao je u sudačkoj nadoknadi prvog dijela. Bila je to katastrofalna reakcija Ismaëla Dialla koji je darovao Martina Baturinu popravnim pokušajem za postizanje zgoditka, no vratnica je zaustavila udarac mladog Dinamovog dragulja.
Za razliku od Rijeke, i Hajduk i Dinamo imaju problema s automatizmima i prepoznatljivosti u igri. Turbulencije na terenu i izvan njega, pomiješane s promjenama trenera i igrača utjecale su na izvedbe obje ekipe. Dinamu je ovo bila čak 46. utakmica sezone, što je 13 više od Hajduka, a vremena za treniranje ekipa Sergeja Jakirovića uglavnom nije imala.
No i usprkos tome što nije odigrao utakmicu za pamćenje, Hajduk može biti ekipa koja će žaliti za svojim propuštenim prilikama. Dvije velike prilike Moufija koje su stigle na praktički identičan način, zatim prilika Nikole Kalinića koja je nastala nakon pogreške Kévina Théophile-Catherinea te udarac glavom Filipa Krovinovića nakon ubačaja sa strane, u većini su derbija bile dovoljne za rješavanje utakmice na jednu ili drugu stranu, no sjajni Ivan Nevistić i Bernauer svojim su reakcijama sačuvali mrežu svoje ekipe.
S druge strane, Dinamo je u ovoj utakmici bio poprilično inertan preko krilnih pozicija, što je u većini Jakirovićevih utakmica bila temeljna napadačka ideja. I Arbër Hoxha i Takuro Kaneko u prvom, te Dario Špikić, uz Stefana Ristovskog i Pierre-Gabriela su u ideji Dinamovog trenera trebali biti igrači koji drže aut liniju i široko se postavljaju kako bi mogli napadati dubinu po izgubljenoj lopti Hajduka, no to nisu uspjeli napraviti niti jednom.
U drugom je poluvremenu Dinamo u potpunosti prepustio posjed Hajduku i dobio dodatnu stabilizaciju ulaskom Petra Sučića umjesto Arijana Ademija koji svakom utakmicom pokazuje zašto ne može biti dio prvih 11 Dinama u ovakvim utakmicama.
Zatvorili su se Zagrepčani i više od primjerice Rijeke ili Lokomotive koje su s Poljuda odnosile puni plijen. Hajduk je u takvoj konstelaciji snaga ponovno pokazao nesposobnost izgradnje igre i smislenog build-upa kroz sredinu, gdje niti Krovinović, a posebice Rokas Pukštas nisu dobro pronalazili prostore ili se pridodavali u završnicu, pa i ne čudi što je mladi Amerikanac iz igre izašao već na poluvremenu.
Ulaskom veterana Kalinića u igru bilo je evidentno kako će Hajduk u drugom poluvremenu pokušati igrati s njime kao mantinelom. Iako je u nekoliko navrata uspio zadržati loptu i osvojiti duel isto je u toliko navrata, za igrača svoje reputacije i karijere, pomalo besramno simulirao kontakte s Dinamovim braničima, tražeći kaznene udarce ili prekršaje, zbog čega je u konačnici i požutio.
Izlaskom Marka Livaje iz igre nakon samo 10 minuta drugog dijela, Karoglanu je preostala samo stihija i odigravanje dugih lopti i centaršuteva s poludistance, što su Théophile-Catherine, a posebice Bernauer, uglavnom otklanjali bez poteškoća.
Zaključno, iako će se u Dinamu sladiti ovom velikom derbi pobjedom, prvom nakon rujna 2020. godine, i s pravom je smatrati ponovnim uključivanjem u borbu za naslov prvaka, razloga za zadovoljstvo što se tiče igre i njene tečnosti i dalje ne bi trebalo biti. No igrački pojedinačno najbolja ekipa lige promjenila je svoj modus operandi i “bacanjem na glavu” i snažnim ulaženjem u duele, a može se očekivati da će tako izgledati i u svim utakmicama do kraja sezone, počevši od polufinala Kupa koje slijedi već za tri dana.
Što se Hajduka tiče, premda će Karoglan dobiti puno jezikove juhe i prozivanja kako traži alibije, isto je tako činjenica kako je na izvedbe njegove ekipe također utjecalo puno objektivnih okolnosti poput ozljeda. Hajduk nije izgubio sve nade u borbu za naslov, no do kraja sezone jako malo ovisi o samom sebi, a prvenstveno, kao i Dinamo, ovisi o – Rijeci.
Trupe Željka Sopića u ovoj su utakmici priželjkivale remi koji bi obje ekipe ostavio na većoj bodovnoj udaljenosti no što je to bio slučaj prije početka utakmice, no bez obzira na sve, imaju sve u vlastitim rukama. Dočekuju Hajduk i Dinamo na Rujevici u sljedećih mjesec dana, te imaju priliku pred vlastitim navijačima i na vlastitom terenu potvrditi ono što pokazuju tijekom najvećeg dijela sezone – da su ekipa u kojoj je najveći broj različitih igrača dao maksimalan doprinos te da su ekipa koja igra najlepršaviji nogomet s najviše automatizama. Ono što će za Rijeku, u odnosu na prijašnje mjesece biti različito je jedino njegovo veličanstvo – pritisak.
Bez obzira na to koliko iz samog kluba stišavali najave i umanjivali vlastite šanse, navodeći kako idu od utakmice do utakmice. No apetiti su porasli, a s ovom bodovnom prednosti 8 kola prije kraja, logično je da su i u navijačkom taboru, a vjerojatno i među samim igračima, počeli razmišljati o onome što ih potencijalno čeka u posljednjem kolu, između kojeg će Rijeka postati najtraženija hrvatska lovina.
Jedno je sigurno – čeka nas spektakularnih osam tjedana HNL-a.
