Nakon tri dana i 18 odigranih utakmica je završeno prvo kolo Lige prvaka. Dugo nismo imali priliku gledati utakmice ovog natjecanja i četvrtkom, a nikada u ovom obujmu. UEFA je odlučila kako je potrebno da novi format krene u velikom stilu pa su za prvi tjedan ekskluzivno postavili tri dana tijekom kojih se igraju utakmice.
Od idućeg kola nadalje će se Liga prvaka vratiti na one uobičajene postavke, dok će Europska liga dobiti svoju ekskluzivnost idući tjedan kada će se utakmice igrati u srijedu i četvrtak, za razliku od uobičajenog formata koji te utakmice postavlja isključivo četvrtkom. Čak će i Konferencijska liga imati dan u kojem se neće igrati ništa drugo osim tog natjecanja, a radi se o 19. prosincu.
Jasno je što UEFA želi postići. U novoj eri europskog klupskog nogometa su odmah u startu dali ljubiteljima najpopularnijeg sporta ono što misle da oni žele. Pun kalendar sa što više utakmica. Međutim, već u prvom kolu se vidjelo da ne pršte svi od želje za time.
Na utakmici Milana i Liverpoola igranoj na San Siru je bilo 59.826 ljudi od čega nekih 4.000 navijača Liverpoola. Još od veljače 2020. i utakmice protiv Torina na kojoj je Ante Rebić zabio za pobjedu od 1:0 nije bilo toliko malo gledatelja na domaćoj utakmici Milana. Tada ih je bilo 46.114.
Razlog iza toga ne leži samo u novom konceptu Lige prvaka, već Milan ima i nekih svojih drugih problema poput visokih cijena karata (na jutro utakmice su najjeftinije dostupne bile one od 130 eura) i nezadovoljstva s izborom trenera, no razumljivo je zašto navijači ne žele platiti tih 130 eura za utakmicu s Liverpoolom. Jer ona jednostavno nije bitna.
Dok na papiru djeluje zanimljivo imati svako malo velike utakmice kao što su bila ta, ona Cityja i Intera, Atletica i Leipziga, Atalante i Arsenala ili Monaca i Barcelone, broj utakmica koje će ti klubovi igrati i procijenjeni dovoljni broj bodova za prolazak dalje stvara situaciju u kojoj one nisu bile toliko utjecajne.
City i Arsenal su jedini klubovi prvog kola koji nisu upisali pobjedu iako su bili označeni kao ozbiljni favoriti, dok je Monaco jedini koji je iznenadio. Čak i te tri utakmice nisu završile toliko šokantnim rezultatom neovisno o koeficijentu koje su postavile kladionice jer su Inter i Atalanta klubovi koje vode dobri taktičari i koji su na jednu utakmicu jako nezgodan protivnik, dok je Monacu kudikamo pomogao rani crveni karton Erica Garcije.
Tko god da je mislio da će ovaj format smanjiti razliku između velikih i manjih se prevario jer svi favoriti znaju da ih već 8 do 9 bodova šalje u iduću fazu natjecanja, pa su shodno tome i maksimalno ozbiljno shvatili svoj prvi susret. Boljeg primjera od utakmice Bayerna i Dinama nema.
Nogometni čelnici već dugi niz godina misle da gledatelji žele pošto-poto gledati susrete velikana iz tjedna u tjedan, no nije postojao niti jedan trenutak u povijesti koji je na to ukazao. Dapače, protesti protiv neuspješne Superlige su bile dovoljan pokazatelj, a izostanak euforije na spomenutom susretu Milana i Liverpoola su novi primjer.
Liverpool sada zna da je samo par koraka udaljen od kvalifikacije u iduću fazu te da ima dobre šanse i za plasman u top osam koji će ga automatski poslati korak dalje, dok će Milan imati prilike do bodova doći protiv Club Bruggea, Crvene zvezde, Slovana iz Bratislave, Girone te Dinama.
Oni sasvim legitimno mogu vjerovati da će u tih pet susreta osvojiti 9 do 15 bodova i pronaći će se tamo gdje žele biti, u šesnaestini finala. Čak i da upišu poraze protiv Leverkusena i Reala, što se prema trenutnom stanju čini vjerojatnim, ti susreti će u konačnici biti beznačajni. Isto vrijedi za svaki drugi klub koji je u njihovoj poziciji. Navijači žele velike utakmice, ali žele da postoje posljedice u slučaju poraza.
Dramatično može biti u onom trenutku kada će se odlučivati koji će klubovi završiti u top osam, odnosno koji će izbjeći pozicije od 25. do 36., no kada se zbroji koliko ćemo utakmica gledati u još idućih sedam kola, dobivamo malo utakmica koje će biti “na život ili smrt”.
Implementacija ovog formata je donijela ono što su tražili klubovi poput Celtica, Ajaxa, Dinama. Dobili su više velikih utakmica te će zaraditi više novaca. Međutim, disparitet između njih i onih velikih je financijski ostao isti, ako nije sad i postao veći. Po tom pitanju UEFA nije napravila ništa, već je ostavila taj ekonomski jaz.
Kakav god da bio format, razlika u kvaliteti je u široj slici nepremostiva te je izgledno da će broj nekakvih iznenađenja, odnosno šanse za manje klubove, biti na istoj razini na kojoj je bio i u prethodnih nekoliko godina. Na papiru sve to izgleda kao zabavni ringišpil i ne možemo reći da neke od odigranih utakmica nisu bile zanimljive, no promjena je u konačnici samo vizualna i kvantitativna.
