Novak Đoković svoj je posljednji turnir osvojio na Olimpijskim igrama u Parizu gdje se činilo kako je Srbin ponovno pronašao staru igru. Međutim, kako vrijeme odmiče postaje jasnije kako je taj turnir bio iznimka, a ne pravilo. To potvrđuju rana ispadanja na svim turnirima osim u Australian Openu i Miamiju.
Prošle godine već je bilo jasno kako srpski tenisač teže prati teniski ritam onih najboljih. To se najviše osjetilo u Australiji gdje ga je neobjašnjivo lako svladao Jannik Sinner. Kasnije je ipak postalo jasno kako je ta laka pobjeda bila plod nevjerojatne igre Talijana, a ne pada u igri Đokovića.
No, sljedećih par turnira pokazali su kako ipak nešto manjka kod Srbina. Na Indian Wellsu porazio ga je sretni gubitnik Luca Nardi da bi zatim na zemlji izgubio od Caspera Ruuda u polufinalu Monte Carla te od Alejandra Tabila u trećem kolu Rima. Već je poraz od Čileanca nagovijestio kako nešto tu ne štima, a prava potvrda toga stigla je u ženevskom polufinalu gdje ga je Tomáš Macháč zaustavio u lovu na 100. titulu.
Nije Srbin mogao biti zadovoljan pripremom za Roland Garros, a kad je zadobio ozljedu protiv Francisca Cerundola izgledalo je kako Đoković neće biti spreman za dva najvažnija turnira godine, Wimbledon i pariške Olimpijske igre.
Međutim, oporavak je za njega prošao znatno bolje od očekivanog te je došao do finala najstarijeg Grand Slama bez ikakve službene pripreme za travnatu sezonu. Iako je tamo bio inferioran bila je to dobra priprema za njegov “najvažniji” turnir karijere.
Osvojio je sve, ali stotka mu još bježi
To je, naravno, Olimpijski turnir gdje je Srbin lovio jedino što mu je nedostajalo u karijeri, a to je zlato s Olimpijskih igara. Razina koju je Đoković pokazao u Parizu bila je nalik njegovom najboljem tenisu. Kroz cijeli turnir nije izgubio niti jedan set, a posebno je uvjerljiva pobjeda bila protiv Carlosa Alcaraza. Iako je slavio kroz dva tie-breaka činilo se kako mladi Španjolac nikako ne može do pobjede.
Osvajanjem zlata na Olimpijskim igrama Đoković je, kako bi se kolokvijalno reklo, prešao igricu. Uz sva četiri osvojena Grand Slama te Olimpijske igre zaključio je lov na Career Golden Slam što je pošlo za rukom tek trojici igrača. Osim Đokovića, to su uspjeli Rafael Nadal i Andre Agassi.
Uz taj jubilej Srbin je postao i jedini igrač koji je sve Masters turnire osvojio barem jedanput. Da bi stvar bila bolja, on je svaki osvojio minimalno dva puta. No, ono što mu još nedostaje čini se nedohvatljivo.
Prije dvije godine Đoković je na ATP Finalsima u Torinu osvojio svoj posljednji turnir iz ATP serije. Bio mu je to 98. naslov u karijeri te je bilo izgledno kako će postati treći tenisač sa 100 naslova u Open eri. Međutim, čini se kako to vrijeme neće doći i da će ostati na tih ukletih 99.
Đoković se mora naviknuti kako je ovo realnost
Bio je u čak tri finala u kojima je mogao doći do uspjeha koji su ostvarili tek Jimmy Connors i Roger Federer. Međutim, u nijednom od tri finala nije bio ni blizu. Alcaraz i Sinner su ga u Wimbledonu, odnosno Šangaju rutinski pobijedili, a u Miamiju ga je porazio Jakub Menšík. Sva tri poraza pretrpio je bez osvojenog seta, a finale protiv 19-godišnjeg Čeha stvorilo je sumnje u mogućnost osvajanja 100. titule.
Iako je Menšík jedan od najboljih tenisača mlađe generacije, a možda i današnjice, on ima svoje limite koje je pokazao u susretu sa Srbinom. Sklon je greškama i pasivnoj igri s backhand strane, a upravo tako je gubio poene u susretu s Đokovićem.
Da je to bila neka bolja verzija Đokovića teško da bi mladi Čeh došao do naslova. Ne može se reći da je Menšík igrao loše, no samo s početnim udarcem i sjajnim forehandom se inače ne dobivaju mečevi protiv najboljeg igrača svih vremena.
Kad se u obzir uzme da je Čeh Đokovića porazio u dva tie-breaka poraz postane još bolniji. Naime, Srbin je u “trinaestoj igri” najuspješniji u povijesti te je pravo čudo kad izgubi jedan u meču, a kamoli dva u nizu.
Ako izuzmemo Australian Open i Miami, Đoković igra ispodprosječnu sezonu za svoje standarde. Rana ispadanja imao je u Dohi, Indian Wellsu, Monte Carlu te sada u Madridu. Sve češće bilježi neočekivane poraze, a na to, osim teniske fanove, mora naviknuti i sebe.
Ovo je za mene nova stvarnost – da kada dolazim na turnir, razmišljam kako bi bilo dobro da dobijem jedan ili dva meča, umjesto da, kao što sam radio više od 20 godina, razmišljam o plasmanu u finale. Za mene je to ozbiljan mentalni izazov s kojim se moram nositi.
Novak Đoković
Stiglo ga je vrijeme i karijera se primiče kraju
Đokovićev 38. rođendan sve je bliže, a to znači da je i njegov pad u igri realan. Tako Srbin polako ulazi u fazu karijere u kojoj se sada nalazi i Stan Wawrinka. Švicarac svoje turnire uglavnom završava u prvim kolima, a jedina razlika je to što je Wawrinka u svojoj karijeri nešto više navikao na rane poraze.
Upravo to bi moglo igrati ključnu ulogu u tome koliko će Đoković još biti na teniskim terenima kao akter s reketom u rukama. Nekako je nevjerojatno da bi, u slučaju većeg pada na ljestvici, Đoković prešao na nižu razinu i zaigrao Challengere kao Wawrinka. Iz njegove izjave nakon poraza u Madridu da se zaključiti kako je kraj blizu.
Ovo bi mogao biti moj posljednji turnir u Madridu. Nisam siguran hoću li se ikada više vratiti. Naravno, vratit ću se, ali možda ne kao igrač. Nadam se da nije tako, ali moguće je.
Novak Đoković
Đoković se nikome ne treba dokazivati. On je davno dokazao da je najbolji tenisač u povijesti te da mu, kad je na svom vrhuncu, ne mogu parirati ni Rafael Nadal i Roger Federer. S 24 osvojena Grand Slama ostao je sam na vrhu, a to što neće osvojiti svoju 100. ATP titulu neće na koncu ništa značiti.
