Živimo u državi u kojoj se rijetko nekoliko dana priča o sportu koji nije nogomet pa je tako pravo čudo što se nakon finala Roland Garrosa i dalje u medijskom prostoru spominju Carlos Alcaraz i Jannik Sinner. Dva još uvijek mlada tenisača, na samim počecima svoje karijere, u Parizu su odigrala meč za pamćenje čiju kvalitetu neki još uvijek pokušavaju osporiti.
Kao ljubitelj tenisa bizarno mi je da se nakon meča koji je trajao pet sati i 29 minuta može raspravljati o tome. Da, postoje mečevi koji traju izrazito dugo, a nisu ugodni za gledanje, no i tada se tenisačima mora odati počast jer višesatno lupanje teniske loptice dok ste sami na terenu možda je i najveći napor koji neka osoba u sportskom svijetu može podnijeti.
Najbolji meč dvojice rivala
Međutim, meč Alcaraza i Sinnera ne spada u susrete koji nisu oku ugodni. Štoviše, tenis koji su prikazali bio je daleko najbolji meč ove dvojice. Neki će tu spomenuti njihovo četvrtfinale US Opena iz 2022. i možda bi bili u pravu, ali kako nisam još stigao pogledati snimku tog meča ostat ću pri ovoj tvrdnji.
Od početka do kraja meča svaki poen bio je, engleskim rječnikom, up for grabs. Podatak koji to dovoljno oslikava je da je samo 10% gemova (6/59) osvojeno bez izgubljenog poena. Obojica su se za svaki poen morala dobrano namučiti i svaki gem je započinjao bez da uopće možete predvidjeti ishod.
Sama ta izjednačenost je ključ svakog dobrog finala, ali postojala su takva finala koja ljudi ne bi uvrstili u najbolje mečeve (Alexander Zverev – Dominic Thiem) i nije slučajno što je za vrijeme meča X zajednica bila prepuna komentara bivših i aktivnih tenisača koji su se divili ovoj dvojici. Neizvjesnost, pregršt preokreta, spašavanje meč-lopti, buđenje Sinnera iz mrtvih u petom setu, kanaliziranje “robota” u sebi od strane Alcaraza u tie-breakovima i mnoge taktičke promjene implementirane u ovom finalu su razlog zašto je nedjeljni meč bio povijesan.
O samim promjenama rezultata nema se što pametno reći. Čak ni uz toliko pogledanih sažetaka i analiza ne mogu objasniti kako je Španjolac preokrenuo ovaj meč, ali sigurno to nije napravio zbog Sinnerovog pada u igri. Talijan jest odigrao nešto rezerviranije na meč-loptama, ali u gemu koji je uslijedio je preokret napravio Alcaraz svojim potezima, a ne Sinner svojim greškama.
Bok uz bok najvećima
Osobno mi je ta konstanta obojice kroz meč razlog zbog kojeg ovaj meč smještam rame o rame uz wimbledonsko finale iz 2008. i australsko iz 2012. godine. Iako sam osoba koja se voli prisjećati starijih mečeva, nisam jedan od onih koji govore kako je prije bilo bolje.
Nedavno sam pogledao meč Rogera Federera i Rafaela Nadala u Wimbledonu i uvjerio se kako je to nevjerojatan meč, jednako nevjerojatan kao i riječi koje se koriste u opisivanju tog susreta. Uzbuđenje jednako pariškom finalu, ali s jednom razlikom, a to su dvije kišne pauze koje su prekinule dvojicu velikih rivala u dovršavanju meča. To ne mijenja kvalitetu meča, ali utječe na to da na Alcaraza i Sinnera nakon Roland Garrosa gledam drugačijim očima.
Španjolac i Talijan su ipak svojih pet sati i 29 minuta odradili u jednom navratu, bez toalet pauza, bez većih predaha od onih uobičajenih od 90 sekundi između gemova i tri minute između setova. Njih dvojica su tako cijeli meč odradili bez da se u bilo kojem trenutku osjetio pad kod obojice. Bilo je padova kod jednog igrača, ali nedovoljnog da setovi završe razlikom većom od dva gema.
Ta izdržljivost obojice razlog je zbog kojeg mogu povući paralelu s finalom Australian Opena između Nadala i Novaka Đokovića. Taj susret je, osim što je najduže finale u povijesti (5 sati i 53 minute), zapamćen i zbog donošenja stolica kako bi nakon nevjerojatne borbe akteri mogli sjesti za vrijeme ceremonije jer bili vidno iscrpljeni melbourneskom vrućinom i umarajućim izmjenama.
Bitka Srbina i Španjolca, kao i svaki njihov meč, sličio je zemljanim mečevima zbog njihovih trkačkih kapaciteta i sposobnosti da iz najtežih pozicija produljuju poene. Osim toga, njihovi navijači nerijetko vole spominjati kako oni u svojim mečevima ne rade puno neprisiljenih grešaka, nešto što se spočitava ovom finalu.
Naime, u susretu Alcaraza i Sinnera vidjeli smo 137 neprisiljene greške od ukupno 385 odigrana poena. Mnoge troznamenkasti broj odvrati prema tome da ovaj meč smatraju manje kvalitetnim, ali da se samo okrenu meču Nadala i Đokovića vidjeli bi kako velike razlike nema.
Štoviše, sami sebi bi pobili teoriju o tome da je meč Sinnera i Alcaraza nekvalitetan jer bi samim time morali priznati da je najdulje finale u povijesti bilo ispod razine. Đoković i Nadal su 2012. godine imali tri greške više u 16 poena manje. Naravno da to ne znači da su dvojica od tri najbolja igrača u povijesti odigrala loš meč, nego da je logično da se nakon skoro šest sati igre nakupi toliko pogrešaka.
Nemojmo biti nostalgični i uživajmo u tenisu dvojice najboljih
Teniski ljubitelji koji su sport počeli pratiti početkom ili sredinom nultih vole svoje miljenike stavljati na pedestal i svaka usporedba s Velikom trojkom na kraju završi s ismijavanjem. Bilo je nepotrebnih najava da će NextGen generacija preuzeti primat u tenisu, ali sada su na red došla dvojica koja stvarno mogu stati u istu rečenicu s njima.
Gledanost ovog finala bila je najveća još od 2011. godine što dovoljno govori o tome što teniski svijet misli o Alcarazu i Sinneru. Oni su to povjerenje opravdali i vrijeme je da floskule kako “moraju još pure pojesti” prestanu. Alcaraz je svoj peti Grand Slam naslov osvojio u dan jednako star kao i Rafael Nadal, a Sinner je svoj treći naslov godinu mlađi nego Novak Đoković.
Tenis je ušao u novu eru i nostalgija prema prošlim vremenima samo može naštetiti sportu. Poštovanje prema Velikoj trojci uvijek treba postojati, ali podcjenjivati dvojicu najboljih mladih tenisača iz straha od toga što oni mogu postići je pogrešno. Pustite ih da se razviju u igrače kakvi mogu biti pa ako ne dostignu njihovu razinu onda slobodno recite “jesam vam rekao”.
