Everton je povijesno bitan klub u najvišem rangu engleskog nogometa. Ako gledamo povijest lige i prije Premiershipa, radi se o klubu koji je 9 puta osvajao naslov, koji ima drugi najduži niz opstanka u najvišem rangu engleskog nogometa u povijesti i koji je treći po broju osvojenih bodova u prvoj ligi. Klub je to za koji nam nikad nije bilo iznenađujuće kada bi se umiješao u borbu za Europu i kada bi slavio protiv nekog favorita. Imali su renome koji je značio nešto pa čak i u sezonama kada klub nije imao novaca.
Ozbiljni potrošači
Novci su postali i svojevrsni problem kluba, jer je u periodu od 2012. do 2022. Everton postao jedan od 10 najvećih potrošača ako gledamo neto iznos koji su dali za ulazne transfere. Zvuči ludo, ali Everton je potrošio više novaca na igrače u tom periodu od Real Madrida, Liverpoola, Bayerna ili Intera.
S novcem je bilo lakše raspolagati od sezone 15/16 kada je većinski udio kluba kupio Farhad Moshiri, britansko-iranski poduzetnik. Samo sezonu kasnije smo vidjeli prijelazni rok gdje nije bilo problema potrošiti 20 milijuna funti na Schneiderlina, 23 na Bolasiea, no pod posebni povećalom je ipak bila ona iduća kada su stigli Klaasen, Keane, Pickford, Tosun, Walcott pri čemu su svi koštali u rangu od 20 do 30 milijuna funti. Tu smo još preskočili 40 za Sigurdssona i one manje od 6 do 10 kao što su bili Vlašić i Sandro Ramirez.
Međutim, poslovni potezi nisu bili jedini problem Evertona. Niti jedna godina od dolaska novog vlasnika nije prošla bez skandala koja će u konačnici utjecati na igru i stanje kluba.
Nakon dvije sezone u kojoj nisu bili u top 10, kao novi trener je stigao Ronald Koeman. Koeman je digao Everton na sedmo mjesto te je pod njim Lukaku ostvario tada svoju najbolju golgetersku sezonu. Činio se to kao svježi početak za Everton i brojni su navijači s nestrpljenjem čekali iduću sezonu. Uslijedio je spomenuti prijelazni rok s hrpom promjena u kadru, što po želji Koemana što po želji nekog drugog, a Nizozemac u novonastalim uvjetima nije izdržao duže od dva mjeseca. Istovremeno, pojavile su se i glasine da Koeman ima aferu s Rachel Riley, prezentericom britanskog game showa Countdown. Bio je to tek početak lavine tračeva koji će se vezati uz ljude iz Evertona.
Kada ne valja, mijenjaj sve
Everton je u sezoni 17/18 doveo čak 16 igrača, dok je osmero njih koji su konkurirali za prvi sastav prodao, a četvero posudio. S obzirom na brojne promjene u kadru, ali i na one trenerske jer je nakon Koemana klub vodio David Unsworth, a na kraju i Sam Allardyce, osmo mjesto lige je djelovalo uspješno. Unatoč poziciji na tablici, mira nije bilo niti u klubu niti na tribinama. Navijači su blago rečeno bili nezadovoljni s količinom novaca koja se potrošila na igrače poput Klaasena i Tosuna, a medijske tabloide je punio Wayne Rooney. U Everton je stigao kao besplatan igrač, no par mjeseci nakon toga je uhićen zbog vožnje pod utjecajem alkohola. U medije se plasirala i priča o njegovom ljubovanju s nepoznatom damom te večeri.
Sezonu kasnije Everton ponavlja sve ono što je radio prije. Na klupu dolazi novi trener, Marco Silva, a s njime dolaze i novi igrači poput Richarlisona, Mine, Dignea, Bernarda. Taj prijelazni rok, barem što se tiče ulaznih transfera, i nije izgledao loše, no problem je bio taj što se Everton nije znao riješiti horde viška igrača unutar momčadi. Prodani su tek Funes Mori i Klaasen, dok je Rooney otišao besplatno u SAD. Na posudbu je pak poslana vojska igrača: Mirallas, Williams, Vlašić, Bešić, Martina, Robinson, Bolasie, Sandro, Holgate, Niasse. Nova sezona je dakako novinarima dala i novi materijal za žutilo. Jordan Pickford se potukao s navijačima u pubu jer su mu ovi govorili da ima ruke poput T-rexa.
Pogodite što slijedi?
Stižemo do sezone 19/20, a Everton opet troši više nego bi trebao. Sva ova potrošnja će kasnije biti i tema financijskih malverzacija koje se i dalje istražuju pri čemu bi Everton mogao dobiti i značajnu kaznu ako se ikad ustanovi krivica. Ovoga puta čak i uspijevaju prodati nekoliko igrača, no rashodi su nekih 50-60 milijuna veći od prihoda. Nova lica u klubu su Fabian Delph, Andre Gomes, Jean-Phillipe Gbamin, Moise Kean i Alex Iwobi. Retrospektivno gledajući je nevjerojatno koliko klub nije razmišljao prilikom svih navedenih transfera do sada i koliko nema ni zrna dugoročnosti u njihovoj politici već se iz sezone u sezonu tražila šok terapija i momentalni rezultat. Samo su tri sezone prošle od ove koju trenutno navodimo, a od 26 igrača tada u rosteru, njih 16 trenutno ili nije u klubu ili su na posudbama dok ne odu iz kluba.
Everton naravno nije zaboravio i u ovoj sezoni promijeniti trenera, a na klupu dolazi Carlo Ancelotti što i dalje zvuči nevjerojatno. Ancelotti je stigao u 12. mjesecu te do kraja sezone nije uspio klub podići na normalnu razinu funkcioniranja. Nakon par sezona u gornjem dijelu ljestvice, Everton pada na 12. mjesto.
U novoj sezoni je Everton još jednom potrošio već sada standardnih 50-60 milijuna više nego li je zaradio od prodaje, a još jednom ne uspijeva utopiti igrače kojih se želi riješiti. Tosun, Walcott, Kean, Bolasie odlaze na posudbe, navijači bijesne jer je Schneiderlin prodan za 2 milijuna, a ne toliko davno je kupljen za 20, no smiruje ih ipak star power ulaznih transfera. James Rodriguez dolazi iz Reala, dok stižu još i Allan, Doucoure, Godfrey te King.
Potaknuti dolaskom Ancelottija, igrači Evertona se počinju ponašati kao da su igrači Reala. Calvert-Lewin i Tom Davies odlaze u bizarnim odjevnim kombinacijama na tjedan mode, dok James Rodriguez puni naslovnice zbog navodne veze s pornozvijezdom, Kendrom Lust. Everton je u sezonu čak krenuo jako dobro te su držali prvo mjesto lige od 4. do 6. kola, no točno negdje na sredini sezone kreće pad koji ih šalje na 10. mjesto koje je u zadnjem kolu potvrdio Manchester City kada ih je razbio s 5:0.
Odlaskom Ancelottija dolazimo do potpunog urušavanja Evertona kao kluba. Po prvi puta ne troše više nego li su zaradili, ali momčad krpaju s besplatnim igračima te se postavljaju kao klub koji pokušava oživiti karijere. Najbolji primjer je bio dolazak Delea Allija. Na klupi je u ovoj sezoni Rafa Benitez što je razjarilo navijače. Prije nego li je potpisao, navijači su na plahtu napisali “Ne potpisuj za Everton, znamo gdje živiš” i odnijeli istu pred Rafinu kuću. Tj. barem su mislili da je njegova kuća. Momci su promašili adresu pa je prijetnja stajala ispred krivog praga, a Rafa je potpisao par dana kasnije za Everton.
Benitez je klub ostavio na 16. mjestu u trenutku kada je dobio otkaz, a nakon kratkotrajnog postavljanja Duncana Fergusona, klupu preuzima Frank Lampard. Stvari se nisu promijenile. Lampard je čak u nekom trenutku s Evertonom bio i na 18. mjestu te su se u posljednji čas spasili od ispadanja. Navijački bunt se nastavio pa su tako nakon poraza od Southamptona neki navijači opkolili automobil Anthonya Gordona, jednog od najboljih igrača te sezone, te mu prijetili i tražili da ode iz kluba. Gordon će ih poslušati iduće sezone kada odlazi u Newcastle.
Trenutna sezona je samo nastavak priče. Klub se nalazi na 19. mjestu, u sezonu su krenuli još jednom s izmijenjenom ekipom te već tradicionalnom promjenom trenera usred sezone. Nakon otkaza Lampardu, trenutno ih u ligi pokušava održati Sean Dyche, ekspert za takve poslove. Međutim, Dycheu bi takav posao inače olakšala atmosfera unutar samog kluba. Igrači Burnleya nikada nisu izgledali kao da ih nije briga za status u ligi niti je ikad atmosfera bila zatrovana situacijama koje će engleski The Sun ili neko drugo žutilo rado objaviti. Slučaj Gylfija Sigurdssona nismo ni spomenuli.
Ispadanje iz lige ne bi bilo nezasluženo
U Evertonu su na svim razinama klupske hijerarhije izgubljeni. Svakosezonska rotacija od 10 do 20 igrača na tržištu je dovela do toga da neki igrači misle da mogu bolje od ovog kluba pa ih nije briga, dok neki jednostavno nisu ni dosegli status kojim zaslužuju imati mjesto u klubu Premier lige. Kristalizacija te slike nikada nije stupila na vidjelo jer klub niti pod jednim trenerom nije imao jasnu filozofiju. Što je i logično jer im nikad nisu ni dali vremena za to.
Klub je pokušao igrati lovice s ostalima u ligi pri tom ne razmišljajući na što troši novac. Dijametralno suprotno od primjerice Newcastlea, nikada nije odlučeno što žele od trenera, kako žele igrati i koji su igrači ti koji mogu kroz duži period podići nivo igre kluba. Engleski pojam dumpster fire je najbolji opis ove sada već duge situacije u klubu i ne bi niti malo iznenadilo da se ona okonča ispadanjem iz lige. S obzirom na to kako im se ponašaju navijači (odlasci sa stadiona 20 minuta prije kraja utakmice), kako se ponaša vlasnik i kakav je govor tijela igrača, možda su to i zaslužili. Šteta je jedino što se nevini Dyche upleo u priču koja je svoj završetak već imala.
